Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Mare – izdaja Čehova u omekšalom patrijarhatu

Naslov originala: Mare | Godina: 2020 | Trajanje: 84' | Zemlja proizvodnje: Švicarska, Hrvatska | Režija: Andrea Štaka | Scenarij: Andrea Štaka | Glumci: Marija Škaričić, Goran Navojec, Mateusz Kosciukiewicz, Ivana Roščić | Producent: Okofilm Productions, Dinaridi film, SRF, SRG SSR, ZDF/ARTE
Mare, r. Andrea Štaka, 2020

Iako formalno i zbiljski manjinska koprodukcija, Mare je jedan od tri istaknuta, razmjerno slična ovosezonska hrvatska filma što za junakinje imaju žene (naglašeno naslovima) srednjih godina i tematiziraju njihove suvremene živote u omekšalo patrijarhalnim sredinama hrvatskoga (pri)obalnoga juga. Mater (u njega je, doduše, riječ o matrijathatu) scenaristički i redateljski potpisuje muškarac, Jure Pavlović, a događa se u dolini Neretve, Dubrovačko-neretvanska županija; Tereza37 snimljena je po scenariju Lane Barić, koja igra i glavnu-naslovnu ulogu, režirao ju je Danilo Šerbedžija, a događa se u Splitu; Mare, smještena u Konavle, uz zračnu luku Dubrovnik, i napisala je i režirala žena, Andrea Štaka, u Švicarskoj rođena i nastanjena filmašica dubrovačkoga podrijetla. Nakon švicarsko-njemačko-bosanskohercegovačke koprodukcije Gospođica (Das Fräulein, 2006) i švicarsko-hrvatsko-bosanskohercegovačke koprodukcije Cure – Život druge (Life of Another, 2014) koje su, kao i Mare, promatrale žene s adresama u Hrvatskoj ili regiji (Srbija i Bosna i Hercegovina) i Švicarskoj, ovo je Štakin treći, procjenjuje se i najbolji cjelovečernji igrani film.

Film je prikazan u programu Panorama 70. Berlinskog filmskog festivala, Marija Škaričić nagrađena je Srcem Sarajeva za najbolju glumicu na 26. Sarajevo Film Festivalu, gdje je film nagradio i žiri Međunarodne udruge umjetničkih kina (CICAE), a na 67. Pulskom filmskom festivalu Zlatne su arene osvojile scenografkinja Jana Plećaš te kostimografkinje Sara Giancane i Valentina Vujović, dok je žiri posebno pohvalio “iznimna umjetnička ostvarenja” Marije Škaričić, za uloge u Mari, Terezi 37 i Grudima Marije Perović.

Ovom se prigodom Andrea Štaka uhvatila ne baš lakog zadatka – pokušaja prikaza uvelike običnog života jedne obitelji, no sa sviješću o tomu da svako obično nužno sadrži i neobično, odnosno da ne postoji toliko obično u kojem ne bi bilo baš nimalo neobičnoga. Neobično je naprosto neizbježna sastavnica običnoga, a da bi se dosljedno iskazao takav pogled, cjelinu valja lišiti (melo)dramatiziranja i svega ostaloga – napetosti, velikih očekivanja, neizvjesnosti, obrata, velebnih razrješenja – što bi običnost neobičnoga ili neobičnost običnoga preoblikovalo u nešto osobito, posebno, začudno, iznimno. Čak i samorazumljivo burne situacije, kao što su susret muža i ženinog mu ljubavnika ili po život opasno izazivanje sudbine najstarijeg sina, u scenarističko-režijskoj razradi ne dobivaju veći značaj negoli, primjerice, prizor bezazlenog kupanja u moru. Time se Štaka odvažno odrekla mnogih provjerenih mogućnosti koje, dakako, nije lako ostvariti, no za koje ipak postoje utabaniji i načelno pouzdaniji putovi i načini izvedbe. Umjesto na pripovijest, razvoj očekivanja i postavljanje ciljeva te klasičnije profiliranje karaktera, uz što se gledatelj navikao vezati i zainteresirati, autorica je, čini se, namjerila osloniti se na čimbenike koje je teže odrediti, definirati, odmjeriti, dozirati, one koji se unose intuicijom, a ne metodičnošću. Položiti nade u prenošenje dojmova i osjećaja ritmom, kakvoćom slike, načinom kadriranja, ambijentacijom i inim komunikacijskim sredstvima filmskog izraza koja nisu namah čitljiva i jedinstveno razumljiva kao što, primjerice, jest standardno jasno ispričana priča.

U očito odličnoj suradnji sa snimateljem Erolom Zubčevićem te montažerima Redžinaldom Šimekom i Thomasom Imbachom, kao i s ostalim suradnicima, rečena je nakana poprilično uspješno ostvarena. U konačnici, Mare ponajviše huči grubo bibavom vibrantnošću cjeline, neravnomjernim pulsiranjem usklađenim ponajprije s ugođajima konavoskog krajolika što gdjekad oplahuju blagotvornošću prirodne miline, a gdjekad gotovo grebu grubom nepristupačnošću oštre makije i tvrde goleti. Nerijetko zrnata fotografija (snimano na 16 mm vrpci), nikad posve mirna kamera iz ruke, generalna koloristička putanja od toplijih i jarkijih boja s prvog dijela filma prema zagastijima, ispranijima i sivljima s kraja, govore barem jednako, ako ne i više negoli sama storija, sastavljena – kao i život, zar ne? – od nedorečenosti i nedovršenosti. Ni priča – u najkraćem, Mare, supruga i majka srednjih godina, u spletu se određenih okolnosti upusti u kratku erotsku vezu s došljakom iz Poljske – dakako, nije nevažna. Štoviše, temelj je zanimanja i promišljanja, no višeslojnost bivstvovanja, Marinih čuvstava, pogleda, odluka i poriva, kao i uzroka, stanja, posljedica i međuljudskih odnosa, pa i promišljanja autorice, dočarani su ponajprije rečenim izražajnim sredstvima.

Dosljednost izvedbenog pristupa u sastavljanju tog portretnog mozaika jedne žene i njezine obitelji u određenom razdoblju života, u određenoj sredini, nije teško cijeniti, a filmu ne manjka odsječaka što nepreuzetnom prodornošću obuzimaju gledateljska osjetila. Moglo bi se komu učiniti da se i prečesto pribjegavalo snimkama s leđa, u kojima umjesto izraza lica glavne glumice gledamo neizražajne dijelove tijela kao što su potiljak, šija ili pleća te da su i poluprofilni i profilni kadrovi prenerijetko snimljeni baš s one strane lica preko kojega joj pada kosa – sve to, bit će, da bi se sugeriralo nešto kao nevidljivost ili anonimnost, općenito, i katkad u protagonističinu doživljaju same sebe. Kao i to da je namjerena običnost prečesto oslikana prizorima svagdanskih banalija – primjerice usisavanja, kuhanja, jedenja ili (ne)radnji kao što su ležanje, spavanje, sjedenje… – što na filmu malo kad mogu biti zanimljivije od toga kad takve dosadne odsječke svagdana gledamo u zbilji. No možda baš na takvoj podlozi tako osobito odzvanjaju hrabro podigrane crtice kao što su čehovljevski odsjaj oštroga noža što, ne odigravši čehovljevsku ulogu, svjetlacem bljesne između muža i ljubavnika, ili nerazriješeno podastrta sumnja u to je li suprug dobre ćudi naslutio ili čak shvatio i prešutno prihvatio što mu se zbilo iza leđa.

Ocjena: 7.5 / 10

Picture of Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave