Marginalci… Marginalci? Hmm… da upozorim potencijalnog čitatelja kako će, ako odvoji nekih pet (do 7?) minuta za čitanje ovog teksta, biti »marginaliziranim«. No, ne baš marginaliziranim u smislu da bude obezvrijeđenim u svojoj recepciji gorespomenuta naslova »Najnovije Naše« kino-produkcije, nego da će – bez imalo tzv. »političke korektnosti« – biti izložen hvalospjevima bez mjere i »dobrog ukusa«. Stoga, još jednom, OPREZ… Sve dolje napisano biti će što je dalje moguće od bilo kakve objektivne valorizacije u smislu kritičarskog »aparata« i, nazovi »zanata«.
Posve subjektivno, za autora ovih redaka, Marginalci su nešto najbolje što je vidio od HR-filmske i video produkcije u ovoj godini (uz ogradu da isti još nije vidio najbolja/?/ ostvarenja s ovogodišnje Pule, osim odlične mu Zbornice). I da… biti na margini oduvijek mi je značilo – biti povlaštenim! Jer, »u sredini«, »u eliti, među intelektualnim i društvenim korifejima«, to jest celebrityjima ovdašnje kulturne scene, dolje potpisanom nije i… nikada neće biti mjesto. »Kažem Čeri da smo stranci, usamljeni marginalci, polusvijet«… tako zbori B DŽ Š, u jednom od svojih socijalno-glazbenih krokija sa Sunčane strane ulice (1981.).
Kerekesh-teatar doista je bio tretiran sasvim marginalno od strane ovdašnje kritike. Prvi kino-film redatelja, scenarista i protagonista, Ljubomira Kerekeša, Ufuraj se i pukni (2019.). uglavnom je bio ismijavan, ako ne već prešućenim, pa i po pitanju smislenosti snimanja takvih »ne-djela«. Pričam po sjećanju… Ni sam nisam bio baš oduševljen tom prilično »plitkom situacijskom komedijom« o amaterskim glumcima. No, Marginalci pokazuju da se u izvedbenom smislu stariji Kerekeš razvio u samosvjesnog autora, koji u naizgled »bedastom« sižeu znade »posložiti« cjelinu. (Stariji Kerekeš? Naravno, kao i u prvijencu, bitnu je ulogu odigrao i sin mu Jan.) Kako Kerekeši već dugi niz godina žive i djeluju u povijesnoj HR-prijestolnici Varaždinu, nije iznenađujući odabir da svoju storiju leksički i ambijentalno smjeste u Hrvatsko Zagorje. Dakle, nakon Nosila je rubec črleni – btw, mnogo pompoznije najavljivan i posve neobjektivno glorificiran kao vrhunska zabava – imamo još jedan film na kajkavskom idiomu. No, za razliku od Dukićeva filma po Antolićkinu predlošku – umjereno provokativnog i hrabrog prema nekim HR tabu-temama –ovdje doista nema ni trunka spomenute »političke korektnosti«, »dobrog ukusa«, kao ni mrvice podilaženja nacionalno osviještenom, tzv. »običnom gledatelju«. Dakle, radi se o bezobrazno bedastom, blesastom, nadasve, budalastom filmu… ALI, ovaj film uopće nije BBB (Bedast, Budalast i Blesav), čijem se huliganstvu, btw, dive pravovjerni zagovornici borbene drčnosti i fašistoidne potentnosti dotične navijačke skupine, sukusa lokalnog nogoloptačkog ponosa, iz grada mi rodnog.
Dakle, u izmišljenom selu Črevo (»ni desno ni levo«!), lokalni predsjednik seoskog odbora, Dragec (Draško Zidar) organizira godišnju Skupštinu. Uz njega, tu su još pretili ljubitelj oružja Ivek-Tarzan (Mijo Pavelko), trostruka udovica i »stara koka« Đurđica (Marija Krpan), te četvrti član tog odbora, Trpimir Oršuš, predstavnik romske nacionalne manjine, zadužen i za »upravljanje« krupnim otpadom. Usput, Oršuš je načešće romsko, pardon cigansko (da se manemo političke korektnosti!) prezime u dijelovima Hrvatske gdje Cigana ima najviše, u Međimurju primjerice (u bandu Zlatna Korita sviraju i dvojica »stvarnih« Oršuša).
Kao predstavnik Manjine, protagonist u liku autora – redatelja, scenarista i glavnog glumca – povlašten je da »ne jebe živu silu«. Čak će i početkom filma u bračnoj postelji svojoj Ženi (Ksenija Marinković) zaprijetiti da je više »ne bu jebal« (čak i da ga ona ona na koljenima preklinje da je usliši u tomu). Moralno-kršćanski osjetljivom i na skatološke vulgarnosti netrpeljivom gledatelju, sve će se od tada činiti bestidnim (možda i glupim?). Fekalije, kanalizacija, na koncu Govna, doista postoje svuda oko nas. No, ovo je i film koji u svojoj ideji obrađuje jednu prevažnu temu za detektiranje »stanja stvari« u »suverenoj« nam (ha-ha!) i europskoj »Lijepoj Našoj«. Televizijska ekipa NN (Naše Najnovije) HTV u kajkavskom selu mještane ispituje o »Položaju HR-seljaka u EU!«. Silvio (Jan Kerekeš), Glista (Andro Damiš) i Krešo (Milan Pavlović), čine trio koji maksimalno karikira suvremeno medijsko društvo u Hrvata, čiji su recipijenti vrlo brojni gledatelji blesastih show-emisija poput Ljubav je na selu i Večera za pet (a koje kulminiraju u »kralju« trash-emisija u domaji nam, znakovita naslova »Volim Hrvatsku«!)
Ljubo Kerekeš inspiriraniji je negoli ikada u svojoj bogatoj, uglavnom komičarskoj karijeri. Cijeli je film zapravo usredotočen na tu njegovu inspiraciju. Ponajprije, jezički je to amalgam romsko-hrvatskog bez premca u dosadašnjoj leksici HR-kina (sjajnu analizu iste napravila je, primjerice, Jelena Vlašić Duić u svojoj knjizi U Abesiniju za fonetičara, HFS, 2013.). Grimasa, gesta, plesni pokret(!)… no ponajprije jezički izričaj čine ovaj lik, izgledom karikaturalan, agensom najprovokativnijih iskaza, ponekad i verbalno svetogrdnih izljeva prema bilo kakvoj suvisloj sintaksi i semantici jezika. No, radi se o režijski funkcionalnoj pragmatici koja čak i glupave situacije uspijeva učiniti… duhovitima. Neke su fore tek efektno blesaste kao, npr. »Alkoholom protiv droge«. Najbolji su, pak, momenti u kojima se humor prelijeva u sarkazam meni dobro poznatih, no u pravovjernih Hrvata nepoželjnih provokacija. Poput, primjerice, iskaza što ga izgovara lik kojeg u Marginalcima tumači Boris Svrtan: Europa? Čemu Europa? Zašto EU?, i najbolji: Ja bum dobar sa svima u Europi, pa čak i sa Hrvatima. (Dobro je znana ona da se Zagorci odlično slažu s dotičnima!) Politička provokacija, pak, iznad svih ostalih u filmu doista je – subverzivna. Ali, otkriva i Podsvjesno. Osim što Kajkavci govore svoju Ekavicu, u jednom će trenutku na Trpimirovu svirku harmonike zaigrati kolo »Srbijančicu«(!)… spontano, da spontanije da ne može biti.
Da stvar još začinim za čitatelja koji je odvojio spomenutih pet (ili 7?) minuta na čitanje ovoga pomalo autističnog solilokvija o jednom »marginalnom filmu«, kakvi su, bez sumnje, Marginalci. Kerekešov film precizno je detektirao »Europu danas«!? Naslov je to čuvenog Krležina eseja pisanog još 1933. (objavljenog 1935.) o besmislenosti kulturne egzaltacije fenomena kojemu se nekada rugalo, a danas bespogovorno – robuje, Europi. Kerekeš i Krleža u jednoj rečenici? Blasfemija?? Ne, ovaj dvojac K. und K. jednako su »advocatus(i) diaboli«, iako groteskno prikazane, nadasve bolne istine o svijetu u kojem živimo.
Dakle, Marginalci su tek naizgled karikaturalni filmić koji samo želi razgaliti gledatelja željnog jeftine zabave i niskih strasti. Radi se o alegorijskoj slici današnjice… NEE, ne, uopće se ne šalim, ovo je film koji, iako naoko blesasto, sasvim ozbiljno progovara o zbilji današnje Hrvatske i krležijanski detektirane »gluposti kao kozmičke sile« (Na rubu pameti). Ali i o njezinoj »neuništivosti«. Stoga ovaj kratak napis posvećujem sjećanju na Tustu i njegove KUD Idijote.
