Marko Dješka: Animirani dokumentarac pruža univerzalni pristup materiji

11.3.2021.

Marko Dješka, fotografirao Toni Mijač

S Markom Dješkom razgovarali smo o njegovom filmu Sve te senzacije u mom trbuhu (Hrvatska / Portugal, 2020), animiranom dokumentarcu o životnom iskustvu transrodne osobe. Uz posebno priznanje u natjecanju hrvatskog filma na prošlogodišnjem Animafestu, dobio je i nagradu za najbolji film sekcije Balkan na kosovskom Anibaru. Dješka je redatelj, scenarist te strip-autor iz Osijeka, jedan od osnivača studija Adriatic Animation, a dosad je bio autor uspješnih studentskih filmova Kolinje (2010) i Sotonin sin (2012) te profesionalnog prvijenca Grad duhova (2016) za koji je osvojio i nagradu kritike Oktavijan.

Iako je tipično početno pitanje, tvoj film je u mnogome netipičan za naš kontekst, pa nas uvodno upoznaj kako je krenulo s projektom i koji su ti bili najvažniji aspekti rada na Sve te senzacije u mom trbuhu?

Kao i u slučaju prethodnih projekata, za ovaj film inspiriralo me moje okruženje. Naime, situacija u Hrvatskoj je postala zabrinjavajuća: konzervativne političke opcije su počele jačati više nego prije, Crkva se potpuno umiješala u politiku i uslijedile su turbulentne promjene, od širenja straha od imigranata, potezanja pitanja ženskog prava na abortus, prava homoseksualnih parova na usvajanje djece, a svjedočili smo i napadima na gej klubove u Zagrebu. Kao filmaš sam osjećao potrebu odgovoriti na tu nezdravu atmosferu netolerancije, mržnje i podjela. Tema koja mi se nametnula sama od sebe bila je transrodnost, kao potpuni tabu u našem društvu, iako vrlo zastupljena. Bila mi je to idealna tema kojom sam se odlučio pozabaviti kroz mogućnost rada u formatu animiranog dokumentarca, nove forme koja pruža univerzalan pristup materiji kroz dokumentaristički i istraživački rad, ali istovremeno kroz animaciju. Odlučio sam pronaći transrodnu osobu za film, odnosno osobu koja je u procesu tranzicije iz jednog u drugi spol, a da pritom živi u Hrvatskoj. Stoga je sam početak predprodukcije bio proces intervjuiranja potencijalnih kandidata i kandidatkinja. Tako je upravo pronalazak zanimljive životne priče, odnosno idealnog protagonista ili protagonistice, bio najvažniji dio rada na filmu. Projekt je od početka produciran u studiju Adriatic Animation u čijem sam aranžmanu, uz pomoć producenta Draška Ivezića, prošao konzultacije s iskusnim profesionalcima poput dokumentaristice Morane Komljenović i dramaturga Ivora Martinića. Upravo sam uz njihovu pomoć dobio uvid u osnovne principe rada u ovom novom formatu te način na koji bi trebao postavljati prioritete u ranim fazama razvoja projekta.

S obzirom da se radi o animiranom dokumentarcu, koliko si morao promijeniti svoj pristup i proces rada? Kako te dokumentarizam “pomaknuo” kao filmaša?

Pristup radu na ovom mi se filmu radikalno promijenio. Dokumentarizam nameće intenzivniji istraživački proces nego što je to u smišljanju klasične naracije animiranog filma za koju je dovoljno imati trenutak inspiracije, pa sjesti i početi pisati scenarij ili skicirati knjigu snimanja. U ovom slučaju nisam imao ništa osim mutne predodžbe o tome kakav će to film biti. Sve je ovisilo o tome kakvu ću osobu pronaći i na koji će način njezin/njegov život odrediti tijek filma. Stoga je prvi korak bilo istraživanje i intervjuiranje transrodnih osoba u mojoj okolini. Nakon nekoliko intervjua, upoznao sam i idealnu kandidatkinju, studenticu povijesti Matiju, koja se oduševila mogućnošću da se njezin život upriliči u formi animiranog filma. Već na prvi sastanak došla je sa svojom životnom pričom koju je sažela u nekoliko kartica teksta i govorila o turbulentnim životnim razdobljima prihvaćanja sebe, borbi s netolerantnom okolinom te svim nedaćama koje se mogu obrušiti na život mlade osobe u najosjetljivijim životnim periodima. Nakon toga je početak produkcije filma konačno bio moguć!

Je li voice over stvarne osobe bila logična odluka od početka i kako si ga promišljao s obzirom na animaciju?

Voice over je svakako bila odluka od početka jer se radi o animiranom dokumentarcu s naracijom protagonistice koja priča svoju životnu priču. Bilo je izrazito važno da film funkcionira čak i kada se taj voice over makne te nam ostane samo slika i glazbena/zvučna podloga. S obzirom da se radi o animiranom filmu, bilo mi je važno da i sama slika može pričati kroz sebe. Prisutnost snažnih emocija i potresnih momenata, te činjenica da se radi o osobnoj i istinitoj priči jednostavno su uvjetovali da je, u svrhu cjelokupnog dojma filma, važno da se i Matijin glas čuje u pozadini.

Koliko su ti pritom bile zahtjevne odluke oko tog što čuti, odnosno koliko će narator ispričati, a što će se samo vizualizirati?

Odluke oko toga što će se u filmu čuti, a što izbaciti, bile su među najvažnijima, ali i najtežima, ponajprije zbog same duljine filma. S obzirom na to da se radi o kratkom vremenu od svega 13 minuta unutar kojih je bilo potrebno postaviti cijeli Matijin život. Voice over je time bio previše intenzivan i morao se reducirati, odnosno, jako puno toga se moralo izbaciti van kako bi slika mogla “prodisati” i kako bi animacija dobila priliku da sama priča priču. To je, između ostalog, i primarna svrha animiranog filma koja se ovim putem nije smjela izgubiti. Stoga je naracija reducirana do mjere sukladne kratkom filmu, pa su Matijine rečenice postavljene na one momente kada je to bilo doista najpotrebnije: kako za pojačavanje intenziteta emocije u pojedinoj sceni, tako i za cjelokupan emotivan dojam gledatelja.

Počeo si kao ilustrator i strip-crtač, te sada imaš dva profesionalna (i dva studentska) animirana filma iza sebe. Kako vidiš pristup naraciji između ta dva medija, ponajprije s obzirom na razliku u pokretu / statičnosti?

Načelno, svaki prethodni film mogao sam bez problema zamisliti i kao strip. Isto tako, svaki svoj strip mogu zamisliti i kao animirani film. Sve te senzacije u mom trbuhu su teško zamislive u formi stripa; barem ih ja ne mogu tako zamisliti. Iako sam prethodne projekte mogao vidjeti realizirane u mediju stripa i animacije, proces modifikacije bi svakako morao biti radikalan jer razlika između ta dva medija svakako postoji. One najznakovitije u ovom kontekstu su što, primjerice, strip pruža više prostora za dijaloge među likovima i puno širi dijapazon tokova radnje kroz kojega se ona širi. U animiranom filmu to mora biti reducirano, a mnoge stvari zbog ekonomičnosti i festivalskog formata koji preferira izostanak dijaloga potpuno izbačene. S druge strane, animacija pruža mogućnost pokreta, zvuka i vremenske protočnosti nad kojom nemamo toliku kontrolu kao kada svojevoljno listamo strip, pa su te odlike medija animacije vjerojatno i razlog zašto je Matijina priča teško zamisliva u stripu.

Ovaj je film rađen manje klasično od tvojih dosadašnjih filmova, no svi su zapravo stilski vrlo različiti. Imaš li potrebu iskušavati nove pristupe svakim sljedećim filmom ili te same teme pokreću prema određenom stilu animacije? Kojim animacijskim smjerom bi u tom slučaju želio krenuti dalje?

Sve te senzacije u mom trbuhu su, posebno zbog teme, morale biti film s većim umjetničkim pristupom nego prethodna dva u kojima je zbog dotadašnjeg iskustva dominirao moj više stripovski dizajn. Sve te senzacije u mom trbuhu su zamišljene kao film koji ne treba “robovati” čak ni “školskim” pravilima animacije u smislu potpune kontrole volumena, anatomije i klasičnih rezova. Bilo je potrebno to napraviti drugačije: s morfozama, pretapanjima, rastezanjima volumenima, nepravilnim linijama i oblicima; drugim riječima, bilo je potrebno potpuno se prepustiti ritmu i emociji u svrhu dočaravanja različitih emotivnih ciklusa poput straha, razočaranja, bijesa, neuzvraćene ljubavi i euforije, pa i momenata ludila i bezizlaznosti iz problema s kojim se protagonistica suočava. Upravo je stil ilustratorice Hane Tintor bio savršen izbor zbog njezinog slobodnog crtačkog stila i neopterećenosti oko toga da te emotivne procese transformira u svoj crtež. Trebao mi je netko čiji mozak “razmišlja drugačije” od mojega kada je u pitanju drugačiji, manje opterećen pristup filmu. Ovo iskustvo me je definitivno ohrabrilo u tome da i sljedeće filmske projekte odradim u suradnjama s drugim umjetnicima i umjetnicama. Ponajprije jer ne želim biti opterećen time da sve mora biti moje i da je film “moj” samo u slučaju da sam sve uradio sam tako da osim režije i scenarija potpisujem i animaciju i dizajn. Ne možeš biti jednako dobar u svemu i mislim da ne postoji osoba koja to jest. Suradnja ovog tipa može čovjeka naučiti toleranciji, dijalogu i kontroli ega. To je nešto puno više od samog rada na filmu, a time i veći izazov od toga da film radim sam sa sobom.

Oznake: