Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Mi. (video instalacija) | Godina: 2021 | Trajanje: 4 minute 31 sekunda | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Jure Pavlović | Producent: FSŽF Zagreb i Sekvenca pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatske, Jure Pavlović
Mi. - redatelj: Jure Pavlović
Mi. – redatelj: Jure Pavlović

Osim sa zabrinjavajućim slikama masovnih egzodusa i stradanja civila, još uvijek aktualna izbjeglička kriza suočava nas svakodnevno s posve oprečnim reakcijama na taj globalni problem. Dok političari, uz pomoć podatnih medija, pokušavaju javnosti objasniti tko su te izbjeglice, što hoće i kamo su krenuli ‒ između ostalog i zato da bi opravdali podizanje bodljikavih žica na nacionalnim međama i svoje kontroverzne, katkad i represivne, politike ‒ aktivisti i humanitarci gledaju kako zaštititi od tih istih politika ljude koji od nečega bježe i sačuvati im ljudski dignitet. Namjenski film Jure Pavlovića, nastao u povodu međunarodnog dana izbjeglica, radi nešto treće. Obraća se tihoj „običnoj“ (hrvatskoj) većini  prešutno postavljenim pitanjem: Tko su izbjeglice NAMA?, a odgovor nudi već i u samom naslovu filma: Izbjeglice su nama Mi! Sada su to Drugi ‒ Oni, a jednom smo to bili ili ćemo možda opet biti ‒ Mi.

Tu ironiju hirovite i nepredvidljive povijesti slikovito artikulira video-instalacija s četiri cjeline odnosno dvostruke projekcije koje predstavljaju sudionike različitih izbjegličkih kriza u Starom svijetu posljednjih sto godina. Dvije, kronološki prve, zadesile su upravo Hrvate u 20. stoljeću. Za zbijeg više od 30.000. civila iz srednje Dalmacije u egipatski El Shatt smješten usred afričke pustinje, početkom 1944, danas doduše znaju tek preživjeli sudionici bijega od nacističke prijetnje i njihovi potomci, jer ju je iz službene memorije i udžbenika potisnula i gotovo u zaborav bacila ona druga – progonstvo Vukovaraca tijekom Domovinskog rata 1991, ujedno i središnji topos nove nacionalne mitologije, a moglo bi se reći i njezine vulgarizirane inačice ‒ nekrofilije. Novomilenijske krize, točnije, ona jedna koja ima nekoliko susljednih valova, tema su drugog dijela instalacije također sastavljene od dva seta dvoekranskih kompozicija. Pritom snimke iz filmskih i televizijskih arhiva s lijevog ekrana, u svim četirima „sekvencama“, pokazuju različite aspekte izbjegličkoga života – od samog „putovanja“ u nepreglednim kolonama i dolaska u sasvim nepoznatu tuđinu, preko naizgled sigurnog ali jednako neizvjesnog života „u gostima“ ili prihvatilištu za azilante. Na desnoj strani ekrana izmjenjuju se pak portreti sudionika tih događanja ‒ ljudi s konkretnim licem, imenom i iskustvom slične izmještenosti iz nužde, dok sučeljene snimke „potpisuju“ njihovi iskazi odnosno odgovori na očito ista, svima postavljena pitanja: o prvim sjećanjima i doživljajima, o utjecaju tog iskustva na njihov život i odnos prema svijetu.

Dok jednolično pulsirajuća glazba povezuje četiri izbjegličke priče u jedan mozaik, s neskrivenom namjerom da njihova individualna iskustva podvede pod zajednički nazivnik „ljudske patnje“ koja ne poznaje nacionalne granice, bljeskovite grafičke intervencije preko svake nove varijante njihovih portreta u desnom dijelu ekrana, skreću pozornost s prikaza kolektivnih kalvarija na pojedince različitih identiteta i fizionomija koje su ih sretno okončali, a u njima, kako sami kažu, ojačali i iz njih ponešto naučili. Apeli Pavlovićeve namjenske video-instalacije utoliko nisu samo usmjereni na empatiju sa stradanjima drugih, ili na prepoznavanje sebe (nas) u drugima (njima). Oni su ujedno optimistična pohvala ljudskoj izdržljivosti kojoj, međutim, uvijek treba i potpora NAS – drukčijih i drugih.

Diana Nenadić

Diana Nenadić

Diana Nenadić (Split, 1962), diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Objavljivala u Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Quorumu, Vijencu, Kolu, Zarezu...

Svi članci

Posljednje objave