Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio: pomaknuta romansa na otočkom smetlištu

30.11.2020.

Naslov originala: Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio | Godina: 2020 | Trajanje: 19' | Zemlja proizvodnje: Hrvatska, Srbija | Režija: Igor Bezinović, Ivana Pipal | Scenarij: Igor Bezinović, Ivana Pipal | Glumci: Đorđe Branković, Petra Zlonoga, Edo Ivče | Producent: Bonobostudio, Teorija na delu/Theory at Work |

Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio, r. Igor Bezinović, Ivana Pipal, 2020.

Natpis “Snimljeno prema istinitoj priči” i danas se katkad pojavljuje na uvodnicima igranih filmova, što će reći da poneki autori drže kako će time, tom navodnom potvrdom vjerodostojnosti temeljenoj zapravo na čistom, naivnom povjerenju, osobito zainteresirati određeni broj gledatelja. Čak i u ova vremena, u kojima zasuti pregolemim količinama informacija, poluinformacija i dezinformacija jedva razlučujemo što je smisleno, što besmisleno, što je istini bliže, a što od nje dalje, a u većine čeljadi pojam o toj nerazmrsivosti prisutniji je negoli još ne tako davno, recimo, koncem prošloga stoljeća. Nije nam poznata neka anketa ili statistika što bi utvrdila koliko je danas publike kojoj krilatica “Snimljeno prema istinitoj priči” nešto znači, a ne raspolažemo ni s takvim podacima otprije nekoliko desetljeća. No tada, u neobveznijim razgovorima, nije bila rijetkost čuti da gledatelj neki igrani film drži kvalitetnijim, zanimljivijim i zbiljskijim upravo zato što je na špici pročitao da je riječ o “istinitoj priči” pa je, ne posumnjavši u umjetničko-zanatske interpretacijske slobode i mogućnosti filmaša, u nju povjerovao više negoli u neku imaginiranu, možda i odlično izmišljenu, ali ne prema konkretnim stvarnim događajima.

Igor Bezinović i Ivana Pipal gledateljstvo na svoj film Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio pripremaju u uvodnoj špici ovelikim natpisom: “Neki dijelovi ove priče nisu istiniti”. Što će, dakako, ponajprije implicirati da većina onoga što ćemo vidjeti jest istinita, da je pred nama pretežno vjerodostojan zapis realiteta, možda čak i dokumentarni film koji tek tu i tamo odstupa od onoga što se uistinu zbilo. Tijekom dosadašnjih festivalskih prikazivanja Mikrokazeta je uglavnom smještana u programe eksperimentalnih filmova, no uvrštena je, primjerice, i na repertoar uglednog 24. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Jihlavi, u Češkoj.

Posrijedi je, međutim, ponajviše igrani film koji počesto rabi postupke animacije, a s obzirom na pripovjedačko-redateljsku nekonvencionalnost, igralačku slobodu izrade, ali i nakane izazova gledateljskim navikama, nemalo odiše duhom eksperimentalnoga filma. Što li bi u njemu uopće bilo ili moglo biti dokumentarno? Možda je priča o susretu Zokija i Petre doista istinita i odigrala se na Lošinju, no utoliko bi se gotovo svaki film utemeljen na nekim događajima iz zbilje – a malo koji, ako ikoji, može biti osmišljen bez ikakva uporišta u zbilji – mogao proglasiti dokumentarnim. Dokumentaran bi, stvaran, nepatvoren, mogao biti, recimo, sadržaj mikrokazete – možda su taj nosač zvuka koji vidimo u filmu i ono što je na njemu zabilježeno doista autentična stara kazeta koju je neka djevojčica Petra iz Hrvatske (možda baš i ova u filmu koju, a možda i jest ona, glumi hrvatska autorica animiranih filmova Petra Zlonoga) snimila u gradu Washingtonu, u SAD-u 1995. godine. No ako i jest tako, taj je arhivski dijalog razmjerno kratak te je – doduše središnji, ali ipak – tek povod, pobuda za dosjetljivu razradu devetnaestominutnog slikopisa.

Uhvatismo se, eto, ovdje kakvog-takvog pokušaja određivanja, utvrđivanja filmskog roda kojemu bi pripadala Mikrokazeta, a s nešto više sigurnosti mogli bismo reći da poticanje na takvu vrstu propitivanja izvjesnosti uobičajenog poimanja u bilo kojem pogledu (ne samo filmološko-filmofilskom) i jest jedna od uočljivijih namjera autora toga filma. Na nesiguran teren stavljaju nas već navedenim natpisom “Neki dijelovi ove priče nisu istiniti” koji izmješta iz zone udobnosti standardnih očekivanja, da bismo već u sljedećem kadru, u sljedećoj sekundi, vidjeli kako osunčanim smetlištem, nedvojbeno smještenim na kopnu, koliko vidimo ne baš u neposrednoj blizini mora, u stop-pokretu gmize mrtve lignje! Nešto poslije, kad dokono znatiželjno čeprkajući po smeću – što može podsjetiti na kakvog Loleka, Boleka ili g. Hulota – naiđe na naslovnu mikrokazetu, protagonist Zoki će, pročitavši što na njoj piše, prevrtanjem analitičkih mogućnosti, doći do zaključaka da bi tekst Home is where the heart is. Love, Petra. Washington, 1995. mogao značiti da je riječ o kazeti žene Petre snimljenoj u Washingtonu, SAD, 1995. g., ali da bi isto tako mogao značiti da je riječ o kazeti muškarca Washingtona snimljenoj u jordanskoj Petri, 1995. g. Usto, među inime, 1 + 9 + 9 + 5 = 24, 2 + 4 = 6, a hram u Petri ima šest stupova, baš kao i južno pročelje Bijele kuće u Washingtonu.

Dok smetlištem mekeću koze, klikću gladni galebovi, zuje muhe i njime prolazi uredan i uslužan Japanac baš s odgovarajućim mikrokazetofonom u džepu, tijek misli Zokijeva unutarnjeg monologa kojim želi dokučiti podrijetlo mikrokazete, slobodno, nerijetko izmičući okvirima, no ne bez logike, vrluda od Kantove Kritike čistoga uma do ponude u mesnici, a što, uglavnom u duhovitom tonu, prati i slika. Htijenje za preciznom raščlambom može, vidimo, dovesti do apsurda, paradoksa i naopakih rezultata. Ali – uz pomoć slučaja ili ne – i do neočekivano povoljnih, ako je vjerovati ostvarenju idealne romantične priče između Zokija i Petre. Pod prekrasnim plavim nebom, na velikom, ružnom, bit će i smrdljivom otočnom smetlištu. S kojeg se, upozoreni smo, pruža najljepši pogled na sjevernom Jadranu, ali nam taj nije nijednom pokazan. Ili se ta romansa iz snova odvila samo u Zokijevoj mašti?

U koji ga god rod smjestili, prozvali ga, kako je danas osobito moderno, hibridom, ili manje moderno, a podjednako odgovarajuće, filmom slobodnog stila ili otvorene kategorije (kakve su nazive u nas već dugo uveli neki festivali i revije neprofesijskog filma, poput Dubrovnik Film Festivala/DUFF-a ili Filmske revije mladeži), Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio Igora Bezinovića i Ivane Pipal nekonvencionalno je ostvarenje iskošene komike i vedrog istraživanja koje se gleda s lakoćom i uz koje se – naravno, ovisno o smislu za humor – može odlično zabaviti bez i najmanjeg zapinjanja o ovdje naznačene kalambure.

Ocjena: 8 / 10

Oznake: