Mustafa Nadarević (1943 – 2020) – moćnici, profesionalci i mudraci hrvatskog Hamleta

11.3.2021.

Mustafa Nadarević

Zauvijek je otišao jedan od najvećih glumaca ovih prostora – Mustafa Nadarević. Prije par godina njemu i njegovom prijatelju i kolegi Radi Šerbedžiji dodijeljena je nagrada Motovun Film Festivala za 50 godina rada, a u tih pola stoljeća odigrao je oko 130 filmskih i televizijskih uloga. Dobio je brojne glumačke nagrade (Zlatna arena, Nagrada Hrvatskog glumišta, Vladimir Nazor), no njegovo su najveće postignuće velike uloge u filmovima, serijama i predstavama koje se trajno pamte u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Glumio je u filmovima najvećih hrvatskih redatelja (Vrdoljak, Berković, Zafranović, Grlić, Šorak), a značajno je obilježio i bosanskohercegovačku kinematografiju koja je s njegovim filmovima postigla najveće međunarodne uspjehe (Zlatna palma, Oscar).

Proćelav, otmjenog i suzdržanog izgleda, bio je kao rođen da glumi gospodu (Glembajeve!), ali je umjesto uloga plemića dobivao uloge suvremenih komunističkih “velikaša” – partijskih sekretara ili partizanskih/udbaških lidera. Osim takvih uloga, dobivao je i uloge intelektualaca koji su u sudaru s ideologijom obično teško stradavali i nanosili žrtve onima oko sebe.

Rođen je 1943. u ratnoj Banjoj Luci, a njegovo djetinjstvo obilježile su česte selidbe. Imao je samo četiri godine kada mu je umro otac, a majka ga poslala baki i djedu u Zagreb koji će mu uskoro postati dom. Ipak, nastavio se seliti – osnovnu školu završio je u Bosni, a gimnaziju pohađao u Rijeci. Kao đak je bio problematičan, stalno je padao razrede pa ga je baka odlučila malo smiriti i usmjeriti te ga je poslala u amatersku Kazališnu grupu Viktora Cara Emina. Prva glumačka iskustva obilježila su Nadarevića koji je početkom 60-ih upisao i završio studij glume u Zagrebu, gdje mu je cimer bio Rade Šerbedžija koji će mu postati najbolji prijatelj i čest glumački partner. Profesionalnu kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a zatim je 1969. postao član Drame HNK u Zagrebu i nastupao pola stoljeća na toj sceni.

Prve kamere pred kojima se pojavio bile su one televizijske, a nakon par ekranizacija predstava slijedio je punokrvni igrani film Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968). Debi Branka Ivande bavio se šezdesetosmaškom temom (Diplomac!) mladića koji traži svoj put u privatnom i poslovnom životu, a uz Šerbedžiju u naslovnoj ulozi u ansamblu je bila postava koja će ući u povijest (Tito Strozzi, Fabijan Šovagović, Jagoda Kaloper).

Slijedile su razne adaptacije hrvatskih književnih klasika (televizijske serije i filmovi Fiškal Joakima Marušića iz 1970, Diogeneš Georgija Para i Vjekoslava Vidoševića iz 1971, Balade Petrice Kerempuha Mladena Škiljana iz 1971) te Prosjaci i sinovi (1972) u kojima je prvi put surađivao s Antunom Vrdoljakom. U to doba snimali su se brojni povijesni filmovi i serije te je Nadarević nastupao i u takvim projektima, pri čemu se izdvaja Nepokoreni grad (grupa autora, 1982) – napeta serija o zagrebačkim ilegalcima u kojoj Nadarević tumači hladnokrvnog lidera pokreta otpora. Treba spomenuti i ulogu buntovnog domobrana Benčine u odličnoj adaptaciji Krleže Horvatov izbor koja je 1985. snimljena kao film, a godinu dana kasnije kao serija Putovanje u Vučjak, također prema scenariju Ive Štivičića i u režiji Eduarda Galića, uz ansambl koji su predvodili Rade Šerbedžija i Mira Furlan.

S druge strane, iako nije nastupao u filmovima crnog vala, glumio je u raznim društvenokritičkim djelima – satiričnim serijama Punom parom (Mario Fanelli, 1978) i Inspektor Vinko (Krešo Golik, 1984-1985) te subverzivnim filmovima kao što su antimilitaristička komedija Dobrovoljci (Predrag Golubović, 1986) i crna komedija Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984). U tim djelima uvijek je glumio iskusne profesionalce – partijske dužnosnike, birokrate, vojnike, pa i profesionalne hajduke.

Najveći uspjeh u to doba postiže u seriji Velo misto (Joakim Marušić, 1980-1981). Miljenko Smoje je napisao, a Nadarević vrhunski utjelovio inženjera Duju, utemeljitelja Hajduka koji je volio nogomet i borio se protiv tuđinske gospode. Dobro upućeni kritičari hvale Nadarevićev starosplitski dijalekt, a glumac je iskazao sav svoj potencijal i šarm pjevajući na njemačkom i flertujući na češkom – dokazujući sposobnost velike preobrazbe. I kasnije će, uostalom, s prividnom lakoćom nastupati na različitim jezicima.

U rodnoj Bosni dotad je snimio samo zapaženi Miris dunja (Mirza Idrizović, 1982), gdje je glumio poslovnog čovjeka koji surađuje s okupatorima, ali se zaljubi u Židovku pa biva uvučen u ratnu tragediju. Bila je to jedna od prvih velikih uloga racionalnog junaka koji popušta pod emocijama i izaziva vlastiti pad. Zatim slijedi prijelomni film, klasik Otac na službenom putu (Emir Kusturica, 1985) koji je osvojio Zlatnu palmu Cannesa i nominaciju za Oscara. Scenarij Abdulaha Sidrana oslikao je tragediju posrnulih ljudi u opasnim vremenima, a redatelj Emir Kusturica okupio je zvjezdani ansambl u kojem su bili Miki Manojlović, Mirjana Karanović i Mira Furlan. Nadarević glumi komunista Ziju koji u vrijeme raskola sa Staljinom prijavljuje sestrinog muža i tako stvara raskol u vlastitoj obitelji, što kulminira dramatičnom scenom na vjenčanju. Scena u kojoj pijani Zijo glavom lomi flašu mogla je završiti kao najgori balkanski kič, ali su je suptilna režija i gluma učinili antologijskom.

U Srbiji snima Već viđeno (1987) Gorana Markovića, maestralni spoj psihološkog trilera, erotičnog horora i socijalne drame u kojem briljira u ulozi intelektualca Mihaila. Pijanist Mihailo je progonjen obiteljskim i političkim traumama, a seksualno privlačna Olgica (Ankica Dobra) ga budi iz suzdržanosti, ali i tjera na suočavanje s vlastitim demonima, što dovodi do nove, “već viđene” tragedije. Bila je to uloga za pamćenje koja će se praktički ponoviti i u sljedećem filmu u kojem će Nadarević opet glumiti neurotičnog intelektualca kojeg seksualna iskušenja i društveno okruženje dovode do ludila i zločina.

U Vrdoljakovom Kiklopu (1982) glumio je don Fernanda koji raspravlja o likovima iz Hamleta, a 1988. za istog redatelja i igra hrvatskog Hamleta – Leonea Glembaya u Glembajevima. Lik kao stvoren za Nadarevića – gospodski intelektualac koji se ironijom bori protiv korumpiranog sustava i “Glembaja u samom sebi”, ali ga suočavanja s agresivnim ocem (Tonko Lonza) i erotski privlačnom maćehom (Ena Begović) guraju preko ruba zdravog razuma. Poniranje u ludilo opet je dočarano Nadarevićevom suptilnom mimikom i odmjerenom glumom. Uloga mu donosi pulsku Zlatnu arenu za najboljeg glavnog glumca, a film će s vremenom steći status klasika, čemu su doprinijeli i fotografija Vjekoslava Vrdoljaka i glazba Arsena Dedića.

Međunarodnu nagradu na festivalu u Moskvi dobio je za ulogu u odličnoj ratnoj drami Gluvi barut (Bahrudin Bato Čengić, 1990), snimljenoj baš pred početak ratova devedesetih. Nadarević glumi Španca, fanatičnog partizana i komunista koji u bosanskim zabitima želi pod svaku cijenu provesti revoluciju, makar ga to koštalo života, a u tome ga neće spriječiti čak ni ljubav prema Janji (Mira Furlan). Zanimljivo je da će 15 godina kasnije u Vrdoljakovoj Dugoj mračnoj noći opet igrati ulogu partizana zvanog Španac, staljinista koji od egzekutora postaje žrtva.

Ratne godine bile su doba velike kreativne krize hrvatske kinematografije. Tako je i Nadarević glumio oficire u filmovima ondašnjeg ravnatelja Drame HNK Jakova Sedlara (Gospa, 1995; Četverored, 1999) koji će ostati zabilježeni kao loša propaganda, no u tom razdoblju je nastupio i u odličnoj Berkovićevoj Kontesi Dori (1993). Novo doba donijelo je i novu ideologiju, pa tako likovi koje je obično igrao postaju sve veći negativci. Dok su u prijašnjim filmovima čak i staljinisti koje je interpretirao bili lojalni vojnici Partije i iskreni vjernici komunizma, sada nastupa vrijeme kada se takvi tipovi ljudi razotkrivaju kao hladnokrvni oportunisti.

Najbolji primjer je Priča iz Hrvatske (1991/1992) Krste Papića u kojoj imamo varijantu priče o Romeu i Juliji, tj. o zabranjenoj ljubavi dvoje mladih koji dolaze iz suprotstavljenih obitelji. Na jednoj strani je ruralna, hrvatska, katolička i rodoljubna obitelj koja stradava nakon Hrvatskog proljeća, a predvodi je otac kojeg tumači “narodski glumac” Ivo Gregurević; na drugoj strani ona koju vodi “urbani Jugoslaven”, komunist i šef represivnog aparata kojeg, naravno, tumači Mustafa Nadarević u još jednoj interpretaciji hladnokrvnog i racionalnog profesionalca koji se emocionalno slama tek u dramatičnoj završnici filma. Tuđmanovski narativ o dvije Hrvatske kojima predstoji nužna pomirba bit će ponovljen i u filmovima koje će Nadarević kasnije snimati za Antuna Vrdoljaka, no u Priči iz Hrvatske prisutna je i kritika konvertitstva i korupcije koji se nastavljaju i u novom režimu.

Društvena kritičnost prisutna je i u raznim dramama koje je Nadarević snimao u samostalnoj Hrvatskoj. Dok je u Dobrovoljcima iz 1986. glumio šaljivog ginekologa, u Ljudožderu vegetarijancu (Branko Schmidt, 2012) tumači ciničnog patologa koji prikriva zločine korumpiranih ginekologa u predatorskom kapitalizmu. Prije je glumio referente i partijske sekretare u socijalističkom sustavu, a u postsocijalističkom filmu je dobio nekoliko uloga ljudi koji su završili na samom dnu, pregaženi ratom i tranzicijom. Zanimljivo je da čak i u tim ulogama Nadarević nije bio pasivni lik nego netko tko se još uvijek bori za vlastito dostojanstvo. U Ispranima (1995) Zrinka Ogreste glumi pomalo depresivnog, melankoličnog i zapuštenog oca koji se brine za svoju siromašnu obitelj, a pri tom se uzda u tjelovježbu i zdrav duh, te je za tu ulogu dobio Zlatnu arenu za sporednu mušku ulogu. U Prezimiti u Riu (Davor Žmegač, 2002) je energični beskućnik koji se bori da se svojoj kćeri predstavi u najboljem mogućem svjetlu pa se, kada zatreba, i s pištoljem u ruci suprotstavlja lokalnom kriminalcu.

Nadarević se devedesetih sve više vraćao radu u kazalištu. Pamti se da je bio nepopustljiv prema kolegama koji nisu bili dovoljno posvećeni glumi, a znao je i privremeno prekidati predstave kada bi školarci iz publike ometali glumce – znak da je htio pokazati mladima kako je teatar posvećeno mjesto koje je i njega odvelo na pravi put. Počeo je i režirati predstave s velikim uspjehom, među ostalim i Hasanaginicu koju je planirao napraviti i u filmskoj verziji te je napisao i scenarij, ali je taj projekt ostao neostvaren.

Kao marljiv radnik, nastavio je snimati razne hrvatske filmove pa je davao šanse i mladim autorima. Glumio je u debitantskom filmu Lukasa Nole Dok nitko ne gleda (1992/1993), za Hrvoja Hribara je 1997. nastupio u Puški za uspavljivanje, a zanimljivo je da je 12 godina kasnije glumio i u djelu talentirane Hribarove kćeri Sare, kratkom filmu Ta tvoja ruka mala. Ipak, najviše uspjeha u postjugoslavenskom filmu postigao je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Savršeni krug (1997) Ademira Kenovića dobio je manju nagradu u Cannesu i nominaciju za Europske filmske nagrade, a za Danisa Tanovića odigrao je ulogu starog srpskog vojnika u Ničijoj zemlji (2001) koja je dobila Oscara za najbolji strani film. Glumio je i u Sloveniji (Piran-Pirano, Goran Vojnović, 2010; Čefurji raus!, Goran Vojnović, 2013), Srbiji (Kad svane dan, Goran Paskaljević, 2012) i Sjevernoj Makedoniji (Iluzija, Svetozar Ristovski, 2014), opet se dokazavši kao glumac koji se vrsno prilagođava jezicima i dijalektima susjednih naroda.

Od međunarodnih uloga treba izdvojiti jedan kuriozitet, nastup u filmu o superherojima Captain America, ali ne u visokobudžetnom hitu iz 2010-ih, već u jeftinoj koprodukciji Marvela i Jadran filma (!) iz 1990 (r. Albert Pyun). Nadarević na talijanskom jeziku glumi oca kojeg fašisti ubiju na samom početku filma.

U novom tisućljeću pamtit će se uloga u egzemplarnom poslijeratnom bosanskom filmu, drami Kod amidže Idriza (2004) Pjera Žalice. Gotovo je neprepoznatljiv u naslovnoj ulozi amidže (strica) Idriza – sijede brade, s kapom i velikim naočalama. Njegov Idriz je bez velikih gesti, usporen, ali još lucidan starac koji njeguje tipični bosanski duh utjelovljen u melankoličnom melosu, nježnom humoru i stoicizmu koji izvire iz iskustva. Posljednja filmska uloga bit će ona u Vrdoljakovom filmu General (2019) u kojoj je Nadarević pristupio liku generala Bobetka s puno ozbiljnosti i dostojanstva, trudeći se da jednodimenzionalno napisan lik ne ispadne karikatura. Ipak, film je doživio sveopću osudu publike i kritike pa možemo reći da je zadnji veliki filmski nastup bio onaj u nepravedno podcijenjenoj humornoj drami Za ona dobra stara vremena (Eduard Galić, 2018) u kojoj je glumio starog kafanskog mudraca Krcka.

Uloge starih mudraca (i mudrijaša!) obilježile su mu kraj karijere, pa će ga šira publika i mlađi gledatelji najviše pamtiti kao Izeta Fazlinovića iz serije Lud, zbunjen, normalan (a. Feđa Isović, 2007–2020) u kojoj je surađivao s brojnim bosanskim glumcima (glavni partner – Senad Bašić iz Kod amidže Idriza!), ali i starim eksjugoslavenskim zvijezdama poput Milene Dravić te Vanje Dracha koji su također bili poznati po ulogama urbanih junaka. Izet Fazlinović je histerični starac koji žali za komunističkim vremenima i smišlja razne smicalice da bi došao do para, a Nadarević je i sam priznao da mu je ta uloga pružila priliku za “šmiru”, kada se “glumom podilazi publici”. No, dobro napisan lik iz ovih bosanskih Mućki dao je Nadareviću šansu da se dokaže i kao vrhunski komičar te je lik Izeta ušao u kolektivnu memoriju ovih prostora, baš kao i brojni likovi iz njegovih serija i filmova.

Oznake: