Smeđi babini ćilimi i deke, stari televizori, nepomični namještaj od teškog drva i gobleni na ormarićima u stanovima s ustajalim zapahom socijalizma – sve su to scenografske balkan core delikatese u kulturološki zavijenom dugometražnom prvijencu srpskog redateljskog dvojca Gluščevića i Zorića koji je imao priliku zaintrigirati publike diljem svijeta, od premijere u Veneciji do festivala New Directors/New Films, sve do Pulskog filmskog festivala (na kojem je i dobio Zlatne arene za najbolju glumicu i kameru, koju potpisuju Marko Kažić, Aleksa Radunović i Milica Cimi Drinić). Time su se još snažnije pozicionirali među provokatorska redateljska imena na regionalnoj sceni, na tragu makavejevskih kino-makinacija. Sebe uzevši za dežurne provokatore, redateljima je bilo važno ostaviti „prelijep ali i užasan“ trag na lijene oči, likujući nad zbunjenim, čak i razjarenim komentarima.
Druga stvar koja im je bila važna je pružiti vrijedan materijal Kseniji Marinković za pravi glumački tour de force, od krvi, mesa i podvojenih osjećaja. Glumi tri verzije sredovječne žene s margina društva: Draginju koja je tu da nam predstavi novi usisivač, Draginju medicinsku sestru koja sve želi uvjeriti u svoj lijepi obiteljski život, te Draginju koja bježi po noćnim beogradskim pejzažima. Njezini životi, koji nikako da ostanu ukalupljeni očekivanim pravilima, kao da su nastali tamo gdje se susreću poremećeni univerzum Svetih motora Leosa Caraxa te svjetlosno preoblikovane oaze Davida Lyncha. Film je to egzistencijalnih mijenja i nadrealnih izmjena koji prikladno otvara toplinskim valom i Beogradom bez vode na 42 stupnja Celzijusa, a zatvara orkanskim vjetrovima koji sa sobom donose posljednje unakazenje 50-godišnje žene koja je jednog dana samo prestala postojati.
Baš kao i velegrad, baš kao i fluidno te bogato filmsko tkivo, tako je i Ksenija Marinković u liku izgubljene žene u konstantnim radovima i pomacima, u stanju konstantne i uzbudljive nepredvidljivosti. O Draginji ne saznamo mnogo u toku filma; ona je tek prazni označitelj koji se kameleonski prilagođava okolini i autorskoj intenciji, uz vizualne tehnike koje zavode (zumiranja, mijenjanja statičnih i dinamičnih kadrova, uz stanovitu distancu ili ekstremnu blizinu). Ona čas sjedi i meditira u spavaćoj sobi posve opuštena, čas napastuje mladića nafiksana u klubu, čas kopa po smeću i traži mjesto za spavanje.
„Opet sam na nogama, jača nego ikad, sad vidim svet drugačije.“
Posudivši riječi srpske pop zvijezde Aleksandre Radović, Da li ste videli ovu ženu? kapitalizira na prisutnim ambivalencijama – filmski svijet koji Gluščević i Zorić stvaraju iščašen je, vremenom dosta odbojan, a Draginjine transformativne vinjete uglavnom bude nelagodu, kako na tjelesnoj, tako i na emotivnoj razini, u divljoj nepredvidljivosti. Nije to svijet koji sebe shvaća suviše ozbiljno, srećom, kao što ni ne bi trebao; psihodrama najbolja je kada nije posve ukroćena. Tko je točno ta žena pred nama i jesmo li sigurni da je ona uopće žena? Koja je točno njezina, terminom Simone de Beauvoir, situacija? Ovaj film unosi kaos među sve dostupne opcije, ispisane istim tijelom glavne glumice, u posebnim frizurama ili (ne)majčinskim dojkama. Ksenijina Draginja je istovremeno redateljica, gledateljica i producentica našeg pogleda, kojoj kontrola uvijek negdje izmiče i lagano blijedi u oniričkim groteskama. Čak i s nadrealnim intervencijama, filmski svijet ipak se pokazuje da nije bitno drugačiji od stvarnosti – iako je ženskih uloga istovremeno jako puno, od jedne prodavačice do njegovateljice, majke te tete, iznimno je malo fleksibilnih, dobrih, toliko nagrađenih.
