Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Najbolji dokumentarci ZFF-a – Dokumentarni vremeplov

Karpo putnik – redatelj: Matjaž Ivanišin
Karpo putnik – redatelj: Matjaž Ivanišin

„Gledati stare filmove znači ići u ophodnju vlastite prošlosti“. Siegfried Kracauer

Sukladno konstataciji uvaženog njemačkog filmologa, može se razumjeti da svako gledanje filmova iz prošlosti bliže ili dalje uvelike podrazumijeva određenu vrst putovanja u vlastito ja, te ono itekako nema jasno određenu trasu kretanja. Hoćemo li stići na nama željeno odredište ili ćemo ipak shvatiti da smo negdje zastali razmišljajući o određenim stvarima, to se unaprijed sasvim logično ne može znati. Upravo u tome i jest sva težina pogleda unazad, mada za takvo osvrtanje odnosno premještanje u stanovitu prošlost nije naravno isključeno i da nije mnogo progresivnije od ostanka u mnogim varijatetima sadašnjosti.

U programskoj sekciji Najbolji dokumentarci ZFF-a ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala, prikazano je 5 filmova, a ako bi se tražila zajednička nit odnosno lajtmotiv predstavljenih uradaka, tada bi to vjerojatno bila lociranost u prostor margine. Tako je u filmu Karpo putnik riječ o umjetniku koji obilazi geografske višenacionalne prostore Vojvodine koji su bili izvan dominantnog medijskog i političkog diskursa, a i sam je Godina bio umjetnik margine izvan filmskog main streama; O kruhu sa sedam kora iliti o zanimanju pomoraca koji uz to bivaju i plijen otmičara na području Somalije, govori filmski uradak Kapetan i njegov pirat; Ja, moja romska obitelj i Woody Allen pripovijeda o životu članova obitelji pripadnika etničke skupine Roma, itekako locirane na društvenu marginu povijesno gledano; Film Slaughtera Nicka za predsjednika opisuje posjet glavnog  glumca ekstremno popularne serije Tropska vrelina u zemlju prikazivanja to jest Srbiju, čije je građane uvelike odlikovao život na margini, kako u kontekstu ekonomskih prilika tako i osnovnih građanskih sloboda; Te Stari partner koji govori o životu u ruralnim nerazvijenim krajevima Južne Koreje, ali i o poznoj starosnoj dobi glavnog lika filma.

Karpo putnik (Karpopotnik, 2013.) autora Matjaža Ivanišina je dokumentarni esej u kojem je posredstvom ekstradijegetičkog pripovjedača Karpo Aćimović Godina opisivan kroz treće lice jednine to jest osobnu zamjenicu – On, kako se sam Godina u cijelom filmu uopće i ne pojavljuje. Također se film može i svrstati u područje filma ceste, arhivskog filma, filma sjećanja, filma o umjetnicima, te filma o filmu (meta filma). Osim toga film posredno odlikuje i odrednica cenzuriranog filma, kako je i prikazana scena iz filma Rani radovi Želimira Žilnika s autom na splavu, koja je morala biti izbačena te 1969. godine.

Nakon što je Žilnik pozvao tadašnjeg 25-ogodišnjeg Karpa da dođe kod njega da bi realizirali spomenuti film, o samu snimanju i članovima filmske ekipe je kazano više toga. Palili su automobile da bi film bio snimljen. Vodili su ljubav. Psovali. Pojeli tonu krumpira. Deklamirali su deklamacije i recitirali recitacije, u blatu. Kao tipični umjetnici u gladovanju odnosno preživljavanju.

Nakon završetka filma Karpo je uzeo kameru i pošao na putovanje po višenacionalnoj Vojvodini, a 40 godina kasnije Matjaž Ivanišin je krenuo u potragu za autorom prateći tragove njegova snimljenog filma (Imam jednu kuću), te tako dvostruko kodificirajući film Karpo putnik. „Ceste prelijene da skreću, vodile su ga od sela do sela. Zemlja je dno, a nebo površina“.

Nalik slikarskim djelima Pieta Mondriana izgledali su kadrovi odnosno linije ravnice, a boje u filmu su se mijenjale sukladno i tome koje je od pet posjećenih sela bilo u pitanju. U Plavom Selu ograde ili fasade kuća su farbane u plavu boju, a putnici su itekako bili dobro došli. U Pasjem Selu kadrovi baš kao i ulice su bile prepune pasa. U Križevom Selu bili su ljudi koji u njemu nisu imali išta osim sebe, jedne rijeke i vjetra. Čudesno Selo bilo je u magli, a Veliko Malo Selo bilo je prepuno ljudi i njihova žamora. Na jednoj strani ulice živjeli su ljudi koji su radnici, a na drugoj strani bili su glazbenici. Na lijevoj strani su bili oni koji se ujutro bude, a na desnoj strani oni koji ujutro liježu.

Tako je cijela galerija ljudi prikazana u filmu Karpo putnik, a jedan od najživopisnijih likova bio je student veterine Ficko, koji je obožavao žene, i predstavljao im se kao liječnik ginekolog. Bio je kršan muškarac, svirao je harmoniku i volio pjevati, a volio je i boks. Osim Ficka prikazani su i Marijuca, Lenka, radnik Jaganja, glazbenik Winnetou te mnogi drugi nespomenuti poimence.

Za razliku od današnjeg vremena kada takoreći u svakoj stambenoj prostoriji postoji televizor, u jednu od rijetkih kuća u Plavom Selu koja je imala dani uređaj dolazilo je takoreći pola sela da bi pratili emitirani program. Dano vrijeme očito nije odlikovao tehnologijski konektivizam, ali ga je itekako krasio – kolektivizam. Dok je u suvremenosti nažalost došlo do potpune promjene. A u korist dominantnog konektivizma, i na štetu tako rijetko prisutnog  kolektivizma.

U krajnjoj instanci gledano, u kontekstu filma Karpo putnik riječ je o povijesti koja se možda dogodila. Kako je svaka povijest već u samu startu svojevrsna interpretacija, tako je i cijeli film u stvari krajnje subjektivno putovanje autora Matjaža Ivanišina.

Kapetan i njegov pirat – redatelj: Andy Wolff
Kapetan i njegov pirat – redatelj: Andy Wolff

Kapetan i njegov pirat (The Captain and His Pirate, 2013.) autora Andyja Wolffa je uradak visoke vizualne ugođajnosti koji počinje akcijski to jest In medias res dramaturškim principom. U filmu itekako bivaju sukobljene scene otvorenog beskrajnog mora s klaustrofobičnim zatvorenim prostorima zatočenih talaca, ali i izmjena dinamičnih scena prikazane akcije, sa stanjem aktera u većoj mjeri pasiviziranih. Ovdje također dolazi do izričaja jedan od gradivnih dramaturških elemenata ratnog filma i različitih oblika sukoba, a to je – čekanje.

Film je baziran na rekonstrukciji događanja same otmice kapetana broda Krzysztofa Kotiuka  kao i njegovom ponavljanju, nastojeći time terapeutski vratiti otetoga do točke koja je izazvala nastajanje traume. Tako se pokušava neutralizirati u njemu sve ono negativno što se događalo, te dani proces itekako sadrži u sebi elemente psihodrame, kao i melankolije.

Kako je to definirala Shoshana Felman biti traumatiziran znači biti u posjedu određenih slika, ali u ovom slučaju itekako i zvukova, kako je kapetan bio zavezanih očiju dok je bio kidnapiran, te je mogao raspoznavati što se događa samo na osnovu onoga što je čuo oko sebe.

Također sama rekonstrukcija događanja ima i odliku strukture filmskog djela, kako je po procjeni Kotiuka cjelokupni događaj otmice trajao oko pola sata, međutim u stvarnosti je sve to ipak trajalo mnogo kraće. Stoga se ovdje očito radi i o takozvanom subjektivnom vremenu.

Kako je jedan od uvjeta demokratičnosti medija prikazivanje različitih perspektiva sukobljenih strana u poimanju svijeta, u filmu Kapetan i njegov pirat dolazi do svojevrsne suigre to jest jukstaponiranja suprotstavljenih protagonista. U režijskom to jest organizacijskom smislu, ovdje se treba postaviti osnovno pitanje, kako su pirat Ahado i ostali  pripadnici skupine pristali da sudjeluju u snimanju filma.

Redateljev cilj je naravno bio da se u filmu prikaže sveobuhvatnija slika zbog čega se događaju otmice, to jest predoče socio-političke okolnosti u kojima žive stanovnici Somalije. Kako je to konstatirao Ahado, Somalija je u permanentnom izvanrednom stanju i on nije išta manje bio siguran kao sudionik u akcijama otmica na moru, nego što bi bio da je ostao u glavnom gradu Mogadishuu primjerice.

U kontekstu manipulacija javnošću povodom otmica zaposlenika brodova, treba reći da su  otmičari manipulirali javnim mnijenjem tako da su ga nastojali što više senzibilizirati kako bi se što brže dogodila isplata traženog novca, dok su s druge strane mediji koji su itekako bili u službi krupnog kapitala, emitirali dezinformacije u drugom obliku.

Administrativno gledano, kako je to i kazano u filmu, same brojke govore sljedeće: Između 2007. i 2013. godine 194 kontejnerska broda su oteta u blizini somalijske obale. Za taoce je uzeto 3865 ljudi. Plaćeno je 749 milijuna dolara otkupnine. U akcijama spašavanja poginulo je 95 talaca i 411 pirata. Kapetan Krzysztof Kotiuk javno je kritizirao brodovlasnika zbog ponašanja tijekom situacije s taocima. Kasnije je dobio otkaz, kako je kazano „iz ekonomskih razloga“. Od tada nije kročio na kontejnerski brod. Ahado živi u Mogadishuu sa svojih osmero djece. Njegov udio u otkupnini iznosio je 30.000 dolara. Od tada također nije nogom kročio na teretni brod.

Ja, moja romska obitelj i Woody Allen (Io, la mia famiglia rom e Woody Allen, 2009.) autorice  Laure Halilovic je djelo u kojem uvelike dolazi na vidjelo pravilo osobno je političko, kako autorica filmski bilježeći život vlastite romske obitelji itekako radi ne samo sinkronijski presjek života etničke skupine kojoj pripada, već itekako i dijakronijski. Nažalost problematika romske skupine i daljnje ostaje aktualna, a u najkraćem kazano, odnosi se na sljedeće: Kontinuirano nošenje naglašenog socijalnog biljega te nemogućnost ikakve značajnije inkluzije, nepostojanje uvjeta za kvalitetno obrazovanje Roma i time izlazak iz začaranog kruga siromaštva, percepcija Roma kroz pristup prepun predrasuda i potpune generalizacije od strane većinskog talijanskog stanovništva, a prisutna je i nemogućnost građenje vlastitog identiteta uslijed čvrsto zadanih očekivanja same romske zajednice.

Kako je indijsko-američka književna teoretičarka Gayatri Chakravorty Spivak postavila pitanje Mogu li podčinjeni govoriti? (Can the Subaltern speak?) Laura Halilovic je svojim filmom dokazala da ipak mogu, ali dani slučaj ipak  predstavlja nažalost mnogo više iznimku nego ikakvo održivo pravilo, čak i u suvremenom dobu nažalost.

Slaughtera Nicka za predsjednika - redatelj: Rob Stewart
Slaughtera Nicka za predsjednika – redatelj: Rob Stewart

„Naše zvijezde s ekrana, duševna su naša hrana“ naslov je filma iz 1978. godine spomenutog Želimira Žilnika, ali ujedno i sredstvo kojim se može najbolje opisati sadržaj jednog drugog dokumentarnog filma, a to je Slaughtera Nicka za predsjednika (Slaughter Nick for President, 2012.). Redatelj filma je kanadski glumac Rob Stewart, ali i producent, te glavni akter filma odnosno intradijegetički pripovjedač.

Andy Warhol je konstatirao da će svatko imati priliku za 15 minuta slave, dok je sam Stewart koji je bio glavna zvijezda serije Tropska vrelina (Tropical Heat) bio slavan čak 15 godina u susjednoj Srbiji, a da to uopće nije znao. Nakon što je putem Facebooka sasvim slučajno došao do spoznaje o vlastitoj mega popularnosti, s tim da je u tom vremenu bio nezaposlen glumac, odlučio je posjetiti Srbiju, te njegov film govori upravo o dva tjedna provedena na drugom geografskom prostoru, i u jednom sasvim drukčijem emocionalnom i mentalnom registru.

U potrazi za odgovorima na pitanja o razlozima njegove popularnosti Stewart alias Nick Slaughter se tako susreo s mnogim strukturama društva Srbije. Od običnih građana, djece, aktivista u borbi protiv političkog režima Slobodana Miloševića, televizijskih urednika i muzičkih kritičara, pa do dijelova grada gdje je proglašen počasnim građaninom (Žarkovo), kao i na koncertu novosadskog benda Atheist Rap koji su mu posvetili pjesmu, a na kojem je i sam svirao. Također je sudjelovao u mnogim televizijskim programima zabavnog sadržaja u kojima se pričalo o seriji Tropska vrelina, kao i njegovu utjecaju na medijsku i glumačku scenu Srbije.

Sveukupno gledano, film Slaughtera Nicka za predsjednika je krajnje osobno putovanje kanadskog glumca, u kojem on svakom oko sebe pristupa s krajnjim poštovanjem i ljubavlju. Stoga se film ni najmanje ne bavi aspektima kojima bi možda mogao, a koji su čak i mnogo šire prisutni, a kakvi su: prisustvo reakcionarnog modernizma u području medija, estradizacija politike ali i politizacija estrade, medijski pluralizam koji to u stvari nije, susret repriziranja jedne iste serije s nažalost repriziranjem jedne iste povijesti, trajektorija od jednog oca (Josipa Broza Tita) do drugog (Slobodana Miloševića), a iza toga opet do trećeg (Nicka Slaughtera). Također u filmu nema ni ukazivanja na fabriciranje medijskih vijesti za ratove strogo zacrtanih teritorija, mnogo veće investiranje u industriju zabave no u mnogo bitnije industrijske segmente, dominaciju postulata društva spektakla, te mnogo drugog.

Očito dominantna  maksima kanadskog glumca ipak biva – Tamu ne treba prikazivati tamom, već svjetlost treba činiti svjetlijom.

Tako je Rob Stewart za većinu onih s kojima je razgovarao doživljen kao dobri dečko iz susjedstva, a ljudi su za njega bili samo predivan izvor jedne čiste najpozitivnije energije. I razlog putovanja za pamćenje, kako filmskog, tako i svakog drugog.

Stari partner – redatelj: Chung-ryoul Lee
Stari partner – redatelj: Chung-ryoul Lee

Stari partner (Wonangsori, 2008.) južnokorejskog autora Chung-ryoul Leea je djelo o starosti, stoičkoj dimenziji života te višedesetljetnom odnosu bliskosti seljaka Choia i jedne životinje to jest njegova radnog vola.

Film govori o neumoljivu žrvnju starosti kojem se nemoguće oduprijeti, te usporenosti kao biološkoj životnoj zadanosti. Time itekako potvrđuje nepostojanje jednog jedinstvenog vremena, već uvelike afirmira svu višestrukost i različitost ljudskih perspektiva. S druge pak strane, uradak Stari partner ipak funkcionira kao antipod svoj fragmentiranosti suvremenog čovjeka, te ga itekako odlikuje monolitan način u poimanju života, rada, kao i okružujućeg svijeta, i to ne samo pripadnika ljudske vrste već svakog živog bića.

Samom naturalističnošću sadržaja itekako se priziva i serija slikarskih uradaka Van Gogha naslovljena Cipele (Shoes) kao i Par čizama (A Pair of Boots), koje itekako proizvode jak emocionalan efekt, a opisane su sintagmom „mrtva priroda starih seljačkih cipela“ (still life of old peasants’ shoes).

Ipak treba i reći da sve karakteristike života kao što su usporenost, izoliranost, zaboravljenost, napuštenost od strane djece iz razloga njihova ekonomskog opstanka, nisu ni najmanje svojstvene samo starom stanovništvu ruralnih krajeva Južne Koreje, već su očito univerzalne to jest sveprisutne suvremene kategorije. Stoga cjelokupnu problematiku glavnog lika treba mnogo šire percipirati, dok u jednom drukčijem socio-ekonomskom registru film Stari partner posredno korespondira i s filmom Straight Story autora Davida Lyncha.

U kontekstu sjedinjavanja glavnog lika s određenim životinjama u filmu, odnosno  ravnopravnog dramskog prisustva životinja s glumcima, moguće je spomenuti mnoge filmove, a neki od njih bi bili: Jegulja Shōheia Imamure, Sretno, Baltazar Roberta Bressona, EO Jerzyja Skolimowskog, Veliko plavetnilo Luca Bessona, Putovanje s domaćim životinjama Vere Storoževe, te naravno stotine dječjih filmova sa životinjama, kao i mnogi crtani i animirani.

Zbog svega navedenog, Stari partner biva djelo krajnje egzotična filmskog tempa i izričaja te predstavlja posebno filmsko putovanje.

Kako je ovogodišnji Zagreb Film Festival imao obljetnički karakter to jest njime je obilježeno  20 godina postojanja festivala, odabir konkretnih filmova kao onih najboljih, ipak treba tek uvjetno to jest proceduralno doživjeti. Razlog je taj što je za 13 godina prisustva programske sekcije Dokumentarni filmovi, određen broj prikazanih filmova ipak bio veće umjetničke kvalitete od ovogodišnje prikazanih, a dovoljno je spomenuti naslove kao što su: Zaboravljene pjesme Anatolije, Sonov posao, Made In Serbia, Talijanski doktor, Veći, jači, brži, Ciklusi.

Šire gledano, neophodno je i ukazati na nedovoljnu kvalitetu cjelokupnog programa ZFF-a kroz godine unazad. Više je nego instruktivno komparirati program ZFF-a sa sadržajem festivala u ostalim državama regiona kao što su Ljubljana International Film Festival, Sarajevo Film Festival, beogradski Međunarodni filmski festival FEST, kao i Sofia International Film Festival, te će itekako biti razvidna inferiornost zagrebačkog festivala kako u kontekstu prikazanih filmskih naslova, tako i njegova koncepta, te broja posjetitelja.

Osim toga dovoljno je i ukazati na to da je ZFF održavan dugi period u krajnje autonomnom kalendarskom periodu, te se tek u značajno kasnijim godinama svojeg postojanja odlučio podijeliti termin s Ljubljana International Film Festivalom, a time naravno i suradnju. Ekstenzivno gledano, nedovoljnom suradnjom festivala regiona je bila negativno iznenađena Dina Iordanova koja je ekspert za svjetske festivale, te je itekako ukazivala na danu problematiku prilikom njezina posjeta Zagrebu to jest 5. Subversive Festivalu godine 2012.

Ipak neovisno o ZFF-u, cjelokupna problematika različitih propusta i anomalija u sferi filmske umjetnosti na prostoru Hrvatske je nažalost mnogo šira oblast, koja itekako zahtijeva jedan konstruktivno napisan tekst o njezinu stanju kao i o kulturnoj politici. A koji iz nepoznatog razloga već desetljećima nažalost uopće nije napisan.

Picture of Zoran Jovančević

Zoran Jovančević

Zoran Jovančević, rođen u Zadru (1970.), apsolvirao pravo, završio filmsku školu Akademskog filmskog centra u Beogradu (AFC Dom kulture Studentski grad)...

Svi članci

Posljednje objave