»Zašto sam ja, ja, a ne ti? Zašto sam (ja sada) ovdje, a ne tamo? Kada je započelo vrijeme i gdje završava prostor? Nije li život pod suncem tek… san?« Bitno je postaviti prava pitanja. Sve ostalo već će se nekako posložiti u beskonačnom kaosmosu postajanja (Deleuze). Stvaralačkom impetusu filmskog genija prirodan je to milieu. Wim Wenders – uz R. W. Fassbindera i W. Herzoga, treći presudni protagonist Novog njemačkog filma nastalog krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća – najnaravnije se pozabavio pitanjima vječnosti i prolaznosti, ljubavi i mržnje, očaja i nade… u svom bezvremenu klasiku Der Himmel über Berlin (1987.). Kakvo je danas Nebo nad Berlinom? Malo oblačno, s povremenim probijanjem sunčevih zraka… ali nije nemoguće da padne i pokoji pljusak!? Naravno, meteorološko izvješće o onome o čemu se ovdje pita, neće nas baš zadovoljiti. Gledaju li još uvijek anđeli s anđeoske visine na ljudski, isuviše ljudski Berlin? Razmatraju li još uvijek filozofske probleme, poput djece čija pitanja iz filma započinju ovaj napis. Als das Kind Kind war… Peter Handke se u svojoj »Pjesmi o djetinjstvu« priupitao o nekim temeljnim činjenicama, ali i tajnama koje ljudski život čine. Čine ga mladim, radoznalim, ali i prelijepim iskustvom samo kroz… prolaznost. Takvim će ga konačno doživjeti i Damiel (Bruno Ganz) koji će prekoračiti granicu anđeoske vječnosti kako bi se suočio sa smrtnosti i konačnošću ljudske egzistencije. (Bruno Ganz nas je u to doslovce uvjerio odlaskom u vječnost prošle godine.)
Zašto je Nebo nad Berlinom još uvijek »velik film«? Pa i u ovo doba velikog preispitivanja modusa ljudske opstojnosti u doba koronizacije i kapitalocena? Ljubavnički odnos Damiela i Marion (Solveig Dommartin), čini zalog »veličine« seksualne privlačnosti kroz riječi koje nas ostavljaju i nadalje filozofski zapitanima o mogućnosti nečeg takvog kao što je »vječna ljubav«. Mogu li anđeli (po prirodi eternalno bespolni!) postati ženom i muškarcem? Čini se, još samo u krugu Cirkusa! Cirkus, mjesto »veće od života«, u međuvremenu, pretvorio se circulus vitiosus »društva integriranog spektakla« (Debord) u kojem tehnosfera više ne teži za ljudskošću već k A-intelligence i umjetnom životu. Kakvima bismo danas zamislili Damiela i Marion? Transhumanima! Transgresija se dešava u čudovišnom, unheimlich prostor-vremenu »razlike i ponavljanja« onoga istog. A to isto jest… katastrofa. (Stoga je Walter Benjamin aktualniji negoli ikad čuvenom 9. tezom o filozofiji povijesti). Tko je, naime, Angelus novus s poznate Kleeove slike? Kako mora izgledati anđeo povijesti?
»Svoje je lice okrenuo prošlosti. Tamo gdje nama izgleda kao da postoji čitav lanac događanja on tu vidi jednu jedinu katastrofu koja neprestano gomila ruševine na ruševine. On bi, istina, najradije zastao, probudio mrtve i posložio sve porušeno. Ali jak vihor puše iz raja tako silovito i udara u njegova krila da ih on ne može više zatvoriti. Vihor ih bez prestanka tjera u budućnost kojoj je anđeo okrenuo leđa dok gomila ruševina pred njim raste do u nebo«.
Ne, nije ovo slika Zagreba od 22. ožujka ove godine, Ili, možda, ipak…?
Ono što čini Nebo nad Berlinom tako posebnim njegova je osebujna osjećajnost. Postmoderni »sehnsucht« par excellence! Bajka o dva anđela koji nad Berlinom promatraju ljude, ulaze im u misli i brinu o njihovim dušama, neponovljiv je traktat o »žudnji za životom«. Ovu liniju možemo, nadalje, slijediti još od van Gogha pa sve do i Iggy Popa (Lust for Life nastao je u Hansa Ton Studiu, u Berlinu 1977., godina ranije od Wendersova filma!)
Scenarij Petera Handkea i Richarda Reitingera, te fotografija Henri Alekana, Wendersu su ponudili sasvim običnu, a opet toliko – i možda upravo zbog toga! – fantastičnu pripovijest. Bruno Ganz (Damiel) i Otto Sander (Cassiel) tumače suvremene, »postmoderne anđele«. Njihova je svakodnevnica vezana uz prisluškivanje ljudskih misli. Ono što bismo svi mi ponekad htjeli, njima je tek navika. Nevidljivi ritual.
Anđele vidjeti, pak, mogu tek djeca. Neiskvarenim duhom, djeca imaju sposobnost imaginacije što su je odrasli poodavno izgubili. (Nažalost, simulacrum te imaginacije danas je tek digitalna ovisnost malih abonenata!)
Visokim i dugim vožnjama kamere Wenders i vizualno doseže nebeske perspektive, neku vrst »vječnog pogleda«. Tjelesno prolazeći kroz zidove (ljudske šutnje i tame), Damiel i Cassiel ulaze i u misli, otkrivajući strahove zemaljskih bića. No, u strahu je i sadržana ljudskost. Jer, način bitka tubitka/čovjeka jest briga. Smisao, pak, njegova tubitka jest vrijeme (Sorge & Zeit Heideggerovi su odgovori iz Bitka i vremena).
Na svojim putešestvijama od anđeoskog utočišta – velike sveučilišne knjižnice, simbola »vječnosti znanja«! – preko susreta s nesretnim i brižnim ljudima u berlinskom metrou, Damiel stiže i do cirkusa. Tamo svoje dane provodi predivna Marion (Solveig Dommartin), umjetnica na trapezu. Samoća koja nju obuzima, osvješćuje i Damielovu samoću u svijetu vječnosti. U njemu se rađa želja. Volja za »ljudskim, isuviše ljudskim«. Želja za prolaznošću. Žudnja za voljenim, osjetilnim bićem. Odbacujući vječnost, »pali anđeo« – doslovno i srećom pao na Zapadnu stranu od Zida! – odbacuje »oklop vječnosti«, eda bi ga trampio za valutu nesigurnosti, straha, boli… svega onoga što ljudski život čini – ljudskim. Wendersov Bruno Ganz utjelovio je ovaj preobražaj maestralnom jednostavnošću koja fantastičnu bajku pretvara u možda najzbiljskiju filmsku pripovijest osamdesetih!
»Arhitektonika« Neba nad Berlinom pripoviješću je za sebe. Kada se usporedi s onom iz drugog ultimativnog postmodernog ostvarenja, Scottova Istrebljivača (Blade Runner, 1982.) označuje suprotni, distopijski pol američkoj negativnoj utopiji. Dokumentarne slike razrušenog Berlina kolažno su umetnute u igranu, fiktivnu fakturu. Dok je Blade Runner post-apokaliptički thriller, Nebo nad Berlinom melankolična je drama nostalgije za jednim prošlim svijetom. Postizmu filma Ridleya Scotta, inspiranog poetikom Philipa K. Dicka, suprotstavljen je ovdje ultimativna fantazma potrage i čežnje za izgubljenim. (Značajnu analizu Neba nad Berlinom i Istrebljivača u doba »fleksibilne akumulacije kapitala« dao nam je David Harvey u knjizi The Condition of Postmodernity, 1990.) Post- ovdje postaje Potsdam! Ostarjeli poet Homer – u jednoj od posljednjih interpretacija cabaretskog pjevača iz 20-tih Curta Boisa! – evocira te uspomene. Evocira postistički mit o Potsdamer Platzu!
Wenders u Nebu nad Berlinom ostvaruje svojevrsnu, navlastitu »postmodernu bajku«. Jedna je od osebujnosti postmodernog stanja i nanovo probuđena mitologija. Mit pruža utjehu konzumerizmom potrošenoj čovjekovoj duši. Upravo istražujući mitske obrasce, Wenders je oplemenio njezinu egzistencijalnu tjeskobu. Svijet anđela iz knjižnice svjedoči i o autorovoj podsvijesti. Kultura knjiga i čitanja, kao sastavni dio analogne civilizacije suprotstavljen je užurbanosti nadolazeće »digitalnosti«. Također, isprekidana, neurotično-melankolična glazba Nicka Cavea (From Here to Eternity!) oponira tada vladajućoj tehno-produkciji i naslućujućem hip-hop zvuku.
U samome autorskom postupku Wenders rabi postmoderno kolažiranje. Osim vizualne supostavljenosti crno-bijele i kolor-fotografije, tu je i narativna meta-dimenzija filmske pripovijesti. Peter Falk, naime, u filmu inkarnira samoga sebe. Iako od ranije koristi cameo-pojave svojih filmskih idola, ovdje je po prvi puta fakcija ušla u navlastiti autorov fiktivni svijet. Falk tumači holivudsku zvijezdu palu u sivilo berlinskih ulica. Ipak, bivši anđeo tek ovdje može pokazati svoju ljudskost. Za Damiela i Cassiela on je… »compañero«.
Preplitanje filmskog i stvarnog svijeta svjedoči postmodernom osjećaju. Meta-dimenzija ove interaktivne međuodnošajnosti signum je postmodernog stanja. Ono, pak, još bliže Wendersovu Nebu nad Berlinom jest i »magijski realizam«. Ipak, Nebo nad Berlinom daje nam osjećajnost koju Marquezova magija jedva da može doseći! Za kraj, evo promišljanja dragog mi prijatelja Daniela Horvata:
»’Kad je dijete bilo dijete’, život je bio san, sve je bilo privid. Nije se tražio smisao, uživalo se u igri. Kada se čovjek zaželi topline, on prelazi granicu i vraća se u vrijeme kada je bio dijete. Kada se anđeo zaželi (ljudske) topline, on se odriče besmrtnosti i postaje čovjek. Toplina i osjećaji vrijednosti su zbog koji se odričemo onoga što jesmo i ulazimo u prostor… kad je dijete bilo dijete.«
Jer, tek djeca, bez zaštitne (karakterne!) maske danas gledaju na svijet nevino, zar ne?
