Početkom lipnja je u distribuciju u Hrvatskoj ušao najnoviji film Roberta Rodrigueza, Hypnotic. Uradak je to srednje-visokog proračuna u žanrovskom registru znanstveno-fantastičnog trilera s Benom Affleckom u glavnoj ulozi. Hypnotic ima i izvjesnu festivalsku povijest, budući da je svjetska premijera upriličena na SXSW festivalu u Austinu (gdje je film, kao i većina Rodriguezovih) i snimljen, a film je također prikazan i u Cannesu izvan natjecateljskog programa kao jedna od ponoćnih projekcija. Rezultati na kino-blagajnama su za sada poražavajući, pa nema mjesta čuđenju nad činjenicom da producenti već pokušavaju štetu popraviti na streaming servisima. Daleko je to od onog Rodrigueza na kojeg smo navikli, bilo u sferi niskobudžetnih „uradi sam“ fenomena poput El Mariachi, bilo u sferi ambicioznih uradaka koji doslovno prenose stripovski jezik u medij filma kao što je to bio Sin City, bilo kao nepatvoreni zabavni „treš“ kakav je ostvario zajedno s Quentinom Tarantinom poput From Dusk Till Dawn i Grindhouse.
Glavni problem s Hypnotic i općenito filmovima tog tipa je činjenica da dolazi barem 20-ak godina prekasno, odnosno da premisa ne djeluje ni najmanje originalno u uvjetima izmijenjenog filmskog pejzaža. U ovom konkretnom slučaju imamo čak i čvrstu potvrdu: film je, naime, zamišljen od strane Rodrigueza još 2002. godine, ali se uvjeti za njegovu realizaciju nisu stekli do nedavno. Drugi veliki problem je i taj što posljednja ruka scenarija koji su-potpisuju Rodriguez i Max Borenstein (poznat po scenarijima za najnovije inkarnacije filmova o Godzilli i King Kongu) nije baš najsretnije rješenje, iako film, makar u teoriji, pokazuje određeni potencijal osvježenja kao singularna žanrovska filmska priča u moru nastavaka i kao film zgodnog kino-formata od 90-ak minuta.
Ben Affleck igra, reklo bi se čak „mjesečari“ u ulozi detektiva Daniela Rourkea koji još uvijek nije završio borbu s traumom iz prošlosti – otmicom svoje kćeri Minnie za koju ne zna ni gdje se nalazi ni je li živa, budući da se osumnjičeni otmičar cijelog tog događaja niti ne sjeća. Novi problemi mu iskrsavaju na poslu u vidu kompliciranog slučaja serijskih pljački banaka po Texasu u kojima misteriozni počinitelj Dellrayne (William Fichtner) uspijeva pridobiti sudionike iz redova čuvara, klijenata i osoblja banke pomoću hipnoze, ne bi li iz svake od njih ukrao po jedan sef u kojem nema novca. Sadržina posljednjeg sefa povezana je s Rourkeovom traumom iz prošlosti, a jedini trag može biti „vidovnjakinja“ Diana Cruz (Alice Braga) koja je posljednju pljačku anonimno prijavila prije nego što se ona i dogodila. Budući da je i Diana hipnotizerka, doduše ne moćna kao Dellrayne, počinje igra „mačke i miša“ u kojoj otkrivamo da je on dio organizacije kojoj jedino Rourke može stati na put.
Svako daljnje prepričavanje i otkrivanje obrata moglo bi završiti na skliskom terenu, ali recimo samo da hipnotizeri nisu samo puki telepati ili kontrolori uma, već da oni svojoj žrtvi kreiraju potpunu realnost, sve dok netko taj efekt ne sruši. Te podatke ćemo, u formi loše napisanih dijaloga, uostalom i sami dobiti najviše kroz lik Diane i na ovom mjestu valja pohvaliti sposobnost Alice Brage da te „salate od riječi“ izgovori s relativno ozbiljnim izrazom lica dok igra nasuprot nemotiviranom i neinspiriranom Afflecku čiji se glumački potezi svode na držanje očiju polu-zatvorenim više nalik na čovjeka čiji su problemi više fizički (recimo da ima problema s konstipacijom) nego mentalni. Čak se i Fichtner, glumac itekako sposoban za uloge pamtljivih negativaca, doima protraćenim bez obzira na to što Dellrayne ima i super-moći.
Onda će nam na dvije trećine filma Rodriguez i Borenstein postaviti „gambetu“ s posljednjim velikim obratom i započeti film ispočetka, ovog puta dosta koherentnije, ali i predvidljivije sorte, budući da su nam poznata pravila igre i što se događa u tom napola izmaštanom svijetu. Recimo da se tu radi o simulacijama realnosti, nalik na Verhoevenov Total Recall ili Nolanov Inception, od kojih potonji Rodriguez u svojoj režiji, naročito na planu postavaka pojedinačnih scena, obilato citira ili čak plagira. Nisu to jedini citati, parodije i plagijati koje možemo vidjeti: naći će se tu mjesta za Scanners Davida Cronenberga, „giallo“ opus Darija Argenta, pa čak i samog Rodrigueza iz kreativno uspješnije Desperado-faze, dok će se naći mjesta i za bar s tacosima za doručak iz Planet Terror. U paketu s neinventivnom glazbom redateljeva sina Rebela, na momente bolno jeftinim vizualnim efektima i Rodriguezovom iznuđenom montažom, sve doista djeluje bolje kao ideja, makar zakašnjela, nego kao konačni proizvod.
Na kraju se možemo pitati čemu sve to, jer ni na jednom planu Hypnotic ne funkcionira u potpunosti. Žanrovski, paranoidni triler i laka znanstvena fantastika se potiru. Stilski, Hypnotic može funkcionirati kao budžetski raskošniji „treš“, ali na kraju nije dovoljno zabavan da ga možemo bez rezerve uzeti kao „grešno zadovoljstvo“, „toliko loše da je zapravo dobro“. Isto tako, ne možemo naći motivaciju za pojedine citate i rješenja, pa ne znamo je li u pitanju namjerna ili nenamjerna parodija, iskren naklon ili naprosto iznuđeno rješenje. U konačnici, sva je prilika da je Rodriguez naprosto morao realizirati svoj stari projekt, pa makar na silu, a krajnji rezultat je nekoherentni „gulaš“, više naporan nego uzbudljiv.
