Ponekad se stvari tako poslože da se apsolutni favorit zna i prije no što se krenulo u organizaciju utrke. Ekipa Dnevnika Pauline P. uputila se u Pulu s praznim mjestom u paket tregeru za svoja Zlatna vrata Pule. Naravno, kući se ne vraćaju s tom nagradom.
Milenijalci o istoimenom književnom predlošku znaju, ili bi barem trebali znati, podosta: djela spisateljice, učiteljice i jedne od najprodavanijih suvremenih hrvatskih autorica Sanje Polak dio su njihove lektire. Za nas malo starije riječ je o štivu na koje se vlastito dijete ne mora pretjerano motivirati za čitanje, a i škola se pobrinula da se ode na izlet u kino kad se pojavila ekranizacija. Velik broj gledatelja u kinima, u trenutku pisanja ovog teksta osamdeset i četiri tisuća, bez ubrajanja lijepo ispunjenog gledališta u Areni ono je najvažnije čime se trebaju baviti i na kraju: tješiti. Ukoliko su na Zlatna vrata Pule stavili sav svoj novac u imaginarnoj kladionici neka se utješe činjenicom i da sigurn(ij)e oklade ponekad propadnu.
Dnevnik Pauline P. se treba smatrati oglednim primjerom kako snimiti suvremen film za djecu. Uz nekoliko iznimki, naravno – ali o njima nešto kasnije. U smislu same radnje stvari su vrlo jednostavne: nova školska godina za Paulinu donosi čitav niz traumatičnih promjena kroz koje mlada, visprena i neodoljivo simpatična junakinja suvereno, lakoćom kompetentnog djeteta, neumorno jezdi. I ovdje je trenutak za prvu pohvalu filmskoj ekipi s Nevenom Hitrecom, redateljem, na čelu: uspjeli su stvoriti lik koji je zabavan, simpatičan i kojeg se lako zavoli. Nimalo lagan zadatak kojeg su uspješno ostvarili. Naravno, uz ogromne zasluge na trenutke nevjerojatno dobre glavne glumice Katje Matković. Zvijezda je rođena!
Paulinine životne i školske traume o kojima film govori su realne, životne, stvarne. Nema pretjerivanja i nema overdimenzioniranja. Hvala Sanji Polak, ali i scenaristima Dori Delbianco i Ivanu Turkoviću Krnjaku. Svaki roditelj desetogodišnjakinje, u koje se i potpisnik ovih redaka ubraja, zna koliko su veliki ti mali dječji problemi. Novi učitelj i nova cool učenica u razredu sami su po sebi dovoljno zastrašujući poremećaji u vremensko-prostornom kontinuumu i bez neizbježnih razrednih ljubavnih zavrzlama, te roditeljskih trzavica koje opasno prijete maloj obitelji koju zaokružuje i jedan nadrealno sladak pas. Upravo u tretmanu svih točaka zapleta se vidi visoko umijeće scenaristā i redatelja. Film bez nepotrebnih zastajkivanja, suvišnih objašnjavanja i uvijek frustrirajućih podcrtavanja juri fabulom i pri tom ne ostavlja dojam nemarnosti ili površnosti. Montažer Slaven Zečević je napravio sjajan posao jer taj brzi tempo, ta ekonomija naracije u kontekstu pretežito sporog, starmalog hrvatskog igranog filma je i očaravajuća i osvježavajuća. To posebno vrijedi u primjerice sceni roditeljske svađe (poslovično sjajna Judita Franković Brdar i jednako odličan Igor Kovač) koja je prikazana istodobno i efektno i pametno. Uz pomoć grimasa, mumljanja i facijalnih ekspresija nije se reklo ništa, a čulo se sve. Chapeau!
Tražimo li možda objašnjenje za izostanak većeg broja nagrada na tek završenoj Puli (film je nagrađen samo za besprijekornu kostimografiju Ivane Zozoli Vargović) i manje pohvalne recenzije i kritike onda ne treba tražiti puno dalje od posljednje četvrtine filma. Sam rasplet nije problematičan, napravljen je u maniri koja je ustanovljena i protkana kroz čitav film – brzo, zabavno i učinkovito. Nedostajao je još jedan vrhunac, jedan tzv. scenaristički cliff. Tempo je pao, izostao je još jedan kohezivan narativni element za kraj. Ukoliko sama knjiga nije ponudila rješenje filmski je scenarij morao. Film je film, a knjiga knjiga – njihove zakonitosti možda jesu kompatibilne, ali ni izdaleka nisu jednake.
