Kao što to obično biva, medijski slabo osvijetljeno polje neprofesijskog filma i u 2019. kucalo je živo i aktivno, a količina proizvedenih audiovizualnih djela i djelaca vjerojatno je nepregledna i najharnijem pratitelju zbivanja. Uz, dakako, ostvarenja mladih i ne tako mladih koji se kroz neki vid službene obuke – studij, renomiranije radionice i tečajevi, kinoklubaštvo – okušavaju u izradi filmova i djelovanju u sličnomišljeničkom okružju, s ciljem i nadom da u bliskoj budućnosti postanu slikopisni profesionalci, tu su i bezbrojne razonodno-zabavne, nerijetko i jednodnevne, nekolikosatne, gotovo usputne (što ne znači da nisu valjane) radionice, mahom za djecu, ali i za, primjerice „starije od 54“ (kako li se došlo baš do tog dobnog razgraničenja?) na kojima se, dabome, uči, ali se, ponajprije u duhu druženja i veselog, neobveznog, neobvezujućeg stvaralaštva, igra alatima audiovizualnog snimalaštva.
Da i ne spominjemo golemu količinu digitalno-pametnotelefonskih aplikacija (primjerice, trenutačno vrlo popularan TikTok) uz koje već prvašić, ako ne i vrtićarac, za koju minutu, „jednim okom i lijevom rukom“, istovremeno čineći i nešto drugo, zboksa petnaestsekundni filmić, samo da bi se zabavio s prijateljem ili mu poslao tako oblikovanu poruku, ni ne razmišljajući o tomu da je možda stvorio malo filmsko djelo. I to malo filmsko djelo – na repertoaru ima koječega, ali katkad i doista sjajnih uračića obilježenih iznimno efikasnom sažetošću i maštovitošću izlaganja potaknutima zadanim ograničenjima aplikacija – nakratko prokola kakvim digitalnim kanalom i potom, iako materijalno (tj. virtualno) uglavnom ovjekovječeno (barem onoliko koliko će trajati ili postojati taj konkretan medij), sasma iščili iz optjecaja, pa uglavnom čak i iz svijesti autora koji tomu filmskomu činu nije pridao veću važnost nego činu cičavoga spuštanja niz tobogan.
Pojedinačne crtice TikToka i drugih srodnih platformi ovdje nećemo izdvajati no, slučajno ili ne, jedan od najimpresivnijih filmova 2019. uvelike asocira na TikTokovsku (slučajnu ili ne) prisilnu školu konciznosti. HAK – Ako piješ, ne vozi! devetnaestogodišnjega Karla Špoljara realiziran je kao ostvarenje namijenjeno natječaju Deset zlatnih pravila sigurnosti u prometu Hrvatskoga autokluba, na kojem je zasluženo osvojio prvu nagradu. Promidžbeni spot resi ingeniozna jednostavnost, od one vrste koja će mnogoga gledatelja navesti da pomisli da je posrijedi najočitije i najlogičnije rješenje, no kojeg se nitko nije sjetio ili ga nije prepoznao dok ga nije vidio izrađenog tuđom rukom. Jednobojna, neurešena i neoznačena limenka, snimljena de facto iz dva kuta i u svega dva plana, na neutralno-bezličnoj pozadini, čitljivo bez potpitanja predatavlja i spremnik piva, i višestruku viziju opijenoga, i udareno vozilo, i ozlijeđenoga stradalnika. Uz dodatak tek nekoliko gotovo doslovnih metaforičko-sinegdohalnih čimbenika u slici i zvuku, u dvanaest sekundi – dojmljivo i pregledno! – iznesena je priča o prometnoj riskantnosti konzumiranja alkohola. Sivo-srebrna hladnoća slike, pripovjedno-simbolička svedenost opisa pogibelji na elementarno, ritmička preciznost i odmjerenost doziranja sastojaka (odsjaj plavog rotirajućeg svjetla hitne pomoći/policije/vatrogasaca, primjerice, naznačen je gotovo diskretno, ali je nedvojbeno prisutan, taman koliko treba) u tom kratkom odsječku udaraju muklim jekom tragike i neugode. Pretjerujemo li ako procijenimo da mladi filmaš nije donio ni jednu pogrešnu odluku i da je riječ o remeku izraza koji je istovremeno izvrsno ispunio svoju praktičnu namjenu?
Već nekoliko godina navikli smo da iz Restartove četveromjesečne Škole dokumentarnog filma, pristižu ostvarenja koja u visokom postotku nadmašuju razinu početničkog vježbeništva, a nerijetko dosežu i do vrhunaca godišnje domaće produkcije svih vrsta, rodova i trajanja. Prošlogodišnja, 8. Škola iznjedrila je barem dva izvrsna kratka filma, dirljiv Mjesto za bijeg Lucije Ane Ilijić i samoironičan Sigurno mrtvi Ivana Grgura, na što se dolje potpisani već osvrnuo na portalu Dokumentarni.net. Budi nam stoga – a i zato što na ovim stranicama preskočismo osvrt na 2018. g. – dopušteno zapisati riječ-dvije o prvorazrednom uratku prethodne RŠDF, dokumentarno-eksperimentalno-animiranom 3. rujna 2015. Sare Jurinčić koji je zapaženo živio i u 2019.
Kao i Mjesto za bijeg, 3. rujna 2015.[margina]Naslov originala: 3. rujna 2015. | Godina: 2018. | Trajanje: 9 | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Sara Jurinčić | Scenarij: Sara Jurinčić | Producent: Restart – Škola dokumentarnog filma |[/margina] autobiografski, intenzivno, promišlja odnos mlađahne autorice s ocem. U trodijelnoj strukturi – dramaturškoj, vizualnoj i izlagačkoj – iz više-manje konvencionalnog, stabilnog uvodnika rekonstrukcijskog listanja novina i čitanja naslova članaka prelazi u naglašeno asocijativnu kaotičnost kolažne animacije u slici i kolažnih istržaka riječi i rečenica u zvuku te emocionalno kulminira jedva razaznatljivim bilješkama autentičnoga zvuka (prevedenima u titlove) i skrivene kamere koja nudi teško čitljivu, prljavu sliku s mnogo više smetnji i šumova negoli jasno razabirljivoga. Zbrkane osjećaje spram problematičnoga oca Jurinčić predstavlja iznimno upečatljivo, slobodno rabeći i kombinirajući izraze koji su joj se u određenom trenu učinili za to najprikladniji, ne osjećajući pritisak obveze prema poštivanju (nepisanih) formalnih pravila. Odvaživši se na predočavanje duboko intimnih osjećaja, Ilijić i Jurinčić bavile su se onime što ih se najozbiljnije tiče i ostvarile su briljantna djela. Nastave li se baviti filmom, nadamo se da ih nadahnuće neće napustiti kad se, vjerojatno neizbježno, late i manje osobnih tema.