Ne jedan velikan filmske režije (Jean-Luc Godard, Woody Allen, Martin Scorsese…), opetovano je tvrdio da se sve što je doista potrebno i moguće (teorijski) naučiti o tome zanatu može savladati u nekoliko dana, a da se ostalo svodi na osobnu darovitost koja se iskušava praktičnim oprobavanjem. To, dakako, ne znači da su filmske škole nepotrebne ili suvišne, jer pohađanje istih budućem filmotvoračkom djelatniku namire mnoge važne i korisne čimbenike, no moguće i ukalupljuje individualne izvannormativne iskre.
U duhu takvih razmišljanja i propitivanja nastao je studentski film Precijenjena dramaturgija[margina]Precijenjena dramaturgija, 20 min, Hrvatska, 2017.; P: ADU u Zagrebu; R i Sc: Sunčica Ana Veldić; Sudjeluju: Sunčica Ana Veldić, Goran Dević, Nikica Gilić, Bruno Kragić, Tomislav Jakopić Toza, Dragan Petrović[/margina] Sunčice Ane Veldić, autorice donekle afirmirane i prije upisa studija dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (najzapaženiji rad joj je kratki dokumentarno-eksperimentalni-esej film Hrvatska djevica, Kinoklub Zagreb, 2015., prvonagrađen na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva 2015.), dobitnik Velikog lonca za najbolji film 3. Revije studentskog filma (Zagreb, 27.-29. 10. 2017.) i prve nagrade 49. Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva (ex aequo s njezinim White Trash i Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. Tomislava Šobana; Vrbovec, 24.-26. 11. 2017.).
Ponovno dokumentarno-eksperimentalni-esej film, svojevrsna istraživačka improvizacija koja nastaje bez prethodno zacrtanog plana, a vlastiti oblik traži tijekom samoga snimanja, slijedeći intuiciju, s povjerenjem u vrijednost spontanoga, u živost trenutka, u svjetlac sad i ovdje, Precijenjena dramaturgija se i po dovršetku, ne slučajno, doima, kao djelo u nastanku. Posrijedi je film koji se bavi samim sobom, u kojem autorica iznosi vlastite dvojbe o djelu kojim se upravo bavi i koje uključuje komentare stručnih (njezin mentor Goran Dević) i nestručnih gledatelja materijala još nedovršenog filma. Svatko među njima ima neko svoje, različito mišljenje, što autorici koja ne krije nesigurnost, ali ipak odvažno ustraje na svom konceptu bez koncepta, vjerojatno nimalo ne pomaže, osim kao eventualna potvrda da je najbolje slušati samoga sebe i vlastito djelo ostvariti svojom, a ne tuđom glavom. Premda naizgled neorganizirana, vrludava, rahlo strukturirana, barem u odnosu na norme i (školske) standarde, Precijenjena dramaturgija nema nimalo praznoga hoda, već neprestano unosi iznenađenja i sitnice kojima obogaćuje i usložnjava viđeno, kao i temeljnu misao vodilju – ako hoćemo i poruku, koja nije eksplicitno izrečena, no snažno je implicirana – a pritom je vrlo duhovita i zabavna, čak do slatkog nasmijavanja, naravno, ovisno o tome što je komu smiješno. Osoban, a široko primjenjiv, u suprotnosti od distancirano opservacijskog dokumentarnog pristupa s nevidljivim autorom, koji je posljednjih godina općenito na visokoj cijeni i koji se, mnogošta na to ukazuje, čak pomalo utjeruje kao sam po sebi vredniji način slikopisnog izražavanja, taj studentski film Sunčice Ane Veldić jedno je od najzanimljivijih, pa i najboljih ostvarenja (više)godišnje hrvatske produkcije svih rodova i duljina.
Traženje svoga ja, odnosno ravnoteže između prilagodbenog potčinjavanja društvenim pritiscima i neodricanja od sebe, u središtu je osobito živahnog i duhovitog Aninog bloga [margina]Anin blog, 13 min, Hrvatska, 2017.; P: Videodružina Ksaver, OŠ Ksavera Šandora Đalskog, Donja Zelina; R i Sc: Matea Došen, Elena Frajt, Viktorija Posavec; G: učenici OŠ Ksavera Šandora Đalskog, Donja Zelina[/margina], djela osnovnoškolaca Videodružine Ksaver iz Donje Zeline, koje odlikuju šarmantna mališanska autentičnost i spontanost, ali i (možda?) začudna mudrost još svježeg, nezagađenog dječjeg uma te lepršava izvedbena vještina vedro jednostavnog, a opet ne banalnog oblikovanja u biti teške teme kojoj se, zdravoga duha, nepretenciozno, ali i nepovršno, pristupa na lak način. Kako je i najbolje, kratki igrani film tematizira ono što autor(ic)e doista zanima, možda možemo reći i muči. Protagonistici Ani čini se da se svi drugi ljepše druže i bolje zabavljaju od nje. Entuzijastično pristupajući zadatku poboljšanja kvalitete društvenog života, višekratno mijenja imidž, bude prihvaćena u razne skupine, no brzo spoznaje da je glumatanje nekoga drugoga previsoka cijena uklapanja u tuđe modele koji su često prazne forme bez ikakve zbiljske vrijednosti. Neposrednost djelca nagrađenog prvom nagradom stručnog žirija i prvom nagradom dječjeg žirija u kategoriji igranog filma na 55. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece (Sisak, 28. 09. – 01. 10.) i iskusnijeg bi gledatelja mogla zavarati da pomisli kako je riječ o tek donekle igrano-modificiranom dokumentarcu.
Igralaštvo neopterećeno uzusima primjereno je pretočeno u veselu igru s filmom u kratkom ostvarenju otvorene kategorije ili slobodnog stila, Jedan dan Janka Polića Kamova[margina]Jedan dan Janka Polića Kamova, 2 min, Hrvatska, 2016.; P: Bacači sjenki; R i Sc: Ema Juriša, Danijel Vlah, Jan Dokmanović (mentori: Dalija Dozet, Anja Pletikosa)[/margina], dobitniku druge nagrade u kategoriji radioničkog filma na spomenutoj 55. RHFSD u Sisku, u kojem se, ni najmanje ne mareći za slovo zakona o umjetničkom stvaralaštvu, troje osnovnoškolaca, za vlastitu zabavu, krepko pošalilo s bivstvovanjem kipa Janka Polića Kamova u Rijeci, posredno fiksiralo svoje vedro stanje duha i bezbrižno odskakutalo u nove životne zgode.
Zapaženije su uspjehe, nagradama i kvalitetom, ostvarili i marljivi pregaoci FKVK Zaprešić, osobito kratkim animiranim filmovima kao što su društveno-političko-razočarani Dr. Sveznalica Lucije Majnarić i Marije Nikolić, društvenokritički, na način koji u sjećanja priziva poentiranje tipično za djela zagrebačke škole crtanog filma Mađioničar i Dome, slatki dome, oba grupe autora, te poetični Balada iz predgrađa Martine Anić i Marijane Barišić i Putovanje grupe autora. Sve ih resi sklad izraza i sadržaja te djelotvorna zaokruženost, a osobitom se vrlinom može istaknuti očito i uspjelo nastojanje mentora da u svakoga autora ili grupe potakne navlastitost i njemu/njima odgovarajući način izražavanja, pa navedeni radovi uistinu ne sliče jedan drugomu, mada su nastali u istoj školi-radionici. FKVK-ova ostvarenja uredno su, uz odgovarajuće podatke (među inima i one o nagradama) objavljena na mrežnoj stranici kluba.
