Zbrajajući rezultate gledanosti svih hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova koji su se prikazivali u kinima tijekom prošle godine došli smo do brojke od maksimalno 260 tisuća kino-posjetitelja. Konkretno, prema podacima koje smo dobili od distributera, odnosno koji su objavljeni na nacionalnom box-officeu (aktualizira se svakog ponedjeljka), rezultati u 2019. su sljedeći:
General redatelja Antuna Vrdoljaka – 74,3 tisuće gledatelja (promet – 2,5 milijuna kn); Koja je ovo država redatelja Vinka Brešana – 58,2 tisuća gledatelja (1,75 milijuna kn); Moj dida je pao s Marsa redatelja Dražena Žarkovića i Marine Andree Škop – 29 tisuća gledatelja (642 000 kn); Posljednji Srbin u Hrvatskoj redatelja Predraga Ličine – 28 tisuća gledatelja (835 000 kn); Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Diane Budisavljević – 26,6 tisuća gledatelja (580 000 kn); Ufuraj se i pukni redatelja Ljubomira Kerekeša – 17,4 tisuće gledatelja (534 000 kn); Ideš? Idem! redatelja Ljube Zdjelarevića – 8,1 tisuća gledatelja (259 000 kn); Mali redatelja Antonia Nuića – 5,5 tisuća gledatelja (156 000 kn); Dopunska nastava redatelja Ivana Gorana Viteza – 5,4 tisuće gledatelja (140 000 kn); Za ona dobra stara vremena redatelja Eduarda Galića – 3,5 tisuće gledatelja (100 000 kn); Sam samcat redatelja Bobe Jelčića – 1,5 tisuća gledatelja (33 000 kn); Duboki rezovi – omnibus redatelja Filipa Peruzovića, Dubravke Turić i Filipa Mojzeša – 553 gledatelja (11 000 kn); Dom redatelja Daria Pleića – 458 gledatelja (12 000 kn); Do kraja smrti redatelja Anđela Jurkasa – 207 gledatelja (6 000 kn).
U distribuciji je bio i film Lada Kamenski redatelja Sare Hribar i Marka Šantića, ali nemamo podatak o gledanosti i prometu. Film se nijednom nije pojavio na box-office listi (koja obuhvaća dvadeset najuspješnijih filmova prethodnog vikenda), kontaktirali smo producenta Sekvencu, no nismo dobili povratni odgovor.
Nadamo se da razlog tomu nije iznimno loš rezultat te da se Lada Kamenski nije pridružila onim hrvatskim filmovima čiji je kino-total (koji uključuje gledatelje s plaćenom ulaznicom) dvoznamenkast, poput Svjetskog čudovišta (2003.) redatelja Gorana Rušinovića ili Mrtvih riba (2017.) redatelja Kristijana Milića.
Prikazivani su još, uglavnom prigodno, teško da se to može nazvati ograničenom distribucijom, i filmovi Zagrebački ekvinocij redatelja Svebora Mihaela Jelića, Ljetnikovac redatelja Damira Čučića i Posljednji dani ljeta redatelja Damira Radića.
Suprotno zaključcima, hvalospjevima, pa i nametnutoj slici koja se – na osnovu takvih rezultata u kinima – provlači u javnosti da je riječ o „uspješnoj kino godini“, ponajprije u državnim medijima (HRT, Hina), a jednim dijelom i u glavnostrujaškim tiskovinama, brojku od spomenutih 260 tisuća gledatelja smatramo razočaravajućom i teško da može predstavljati optimistični potencijal za budućnost.
Jer kino-gledateljski potencijal hrvatskih filmova u 2019. bio je daleko veći od ostvarenih rezultata na blagajnama, možda i najveći potencijal u svim godinama otkako je Hrvatska samostalna.
Mišljenja smo da s kino-rezultatima trebaju biti zadovoljni tek filmovi Dnevnik Diane Budisavljević i Ufuraj se i pukni te jednim dijelom General, pogotovo u kontekstu kritičarskog (i javnog) harakirija koji je doživio na Pulskom festivalu i nakon njega.
Ostali filmovi su debelo ili više nego debelo podbacili!
Osobno, očekivali smo najmanje pola milijuna gledatelja, makar su optimisti priželjkivali i veću brojku (treba uzeti u obzir da su u kina trebali stići i novi filmovi Ognjena Sviličića i Dalibora Matanića), čime je 2019. trebala biti „godina konačnog povratka publike domaćem filmu“, svojevrsna prekretnička godina.
Podloga za takva očekivanja je bila sljedeća: sami filmovi, imena i relevantnost redatelja tih filmova, njihova žanrovska raznovrsnost kojim su pokriveni valjda svi segmenti kino-publike, medijska podrška koju naša kinematografija na sreću ima, pogotovo u glavnostrujaškim medijima, marketing, najmanje tri zicera (filmovi koji ne mogu ne uspjeti u kinima), proračuni s kojim su filmovi i producenti raspolagali… Naposljetku, i zbog obrazloženja umjetničkih savjetnika HAVC-a kojima su popraćene odluke da se upravo ti filmovi sufinanciraju proračunima između 400 i 600 tisuća eura, a istovremeno da se drugih dvadeset ili čak i tridesetak projekata odbije.
Bez da smo ih imali prilike vidjeti, ali s više-manje dobrim uvidom o tomu o kakvim se projektima radi, naša očekivanja gledanosti bila su sljedeća: za Generala između 120 i 150 tisuća gledatelja; za Koja je ovo država najmanje 100 tisuća gledatelja; za Moj dida je pao s Marsa između 70 i 80 tisuća; za Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj i Dopunsku nastavu između 50 i 60 tisuća; za Maloga i Za ona dobra stara vremena 25-30 tisuća. Očekivali smo da će se producenti i redatelji maksimalno potruditi oko promocije i distribucije za art filmove poput Samog samcatog ili Dubokih rezova, a da će trud rezultirati gledanošću barem između 5 i 10 tisuća.
Zanimljivo je primijetiti kako se naše kolege u svojim godišnjim pregledima uopće nisu bavile ukupnom gledanošću hrvatskog filma, a kamoli bilo kojim i bilo kakvim usporedbama s drugim kino-tržištima, nego su isključivo navodili broj gledatelja za pojedine filmove (gdje su pritom činili i greške) te su gledanost iz 2019. u pravilu uspoređivali s rezultatima s kino-blagajni iz 2018. godine koja je bila katastrofalna, što je trebalo potencirati priču o „povratku publike hrvatskom filmu“.
Koliko je brojka od 260 tisuća skromna najbolje se da razumjeti i zaključiti kada bacimo pogled u naše najbliže susjedstvo i zapravo jedino tržište koje je više-manje komplementarno hrvatskom, s time da smo mi infrastrukturalno daleko razvijeniji.
Radi se o Srbiji. U tamošnjim kinima u 2019. godini jedan jedini srpski film, Taksi bluz redatelja Miroslava Stamatova, imao je više gledatelja nego svi hrvatski filmovi zajedno. Taksi bluz vidjelo je 272 tisuće ljudi s plaćenom kino-kartom! Drugi na popisu srpskih filmova, Balkanska međa (rusko-srpska, odnosno srpsko-ruska koprodukcija; koja se u Srbiji smatra domaćim ostvarenjem) u režiji Andreja Volgina, imao je 257 tisuća gledatelja.
Prvih pet najgledanijih srpskih filmova u kinima je skupilo čak 750 tisuća gledatelja, s time da smo u obzir uzeli isključivo naslove koji su s distribucijom krenuli tijekom 2019. godine. (Uzgred, dva najgledanija srpska filma iz 2018. u distribuciji zajedno imaju 820 000 gledatelja – Južni vetar u režiji Miroslava Avramovića gledalo je 618 000, a Kralja Petra I u režiji Petra Ristovskog, 202 000 gledatelja).
Uz Taksi bluz i Balkansku među, pet najgledanijih domaćih filmova u Srbiji 2019. zaokružuju Vojna akademija 5 redatelja Dejana Zečevića, (92 900), Ekipa redatelja Marka Sopića (73 300) i Realna priča redatelja Gordana Kičića (54 500).
Spomenimo kako je art-house film Gorana Markovića Delirijum tremens imao 12 400 gledatelja, dokumentarac Nebeska tema redatelja Mladena Matičevića 10 300, a Šavove (koje autor ovog teksta smatra daleko najboljim srpskim filmom 2019.) u režiji Miroslava Terzića gledalo je 12 600 kino-posjetitelja.
Nije zgorega spomenuti kako su i tri hrvatska filma (odreda, Srbija je u njima manjinski koproducent) imala svoju distribuciju 2019. u tamošnjim kinima, s nezamislivo različitim rezultatima. Per aspera ad astra (čitati – od mraka do svjetlosti ili od trnja do zvijezda): Brešanova Koja je ovo država imala je nevjerojatno slabu gledanost – 576 gledatelja (promet – 1,5 tisuća eura); skromnije od očekivanog, ali bar se nije osramotio film Posljednji Srbin u Hrvatskoj – 8.011 gledatelja (promet – 22 tisuće eura); dok je odaziv na Dnevnik Diane Budisavljević (koji se još uvijek prikazuje) premašio sva, pa i ona najoptimističnija očekivanja – 22.990 gledatelja i promet od 67 tisuća eura!
Nastavno, ako bismo kino-rezultate hrvatskog filma iz 2019. stavljali u kontekst rezultata unutar sveukupne povijesti hrvatske cjelovečernje igrane kinematografije (koja je upravo navršila svoju 75. godišnjicu, startala je – podsjetimo se – 1944. s Lisinskim Oktavijana Miletića), onda bi ti rezultati izgledali još skromnije.
Naime, mogli bismo detektirati desetine i desetine filmova, pogotovo onih snimljenih do 1990. godine, koji su imali odličnu, jako dobru ili – samo dobru gledanost (npr. Svoga tela gospodar, 1957., Fedora Hanžekovića je u kinima tadašnje države gledalo 1,4 milijun gledatelja; Vlak bez voznog reda, 1959., Veljka Bulajića 1,1 milijun gledatelja; Kotu 905, 1960., Mate Relje milijun gledatelja; dobro, tad još nije bilo televizije, ali su gledatelji film smatrali važnim i vrijednim, da dalje ne idemo) na svojevrsnu sramotnu gledanost sadašnih filmova made in cro, no nema smisla.
Koliki skok unatrag je hrvatska kinematografija doživjela što se tiče proizvodnje i prikazivalaštva, rječitije od bilo kakvog filozofiranja i izleta u daleku prošlost svjedoči jedan ad hoc podatak: nakon prva četiri dana distribucije ujesen 1977., film Bogdana Žižića Ne naginji se van, s aureolom pulskog pobjednika, vidjelo je samo u zagrebačkim kinima ni više, ni manje nego 37 tisuća gledatelja!
Usporedite gledanost vikend-otvaranja Žižićeva filma s ukupnom gledanošću pobjednika Pule 2018. godine, Maloga Antonia Nuića. Brojke su neumoljive, nikakav PR (od čega, budimo iskreni, danas ponajprije živi hrvatska kinematografija) u objektivnom promišljanju tu ne može pomoći.
Usput rečeno, Nuićev film je maksimalno eksploatiran u kinu Europa prije nego što je isti u lipnju 2019. morao staviti ključ u bravu.
Podsjetimo se, odnosno neka ostane zapisano na kraju ovog godišnjeg pregleda, kako su umjetnički savjetnici HAVC-a prognozirali ono što se kolokvijalno naziva budućnost odobrenih filmova u kinima, za neke od naslova o kojima smo pisali.
Dean Šoša i Dalibor Matanić za Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj su smatrali: „U hrvatskim kinima ne može mu izmaknuti status velikog hita.“. Gotovo identično i za Generala: „Film bi trebao biti veliki hit u hrvatskim kinima.“
Jelena Paljan i Dean Šoša su se za film Koja je ovo država ponadali: „Biti će to, nadamo se, najsmješnija komedija u samostalnoj državi“, za Dopunsku nastavu su (dok je još bila u fazi razvoja projekta) pretpostavili: „Dopunska nastava mogla bi postati prvi hrvatski suvremeni kino blockbuster među filmovima koji nisu niti dječji niti komedije“, dok su u pogledu Maloga bili nedvosmisleni: „Film je negdje na pola puta između festivala i kina i mogao bi proći dobro na oba bojna polja hrvatske kinematografije“.
Naš stav, kao što su stavovi svakog ozbiljnijeg analitičara kino-businessa, je da je u sadašnjoj situaciji domaći hit onaj film koji skupi najmanje 60, a realno 80-ak tisuća gledatelja, veliki hit 100 tisuća, a blockbuster nipošto ne smije imati manje od 120-130 tisuća gledatelja.
Naravno, legitimno je pravo da za HAVC i za njegove umjetničke savjetnike (koji, nemojmo zaboraviti, imaju faraonske ovlasti, jer su njihove odluke definitivne i obavezujuće) riječ hit ili kino-uspjeh predmijeva – karikirajmo malo – gledanost veću od 5, 10 ili 15 tisuća, a veliki hit brojku od recimo 20 ili 25 tisuća kino-posjetitelja.
„Ozbiljno promišljen triler/horor koji bi mogao imati uspjeha i na festivalima i u kinima,“ napisali su Matanić i Šoša odobravajući sufinanciranje Dubokih rezova.
Nažalost, što se tiče uspjeha u kinima uvaženi savjetnici „promašili su ceo fudbal“ – Duboki rezovi ne da nisu uspjeli u kinima, nego su doživjeli ono što se u distribuciji i prikazivalaštvu naziva flopom. Film su vidjela svega 553 gledatelja koji su kino-kartu u prosjeku plaćali 20 kn.
