Da se glumci prihvaćaju režiranja filmova nije rijedak slučaj u svjetskoj kinematografiji, a sve češći je i u hrvatskoj filmskoj umjetnosti. No glumci najčešće koriste vlastita iskustva stečena tijekom snimanja filmova i rijetki su oni koji su se i školovali za redatelje. Jedan od onih koji stječe dvostruko akademsko obrazovanje jest glumac Damir Markovina (1973.). On je petnaestak godina nakon završene glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti upisao studij filmske i televizijske režije, smjer dokumentarni film, isto na ADU. Tako je ujedno i akademski glumac i student režije, koji je pod mentorstvom Gorana Devića snimio jako dobar i iznimno dirljiv, emocionalno snažan, intiman, obiteljski dokumentarni film Čekaj me, ovjenčan sada nagradom Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara u kategoriji kratkoga dokumentarnoga filma za 2021. godinu.
No to nije jedina dosadašnja nagrada tomu filma. Premijeru je imao na ZagrebDoxu 2021. u regionalnoj konkurenciji pa su potom slijedili drugi festivali. Na Danima hrvatskoga filma dobio je nagradu za najbolju režiju, glavnu festivalsku nagradu za najbolji film dobio je na Al Jazeera Balkans DOC Film Festival 2021. te je nagrađen posebnim priznanjem na Filmskom festivalu Slobodna Zona 2021. Sudjelovao je u natjecateljskom programu studentskoga filma na Sarajevo Film Festivalu, na Liburnija film festivalu te na Međunarodnom filmskom festivalu Underhill Fest 2021.
Damir Markovina je i redatelj i scenarist i snimatelj i producent filma Čekaj me, što je posve jasno s obzirom na iznimno osobnu temu, obiteljsku intimnu dramu, u čijem je središtu odnos njegove majke i bake, to jest kćeri i majke u poodmakloj dobi, u sadašnjosti nakon što su ih životne i društveno-političke okolnosti prostorno udaljile te smanjile i otežale mogućnost susreta. To je ujedno i priča o prolaznosti života, starosti, brizi o najbližima, očekivanjima i mogućnostima, strahu od rastanka i smrti, te čekanju kao poticaju da se dočeka, doživi ponovni susret. A riječ je o baki Šefiki koja živi u Beogradu i kojoj u posjet dolaze kći Zinaida, zet Roko i unuk Damir sa psom Tangom iz Zagreba.
Film je snimljen statičnom kamerom i dugim kadrovima, najčešće u totalu i polutotalu. Fotografija je uvijek dobro i pomno kadrirana, pa je sve jasno i pregledno gledatelju, koji čak katkad ima osjećaj da je dio toga prostora. A snimatelj/redatelj Damir Markovina ulazi i izlazi iz kadra samo kada je to potrebno, kada svojom nenametljivom prisutnošću daje mirniji i pomirljiviji ton sudionicima događaja, te unosi toplinu i izraze razumijevanja i ljubavi spram njih. Dobra montaža Elene Radošević daje miran ritam, ne spor, a vrstan režijski pristup Damira Markovine sve objedinjuje te daje konačan sklad i snažan autorski pečat. U filmu nema glazbe, a zvuk je katkad ipak ne dovoljno jasan. No ono što je čak i preglasno i neočekivano, jest prečesta uporaba psovki kao poštapalica, što nažalost daje loš dojam o baki i majci. Moglo je i bez toga, bez obzira na to što gledatelj može shvatiti težinu situacija koje do takvoga »ispušnog ventila« dovode.
Temelj svega su međusobni odnosi koji, premda ispunjeni ljubavlju, utječu na promjenu u ponašanju i očekivanju, pa čak i djelomičnom odbacivanju. Baka je simpatična, fizički i mentalno jaka, i ne boji se smrti. Njezina kći, autorova majka, pretjerano je opterećena onime što misli da se od nje očekuje i silnom željom da svojoj majci udovolji, pa se otresa na muža i vjerojatno ne primjećuje da time šteti svojemu braku. U filmu je najsnažniji dio i vrhunac napetosti emocionalni krah autorove majke Zinaide, u dugomu sedmominutnome gotovo monologu u jednom kadru, kada se posve otvara kroz suze. Prvotan fokus koji je bio na baki, prelazi na Zinaidu, njezinu kćerku, a i uloge se obrću. Tada osjećaji svima vladaju, nitko od gledatelja ne može ostati ravnodušan, ganut je, i čak se potom može preispitati o odnosima u vlastitoj obitelji.
Zanimljivo je i u dramaturškom smislu vrlo dobro, što Damir Markovina u film uvodi jedan zaplet – gubitak novčanika svojega oca Roka, premda ga rješava elipsom. To nije običan gubitak koji izaziva ne samo žestoku raspravu i prigovaranje u obitelji, nego je to stvaran, velik problem zbog izgubljenih dokumenata i strane države u kojoj se nalazi. Dobrodušni i pomirljivi Roko morao je to riješiti.
Rastanak neminovno nastupa, molba i poziv na čekanje ponavljaju se, obećan je ponovni dolazak, a slijedi povratak u Zagreb. Život je sav isprepleten čekanjima i susretima, rastancima i sastancima u svojemu tijeku, u prolaznosti, do konačnoga čekanja na susret u vječnosti.
A mi čekamo, gotovo nestrpljivo, novi autorski film Damira Markovine, s nadom u susret s novim dobrim filmskim umjetničkim djelom.