Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu prikazano je šest filmova u domaćem programu, tek jedan film više od broja članova žirija (redatelj Pawel Pawlikowski, glumica Zrinka Cvitešić, redatelj Danilo Šerbedžija, snimatelj Mirko Pivčević i Mimi Plauché, umjetnička ravnateljica filmskog festivala u Chicagu). Možda je i to jedan od razloga zašto je ovogodišnji žiri vrlo dobro odradio svoj posao. Apsolutni pobjednik festivala je „Plavi cvijet“, redatelja Zrinka Ogreste, koji je dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za režiju, što je potpuno zasluženo i opravdano. Ogresta se bavi životom sredovječne razvedene junakinje (Vanja Ćirić) koja se mora nositi s pubertetskim ispadima vlastite kćeri (Tea Harčević), istodobno nevoljko komunicira s bivšim suprugom (Nikša Butijer), a povrh toga dolazi joj u posjet majka (Anja Šovagović Despot) koja vrlo izravno dijeli savjete i nametljivo se miješa u njezin život.
Ogresta je redateljski vrlo vješt i narativno kultiviran u praćenju običnih života svojih junakinja, vrlo je suptilan i pokazuje znatnu dozu suosjećajnosti prema njima, stvarajući jedan filmski ugođaj sličan radovima britanskog veterana Kena Loacha. Naročito je dojmljivo lagano kretanje kamere po okolnom krajoliku ili unutrašnjosti šoping centra, dok junakinje međusobno pričaju o banalnostima iz vlastitih života, čime se fino spaja njihova intima s javnim prostorom. Dodatnom dojmu trijumfa pridonijela je i potpuno zaslužena dodjela Zlatne arene za najbolju glavnu žensku ulogu glumici Vanji Ćirić. Vjerojatno najveći Ogrestin konkurent za nagrade, film „Murina“ koji je došao na festival izravno iz Cannesa s friškom nagradom za najbolji debitantski film, nije bio u prevelikoj milosti pulskog žirija. Redateljica Antoneta Alamat Kusijanović dobila je nagradu Breza za najboljeg debitanta, a glumica Danica Čurčić Zlatnu arenu za najbolju sporednu žensku ulogu, dok je publika dala filmu iznenađujuću najveću prosječnu ocjenu 4,55. Ova nagrada publike naročito je zanimljiva s obzirom na to da je riječ o filmu artističkih pretenzija i pritajenih emocija, čija se radnja odvija u relativno kratkom vremenu i ograničenom prostoru, ali pulska publika je i ranijih godina znala iznenaditi svojim odabirom (primjerice, „Dnevnik Diane Budisavljević“).
Veteran hrvatskog filma Branko Schmidt predstavio se filmom braniteljske tematike (A bili smo vam dobri), u kojem nastavlja suradnju s glumcem Reneom Bitorajcem, samo što je za razliku od njihovih ranijih zajedničkih filmova (Metastaze, Ljudožder vegetarijanac) Bitorajčev lik ovdje svojevrsna moralna vertikala. Bitorajac (opravdano je nagrađen Zlatnom arenom za najbolju glavnu mušku ulogu) glumi junaka Domovinskog rata s privatnim problemima, koji vjeruje u ideale pa iako ispočetka nevoljko pristupa prosvjedu, najzad želi ustrajati do kraja, dok su njegovi bivši suborci ipak skloniji kompromisima i sitnom trgovanju s predstavnicima vlasti. Schmidt barata cijelim arsenalom likova, koji su mogli biti i detaljnije iznijansirani, nastojeći ukazati na činjenicu da i među braniteljima postoji raznolikost u moralnim i općeljudskim kvalitetama. Film je dinamično režiran i predstavlja jednu korektnu i poštenu sliku današnje Hrvatske, što je vjerojatno i potaknulo žiri da mu dodijeli Zlatnu arenu za scenarij.
Zaokružimo ovaj niz poznatih domaćih redateljskih imena i Daliborom Matanićem, čija je „Zora“ jedini od domaćih filmova u programu već prikazivan u kinima. Riječ je o prilično kontroverznom filmu, zapravo drugom dijelu trilogije „Sunce“ započete prije nekoliko godina „Zvizdanom“, koji je naišao na podijeljene reakcije kod kritike i očekivano nerazumijevanje kod publike. U ovoj priči tajanstvenog ozračja Matanić se tematski i stilski potpuno priklonio hermetičnom art filmu (otuđeni likovi, nepoznate sile koje utječu na njihove živote, dugi kadrovi i spori ritam, komorna atmosfera) i to, prema mišljenju potpisnika ovih redaka, nije ispalo najsretnije rješenje, iako mu je žiri dodijelio čak četiri Zlatne arene (montaža, kamera, glazba i oblikovanje zvuka). Suvremenim hrvatskim filmom definitivno dominiraju drame i sumorne teme, što dokazuju i ranije navedeni primjeri, stoga je svaka komedija dobrodošla, a naročito ako se referira na žanrovske klasike američke kinematografije. Takvu komediju napravio je Stanislav Tomić, ispisujući posvetu ponajprije kultnim „Ratnicima podzemlja“ (The Warriors, 1979), koji su desetljećima oduševljavali generacije domaćih filmofila. Tomić je radnju svojeg filma „Po tamburi“ smjestio u slavonsku ravnicu gdje pratimo članove tamburaškog sastava Aveti ravnice, koji bježe ispred suparničkih sastava nakon što su lažno optuženi za krađu Zlatnog kulena, glavne nagrade koja se dodjeljuje najboljim tamburašima. Potragu za bjeguncima predvodi i koordinira Branko Uvodić (glumi samog sebe) koji je u stalnoj telefonskoj vezi s časnom sestrom i voditeljicom katoličkog radija (sjajna Areta Ćurković). Osim navedenih poveznica s „Ratnicima podzemlja“, Tomić se trudi ikonografski oponašati bande iz Hillovog filma, rekonstruira pojedine sekvence izvornika, čak je i povratak članova grupe Aveti ravnice kući gotovo identičan s prizorom znamenitog zveckanja staklenim bočicama. Sve je to dobro smišljeno, naročito u kombinaciji sa satiričkim komentarom hrvatske društvene zbilje, ali postoji jedan veliki problem. Walter Hill režirao je film furioznog ritma u kojem doslovno nema predaha, a čak i kad nastupi povremeno narativno zatišje napetost se može rezati nožem u iščekivanju nove oluje. U Tomićevom filmu toga, nažalost, nema ni u tragovima. Filmski ritam je neujednačen i spor, a sekvence se doimaju naslagane proizvoljno, kao da redatelj nije znao kako citate „Ratnika podzemlja“ i komentare hrvatske zbilje uklopiti u neku čvrstu i funkcionalnu narativnu strukturu.
Naposlijetku valja spomenuti i „Menhetensku odiseju“, debitantski film Marija Vrbančića, koji je produkcijski primjer nezavisnog filma u hrvatskim okvirima, ali šteta da su mu kreativni dosezi vrlo niski. Ako se gleda omjer kvalitete i količine prikazanih filmova u domaćem programu, stanje i nije loše, naročito s obzirom na pandemijske uvjete koji su znatno ugrozili igranofilmsku produkciju. Valja napomenuti da je ove godine došlo i do jedne pozitivne promjene u vezi proglašenja festivalskih nagrada. Za razliku od proteklih godina, nagrade nisu javno objavljene tijekom zadnjeg dana festivala, nego tek navečer na dodjeli u Areni. Na taj način postignuto je određeno ozračje iščekivanja, a završna dodjela nagrada dobila je na smislu i atraktivnosti.
