Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Oko ovog terena nema drugog

Kazneni udarac - redatelj: Rok Biček
Kazneni udarac – redatelj: Rok Biček

Jedna branka i komadić međimurskog polja dovoljni su za sklapanje mikrokozmosa što tvori kratkometražni Kazneni udarac. Igrani film o zlostavljačkom incidentu za koje teren pripremi dječačka nogometna igra, na tih par metara pred golom položena je njegova narativna os, linija koja se intenzivira eskaliranjem udaraca loptom, prvo sredstva bezopasnog podbadanja, onda takoreći oružja. Primjenjiv alat za egzekuciju nasilja, pokazat će se, kako igra kao zlostavljačka klopka kontekstom razgrađuje dječji oprez, a potreba za pripadanjem i dokazivanjem ranjivost je ovdje zloupotrijebljena da se žrtvu u istoj zadrži.

Dinamika među protagonistima time je psihološki nedvosmisleno razrađena, najprije i okvirom nogometnog pravila koje ih u startu pozicionira u onoga koji udara, koji je živa meta, i izvan terena bespomoćnog svjedoka. Pritom kamera u planu blizu prelazi s jednog do drugog pa natrag dok oni stoje na svojim mjestima, tjelesno kako i emotivno, u nepomičnosti koja ukazuje na neminovnost događaja. Jedini za filma upotrijebljeni total tek potvrdi njegovu beznadnu izoliranost; ovo je svijet za sebe, oko njega drugog nema i savladat će protagoniste u prizor nemoći. Film u njega gledatelja uvlači primoravajući ga na poistovjećenje s djetetom – kut snimanja je u slabijem donjem rakursu, upravo visine dječaka, visine žrtve. Subjektivnost vizure u koju će se uvjeravati i auditivno, zvukovima proživljene muke koji se naglašeno prenose naletom lopte, tupim udarcem o trbuh, sile koju protagonist iz tijela potom izbacuje plačnim urlicima. Za istaknuti je  k tome jako dobro izvedenu glumu, i kao pogođeno improviziranima potkradaju se neke reakcije aktera, prolom slobodnog smijeha u sceni ležanja dječaka u travi, primjerice. Dojam neusiljene autentičnosti njihovog i ostalih dijaloga osobito izvire iz izvornog dijalekta, koji zbiljskim lociranjem radnje spušta na nju svoj okvir. Stilski se teži golom realizmu, i odveć.

Uzročno-posljedični protok naracije niže se i sredstvima oblikuje kakav bi bio u stvarnosti, samo kao jedan njezin mučni odsječak. Zbiljske silnice oštro su zbiljske, sirove, odnosno naturalistički obrađene, što kumulira u krvavom kadru mutilacije. Prizori grebu kožu i stišću živce, nemoguće je ostati ravnodušan, ali taj efekt i nije bio upitan. Izložena kakvom je, uznemirujuća tema sama od sebe uznemiruje. Ne naslućuje se, međutim, iza nje namjera dalja od samog prikazivanja, koja bi bila smisao potreban da film ovakvu građu iznese – i izdrži. Kazneni udarac ranjava gledatelja, s tim da je intencija nejasna. Film zato kao da ostaje zarobljen u klopci vlastitog mikrokozmosa, otkud ne može sublimirati u opipljivu misao ni osjećaj izvan samog sebe, dokud gledateljeva empatija više ne dopire.

Adriana Saradžić[margina]Tekst je nastao na radionici filmske kritike voditeljice i organizatorice Višnje Vukašinović Pentić, financirane putem Javnog poziva za programe razvoja novih kulturnih i edukativnih sadržaja i digitalne prilagodbe Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.[/margina]

 

Zlatka Sačer

Zlatka Sačer

Svi članci

Posljednje objave