Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Osvrt na igranu konkurenciju 17. Subversive Film Festivala: Vrlo dobra subverzivna berba

Kritična zona - redatelj: Ali Ahmadzadeh
Kritična zona – redatelj: Ali Ahmadzadeh

Programiranje festivala kao što je Subversive može se pokazati kao veliki izazov, u obzir treba uzeti, i ako je moguće pomiriti, nekoliko faktora. Prvi i osnovni, koji bi svim festivalima trebao igrati ulogu, je sama kvaliteta naslova. Drugi bi faktor bio političke „linije” koju i izbor filmova mora pratiti, s obzirom na to da Subversive nije samo filmski festival, već je neodvojiv od Subversive foruma. Treći bi bila sama subverzivnost koju je, imajući u vidu prevladavajuće trendove, sve teže postići, kako u (art-)filmskoj industriji, tako i akademskim krugovima. Na koncu, tu je i dvojak faktor atraktivnosti, budući da vizija atraktivnosti nije ista kod festivalske i kod šire publike. Situaciju dodatno komplicira i status festivala u nekom širem okviru, te njegova kalendarska pozicija u nacionalnom i lokalnom smislu između festivala sličnog statusa, što znači da njegov program ovisi i o godišnjoj globalnoj „ljetini” filmova, ali i o tome koliko je ona do konca svibnja već „obrana”.

Imajući sve to u vidu, možemo zaključiti da je ovogodišnji program Subversive Festivala, makar što se igrane konkurencije tiče, bio jedan od boljih, jačih, atraktivnijih i, zašto ne, subverzivnijih. To, naravno, ne znači da su svi prikazani filmovi (njih deset ukupno) remek-djela, da su svi univerzalno atraktivni publici i kritici ili da je subverzija kod svih apsolutno uspjela, ali to je u danim uvjetima ionako nemoguće postići.

Radnička klasa ide u pakao - redatelj: Mladen Đorđević
Radnička klasa ide u pakao – redatelj: Mladen Đorđević

Makar je pobjednički film (po odluci žirija) uspio biti i atraktivan i subverzivan. Riječ je o uratku Radnička klasa ide u pakao Mladena Đorđevića koji dosta uspješno spaja socijalnu dramu i žanrovski akcijski horor-triler osvete na rubu „treša”. Odnosno, to čini u svojoj drugoj polovici, budući da se autor u prvoj plete u vlastitu mrežu krivih odluka i nepotrebno profilira veći broj likova, misleći da tako slika dubinski socijalni pejzaž srbijanske provincije. Za tako nečim nije bilo potrebe: film ima dvoje doista nosećih likova, udovicu Cecu i povratnika Miju čije su uloge dodijeljene vrlo sposobnim glumcima Tamari Krcunović i Leonu Lučevu, dok ostali funkcioniraju najbolje kao grupni karakter.

Sličan osjećaj pretjeranog širenja fokusa, i to iz sličnih pobuda, možemo osjetiti i u filmu Sve jasno Gábora Reisza čije se trajanje od dva i pol sata itekako osjeti. Riječ o filmu koji je na Subversive došao sa statusom miljenika kritike još od premijere u Veneciji i trijumfa u kategoriji Horizonti, a zapravo tek nastavlja niz filmova koji koriste školu kao polaznu točku u ispitivanju društva. Premisa filma je takva da je protagonist Abel beznadno zaljubljen u svoju prijateljicu Janku, zbog čega se ne uspijeva spremiti za maturalni ispit iz povijesti. Nakon što prokocka dvije šanse, Abel krivicu svaljuje na svog profesora Jakaba i njegov komentar o znački s obilježjima proslave državnog praznika nekoliko mjeseci ranije. Oko svega konstruira teoriju zavjere na koju se „kači” njegov otac, inače „vjernik” mađarskog diktatorski nastrojenog premijera i njegove partije. Glavni problem s Reiszovim filmom je što vremenski slijed od nekoliko dana prvo dijeli u činove od po jedan dan, a onda i svaki dan u najmanje tri sekvence, pri čemu dolazi do nepotrebnih ponavljanja, pa film, po čistim filmskim kriterijima, dobacuje do nivoa solidnog, čime ne realizira svoj potencijal.

Na festivalu su bila prikazana barem dva filma bolja od pobjedničkih, ali njihovi statusi festivalskog šampiona, odnosno jednog od najiščekivanijih filmova godine bi ih učinili možda suviše očitim izborima za nagrade. Prvi od njih je Kritična zona iranskog redatelja Alija Ahmadzadeha koji je svoj trijumfalni pohod festivalima započeo prošle godine u Locarnu gdje se okitio Zlatnim leopardom u glavnoj konkurenciji. Riječ je o urbanom filmu ceste smještenom u jednu noć u kojoj situirani narko-diler Amir donosi spasenje potrebitima, pritom nam otkrivajući da se iransko društvo drži „skupa” samo zbog represije i prismotre, dok su ljudi uglavnom željni slobode. Film koji nije prošao i ne bi mogao proći iransku cenzuru sniman je gerilski i tajno na ulicama Teherana, što ga čini idealnim naslovom za festival s ovim imenom.

Ljubav i krvoproliće - redteljica: Rose Glass
Ljubav i krvoproliće – redateljica: Rose Glass

Drugi uradak itekako vrijedan pozornosti je Ljubav i krvoproliće Rose Glass koji je kultni status stekao možda i prije nego što je premijerno prikazan na Sundance Festivalu ovog siječnja. Razlog je reputacija Glass kao autorice koja redefinira filmske žanrove, prošli put to je bio psihološki horor, a sad pod-žanrovi trilera, neo-noira i filma ceste, uz sasvim logičan i opravdan dodatak queer-ugla i filigranski precizne konstrukcije miljea body-buildinga i kriminala u dubokoj američkoj provinciji 80-ih godina prošlog stoljeća. Riječ je o filmu koji će spojiti realnost od koje filmsko stvaralaštvo uglavnom bježi (tu, da su ubojice najčešće neinteligentni ljudi, a da su ubojstva po pravilu impulzivni i neplanirani činovi) s fantazijom, sukobiti testosteron i lezbijstvo, inteligentno i snažno udariti po patrijarhatu i čak subvertirati film ceste (jer bijeg sam po sebi ne vodi nikuda – od sebe se pobjeći ne može) i „noirovski” klišej o „fatalki,” tako da nemamo samo jednu, nego dvije, ali one su to samo jedna drugoj, i to u sredini koja ih ignorira i zatire. Riječ je tu, dakle, o izuzetnom filmu.

Sa snažnom festivalskom reputacijom došao je i film Doseljenici Felipea Gálveza Haberlea koji ponajprije možemo opisati kao djelomično usporeni, ali zato izuzetno atmosferični revizionistički vestern o (post-)kolonijalnim zločinima nad domorocima u čileanskom dijelu Ognjene Zemlje. Najveći uspjeh Haberleova prvijenca je što uspijeva kanalizirati jezovitost skoro bez ikakvog eksplicitnog nasilja. Njegove posljedice, doduše, možemo i vidjeti i osjetiti.

Intrigantan je svakako i film Zvijer koji nas također, makar jednim svojim dijelom, vodi u slično doba prošlosti, na početak XX. stoljeća. Film Bertranda Bonella je zapravo triptih smješten u narečen period prošlosti (poznate poplave u Parizu 1910. godine), u period vrlo recentne prošlosti 2014, te u budućnost 2044. godine koja služi i kao i okvir, i kao spona između dva dijela, budući da glavna junakinja Gabrielle tada prolazi kroz proces priprema brisanja uspomena iz svojih prošlih života, sve se nadajući da će sresti svoju veliku ljubav Louisa koji je u oba perioda prošlosti, doduše na različite načine, bio fatalan po nju. U pitanju je film koji, svojoj glomaznosti unatoč, tjera na razmišljanje i kojeg rad redatelja s glumcima Léom Seydoux i Georgeom MacKayem podiže do nivoa dobrog.

Vrlo inventivan je i dugometražni debi Emilije Gašić, 78 dana, smješten u srbijansku provinciju za vrijeme NATO-bombardiranja i namjerno snimljen u niskotehnološkom Hi8 formatu, tada popularnom za kućno snimanje, pri čemu se autorica poigrava s „found footage” pristupom. Film funkcionira kao vremenska kapsula koja vjerno rekreira detalje perioda, ali i kao subverzija stradalničkog narativa koji je godinama nakon bombardiranja još uvijek forsiran sa zvaničnih mjesta u Srbiji.

U red „trendovskijih” filmova igrane konkurencije ovogodišnjeg Subversivea svakako moramo ubrojati uradak Mješanac, dugometražni prvijenac srbijansko-čileansko-američkog mladog autora Vuka Lungulova-Klotza. Film prati svježe operiranog newyorškog trans-muškarca Fenyu u periodu dvije noći i jednog dana, tijekom kojih se u njegov život vraćaju bivši (heteroseksualni) partner, odbjegla sestra-tinejdžerica i otac kojeg nije vidio godinama. Upravo ta stiješnjenost i u filmovima često portretirana „newyorška histerija” čine da Mješanac bude organskiji film od tipičnih filmova s agendom, a kakvi se u posljednje vrijeme učestalo snimaju kad je u pitanju queer i trans tematika.

Jednom drugom trendu, hermetičnih, poetičnih i na momente magijsko-realističnih filmova prilagođava se i film Hir Ilje Povolockog. Ovaj spoj filma o odrastanju, filma ceste, obiteljske i socijalne drame nam u teoriji želi otkriti onu Rusiju koju ne možemo vidjeti u vijestima i propagandi: divlju, zapuštenu, surovu, ali makar na momente lijepu i impozantnu, no, u svom prenapuhanom trajanju od dva sata otkriva ono što zapravo znamo – nešto filmskih standarda, čak klišeja, te više puta ispričanu priču. Iako se ne radi o lošem filmu, Hir dobacuje tek do korektnog.

Himera - redteljica: Alice Rohrwacher
Himera – redteljica: Alice Rohrwacher

Konačno, imamo i Himeru Alice Rohrwacher čiji će nam prijem ovisiti o stavu koji smo do sada stekli o talijanskoj sineastici i njenim uracima. Njeni filmovi djeluju kao vizualno impresivne, ali suštinski zrakoprazne instalacije u kojima ona izražava simpatiju za marginu s ruba ili preko ruba pameti, postavljajući ju kao opoziciju vladajućim dogmama kao što su katolicizam, malograđanština ili kapitalizam. Sličnu subverziju, umotanu u toplinu i neumjerenu potrošnju filmskog vremena i filmske vrpce dobivamo o pripovijesti o „neovlaštenom arheologu” Arthuru i njegovoj družini („svetih”) budala i pijanaca koja tijekom prve polovice ne dobacuje dalje od rubno uvredljivog „freak show” programa. Konvergencija priče u drugoj polovici i raspoložena gluma Josha O’Connora u ulozi protagonista i nekolicine glumica u epizodnim ulogama (Carol Duarte, Alba Rohrwacher i legendarna Isabella Rossellini) unekoliko popravlja dojam, ali ne može načiniti čudo.

Marko Stojiljković

Marko Stojiljković

Rođen u Beogradu 1983. godine. Završio osnovnu i srednju školu, kao i studije menadžmenta u kulturi i umjetnosti na Akademiji lepih umetnosti u rodnom gradu...

Svi članci

Posljednje objave