Kao obožavatelj Marasovićevih filmova i likova na projekciju njegovog novog dugog metra u Istarskom narodnom kazalištu u Puli stigao sam rujući po ironijskom potencijalu naslova, smišljajući što ću točno pamtiti nakon te 72 minute – sveukupno tri sretne minute filma i loše životne izbore, blage žanrovske eksperimente uz numere iz riznice genija Arsena Dedića ili ekspresivno lice Janka Popovića Volarića? Uz iznimku Volarića, koji je nakon tri suradnje s redateljem ovdje prisutan u neočekivano ograničenoj minutaži (na odjavnoj špici naveden kao zgodni tata), Pamtim samo sretne dane ispunio je sve navedene točke.
Ni film, baš kao ni magični hit Gabi Novak iz 1979. kojem duguje ime, a koji je napisao i aranžirao Arsen Dedić te odsvirao Kemal Monteno, nije takav da pamti samo zlo. Slovenska glumačka legenda Radko Polič, koji je preminuo prošle godine, utjelovljuje gospodina u zlatnim godinama koji na objed stiže u jednu konobu u kojoj svi znaju njegovo ime. On dobiva čašicu vina, razgovora i niz podsjetnika na lijepe i dirljive trenutke u melodramatskoj, gotovo hallmarkovskoj patini u ljudima i situacijama oko sebe. To što ne pamti samo zlo, doduše, ne znači da ne pamti isključivo dobro. Naime, ljudi u restoranu čini se da znaju i sve ostalo, od njegovih profesionalnih uspjeha, ljubavne sreće te razgovora o budućnosti („mi ćemo samo desert”) do potpuno promašenih roditeljskih i inih odluka.
„Sjećaj se svega da bi bio kompletna osoba”, reći će (mu) majka bez primisli, ne znajući da će se on pretvoriti u groznog oca.
Trikovi sjećanja postaju trikovi oka – vrlo brzo postaje jasno da se oko sebičnog Hrvoja Kasuma ne vrte toliko ljudi od krvi i mesa koliko isječci zapamćenih ponašanja, gesti i izjava. Na svijet oko sebe lik Radka Poliča počinje gledati kao kroz VR-naočale, uz ‘suspenziju nevjerice’ na svaku sličnost sa stvarnosti. Proširena pa virtualna stvarnost postaje prenapučena nizom likova iz Marasovićevog kaotičnog svemira; uloge oca i majke, supruge i kćeri, sina i djeda neprestano se izmjenjuju među glumcima kao gosti u konobi, tako će suprugu, primjerice, glumiti i Tihana Lazović i Nina Violić i Leona Paraminski. Jedina konstanta pritom znatiželjne su i izražajne oči Radka Poliča. Perspektiva tako ostaje patrijarhalna, ili u najmanju ruku nepogrešivo muška, a to je dovitljivo realizirano i u glazbenoj podlozi. Nazivu filma usprkos, pjesma koja dominira filmom nije ona o ženi koja daje sve ne bi li očuvala ljubav, već o nespoznatljivom nekome – Sve što znaš o meni Arsena Dedića. Izvorno muški vokal tako postaje ženski.
Otac se prekomjerno bavi pitanjem sinove karijere – na želju da bude konobar tako dobiva poruku da služiti drugima nije plemenito – a istovremeno ne može doći na premijeru filma svoje kćeri. O svojoj kćeri toliko je malo da ni ne zna ono što drugi znaju. Tragični je to, ako očekivani razvoj situacije, u svijetu autoritarnog muškog pogleda koji sa sobom nosi validaciju. Vrsno oblikovani kratki film kćeri Slavice vidimo u filmu, a njega potpisuje redateljica Nikica Zdunić poznata po tankoćutnim ostvarenjima u čijem je fokusu žensko iskustvo (Sanja, Žene, žene, žene te 13+).
Mada je snimljen prije pandemije, Pamtim samo sretne dane zbog specifičnosti snimanja nosi tu auru – snimljen je uglavnom na jednoj lokaciji i to samo nedjeljama, kada restoran Pri zvoncu nije radio. Srećom je iz njega scenografski (Ivana Rodić Novak) i fotografski (Damir Kudin) izvučen pohvalni maksimum. Koliko god znale djelovati konfuzno, scene se drže na okupu zahvaljujući radu glavnog glumca, te Zlatka Burića u ulozi njegovog oca i Stjepana Perića u ulozi već odraslog sina, čije prirodne interakcije čine samu srž filma. Film je još značajniji time što je Zlatko Burić u međuvremenu dobio nagradu Europske filmske akademije, što služi kao pokazatelj uvijek promišljenog castinga.
Ako je Show Must Go On bio Marasovićeva interpretacija filma katastrofe, Goran ubojiti triler, a Comic Sans ‘road/buddy’ film, Pamtim samo sretne dane njegov je ‘atak’ na žanr (američke) melodrame. Film obiluje stereotipnim, pa čak arhetipskim prikazima obiteljskih odnosa i karijernih ufanja, te pathosom koji u scenarističkim odmacima na trenutke postaje visoko rizičan u svojoj konvencionalnosti (neostvareni ženski snovi i turobni muški karakteri, uz salve melodrame). Ta je boljka jasna posebice u savršeno ušminkanom završetku, kada se pojavljuje njegova tragična kćer, koju tu glumi Tara Thaller. U savršenoj cvjetnoj haljini s mašnom svog onemoćalog oca odvodi u drugi život, a s njime i još jedan žanrovski izlet Nevija Marasovića.
Marasović je najbolji kada, kao „u ovoj zemlji”, sve radi naopako i pokazuje da čak i kad nas „svi jebu”, i mi možemo, bilo s očekivanjima, rizicima ili društvenim nuspojavama.
