U nimalo jednostavnoj godini pandemija i potresa, kada se svima duboko u pamćenje urezao anglicizam „lockdown“, razmišljanje o filmovima nužno je zadobilo dodatnu, pandemijsku dimenziju. Avanture, spontane metode provođenja dokolice i razne putešestvije zamijenio je dosta jednostavan Kammerspiel naše svakodnevnice; zatvoreni s manjim ansamblima svojih krvnih srodnika ili drugih više i manje bliskih osoba, naša osobna i ujedno kolektivna psihodrama postala je neutišiva. U takvim uvjetima zatočeništva u četiri zida, uz ekrane različitih oblika i formata, situacija se neumitno reflektirala i na selekciju dobitnika među prijavljenima za nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara, vrloga Oktavijana. Bi li sada bilo prigodno, iako preočito u sjećanje zazvati Tolstojevu poznatu misao iz Ane Karenjine? Koliko su nesretne obitelji svojstvenije kao izvorišta zanimljivih i originalnih uradaka može se nazreti posebno među trima dobitnicima Oktavijana, u kategorijama dugometražnog igranog filma, manjinske produkcije i kratko- te srednjemetražnog igranog filma. I samim nazivima oni tvore pravo malo trojstvo jedne, ruku na srce, disfunkcionalne obitelji: Mater Jure Pavlovića i Otac Srdana Golubovića, uz Južno voće Josipa Lukića.
Kod Matere žena dolazi u svoj rodni kraj iz Njemačke kako bi se neko vrijeme skrbila za osobu koja joj je podarila život, uz puno stroge i disciplinirane ljubavi. Tjedni se odužuju kao i Jasnin osjećaj dužnosti prema mami Anki. Većinu vremena mater i ‘ćer, izvrsne Daria Lorenci Flatz i Neva Rošić, provode zatvorene u kući, gibaju se kao mačke oko vruće kaše njihovog narušenog odnosa, dok je kadar Jane Plećaš i u doslovnom smislu „samoizoliran“, konstantno i maestralno dišući Jasni za vratom. Daleko je to sve od često na filmu viđene okrutne oporosti jedne tipične hrvatske postratne i tranzicijske sredine; uz dozirane trenutke dramatskog olakšanja, Mater nam uspijeva pokazati i zube i srce s zeitgeistovskom ažurnosti.
Otac, s druge strane, tematizira konstrukciju očinstva in absentia – kada mater familias u krajnjoj neimaštini doživi javni slom, na Goranu Bogdanu je da utjelovi požrtvovnog, skromnog i poštenog fizičkog radnika kojem državni birokrati oduzimaju djecu. Sustav je iskvaren, javna je i općeprihvaćena tajna, a pogotovo je nemilosrdan prema izgubljenome, društveno i financijski impotentnome muškarcu koji ima najbolje namjere i nikakve načine. Letargija je pojela svoju djecu; ne samo da on mora prehraniti obitelj, sada je mora i ponovno okupiti, izgarditi od samih temelja. I odlučuje prešetati stotine kilometara ne bi li potražio pomoć od države. A sjetimo li se prvog vala krize uzrokovane koronavirusom, kada su sve autobusne linije preko noći ukinute, a međužupanijske granice postale neprohodne, njegov hod srpskim krajolicima nije ni više toliko nezamisliv. Kao ni jalov poziv upomoć.
Obiteljski ciklus zaokružuje se Lukićevim splitskim slatko-gorkim Južnim voćem u kojoj se obiteljske disfunkcionalnosti promatraju iz perspektive poslušnog sina, Paška Vukasovića, koji „između dvije vatre”, bolesne majke Snježane Sinovćić i odsutne sestre Lane Barić, ne uspijeva udovoljiti ni tvrdoglavim članicama obitelji ni sebi. Sva tri ostvarenja prikazuju kako se društvena očekivanja i internalizirana uvjerenja međusobno sukobljavaju, a onda i povezuju u kompleksna psihološka veziva ljudskih odnosa.
Nimalo manje kompleksni nisu ni odnosi u Oktavijanom nagrađenim dokumentarnim filmovima, koji se bave (ne)opravdano nostalgiziranim mikrozajednicama i konceptom „dobrih starih vremena”. O jednoj mladosti Ivana Ramljaka, najbolji dugometražni dokumentarac, zamamna je i osobna oda postratnoj generaciji uz posvetu redateljevom neponovljivom prijatelju, Marku Čakloviću, ekscentričnom kreativcu kojem film duguje i strukturu. Naime, mada je Čaklović svoj život okončao prerano, za sobom ostavio bogato naslijeđe fotografija, a koje su upravo poslužile Ramljaku da ispriča Markovu priču ili njihovu priču kroz „posuđene oči” Markove leće. U kinodvorani se stvara osjećaj intimnog kruga prijatelja, obitelji i zaljubljenika koji gledaju vješto skomponirani slideshow s dijaprojektora i zajednički se prisjećaju najboljih trenutaka. U filmskom proputovanja na koje Đuro Gavran (na)vodi u Jednoj od nas, pak, tematizira osjećaj nostalgije na suprotan način. Na petnaestogodišnjoj obljetnici mature negdašnji drugari iz klupe uz obilje ića i pića prisjećaju se dobrih i ne tako dobrih dana. Suočeni s pismom „jedne od njih” o ekstremnom zlostavljanju koje je trpila u obitelji, slučaju koje bi malograđanska zajednica najradije zaboravila, zalogaje je sve teže gutati. Gavran zato Jednu od nas režira s gotovo nevidljivom rukom; mada je sam prisutan na večeri, vizualni menu koji nam servira kompaktan je i bešavan, toliko strukturiran da djeluje uigran, nedokumentaran.
Među nagrađenima su se našla i tri animirana filma, u kategorijama namjenskog, eksperimentalnog i, naravno, animiranog filma. The Closing Door Lucije Mrzljak crno-bijela je vizualizacija pjesme s četvrtog studijskog albuma irskog glazbenika Glena Hansarda koja auditivnu hipnotičnost uspješno prevodi u vizualno polje. Naizgled jednostavnim potezima kistom i tušem izvode se crte, oblici, sjene i negativi i povezuju u simfoniju motiva naizgledne zatvorenosti u sebe. Colonello Futurista, dobitnik Oktavijana u kategoriji eksperimentalnog filma, iako nije čisto animirani film, jako uspijeva obuzeti moćnim vizualnim manipulacijama snimatelja Jasenka Rasola i animacijom Marka Kalogjere, i ovdje u akromatskim tonovima. Talijanski špijun kreće na putovanje balonom u izvidnicu utvrđene vojne zone u Puli. Putem u Kneževićevom prepoznatljivom tonu tone u dvojbe i misli o položaju čovjeka u svemiru. Slavna i vrlo pretenciozna Gloria Scott, s druge strane, nadrealistična je i krajnje apokrifna eksplozija boja u viktorijanskoj Engleskoj. Raskalašeni i apsurdni scenarij Mime Simić, Jasne Jasne Žmak i Matije Pisačića savršeno je uparen s Pisačićevom neobuzdivom animacijom. Rezultat je vrlo ozbiljno izvedena i predivno neozbiljna satira svijeta u kojem živimo.
Same nagrade, ove godine u emancipiranom izdanju, okrunjene su dodjelom Zlatnog Oktavijana redatelju s više od pola stoljeća iskustva, Veljku Bulajiću, čiji su dosezi proputovali svijet, nešto što mi sami u 2020. nismo mogli. Već svojim debitantskim filmom iz 1959., Vlakom bez voznog reda, privukao je međunarodnu pažnju probivši se u Cannesu, 1964. je na venecijanskoj Mostri nagrađen za dokumentarac Skoplje ’63., da bi ga krajem ’60-ih Bitkom na Neretvi opazila i nominacijom nagradila američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti. Neumitno je pritom da Hrvatsku i svijet u dogledno vrijeme čeka još mnogo bitaka i da dani za filmsko umijeće postaju sve izazovniji; no Veljko Bulajić, koji ni u svojem desetom desetljeću ne prestaje raditi (snimljeni Bijeg do mora), živući je dokaz da umjetnost u svakom dobu pronađe način.
