Epistolarna forma još tamo od Kratetovih pisama – čak i ako nije potpuno autentična, odnosno ako i pripada prostoru fikcijskog – primjerena je biografskom narativu u kojoj je dokumentarnost dominantna. O njezinom zauzimanju književne povijesti ne treba puno govoriti, spomenimo samo Patnje mladog Werthera i cijeli taj Sturm und Drang koji je Goethe pokrenuo. Epistorala je, dakako, prisutna i u povijesti filma, no stvari su tu malo kompliciranije zbog odabira forme kojom bi je trebalo opredmetiti ili, jednostavno rečeno, filmski autori pri takvom odabiru uvijek moraju izabrati i odgovarajuću formu kojom će pisma materijalizirati na filmu. U nedavnoj prošlosti hrvatske i regionalne kinematografije bilježimo nekoliko takvih slučajeva. Srpski redatelj Srđan Keča se u Pismu ocu (2011.) „obračunao” sa svojim pokojnim ocem i njegovom ulogom u ratu, a iznenađujućeg i zasluženog pulskog pobjednika Pismo ćaći (2012.) Damir Čučić je utemeljio na epistoralnoj formi video-pisama između surovog i tvrdoglavog oca i otuđenog sina. Slučaj i selektorski izbor su htjeli da na nedavnom ZagrebDoxu svjedočimo čak tri ostvarenja koja neka potpuno, a neka usputno počivaju na filmskoj materijalizaciji pisama. I to nije jedino što ih povezuje – sva tri naslova prikazana su u regionalnoj konkurenciji, ovjenčani su s nagradama ili priznanjima te su svi većinske ili manjinske hrvatske koprodukcije.
Tako su temelj dokumentarca Dezerteri (2022.) Damira Markovine pisma i razglednice što ih je ratnih 1992. i 1993. autor razmjenjivao s bivšim razrednim kolegicama i kolegama iz mostarske gimnazije Alekse Šantića razasutih diljem svijeta i bivše Jugoslavije. Rat ih je zatekao u najnježnijoj dobi, na prelasku iz djetinjstva u zrelost pa su i samom Markovini mnoge stvari ostale mutne i nejasne. Odlučio ih se prisjetiti pomoću spomenutih pisama. Iako je njihove autore za potrebe filma intervjuirao, na kraju se odlučio za, pokazati će se, puno efektniji pristup – pisma je „oživio” hibridnom formom glasova u offu, animacije koju potpisuje sisački animator Marko Tadić i snimkama veduta današnjeg Mostara. Posebno dojmljiva je Tadićeva animacija koja ovdje nije samo pitanje stilske forme nego pridaje i ključan ton filmu „ocrnjivanjem” karte hercegovačke metropole, ali i drugih sredina u kojima su protagonisti pribivali u vrijeme slanja pisma i razglednica. Autora tijekom cijelog filma tek ponekad vidimo s leđa, prvenstveno u kadrovima mostarskih eksterijera od kojih neki podcrtavaju ratnu prošlost, a drugi svjedoče o moguće svjetloj budućnosti grada. K tome, Markovina svoj film nije natezao do dugometražnih granica što treba pohvaliti jer upravo ovako temporalno doziran (46 minuta) funkcionira u svojoj punini. Dezerteri, na ZagrebDoxu nagrađeni posebnim priznanjem u kategoriji Movies That Matter, nadasve su elegično ostvarenje o dobrim prijateljima koje je rat udaljio (oni su postali duhovni dezerteri), a pojedini segmenti pisama bogme mame i suzu na gledateljevo oko svojom i dalje dječjom iskrenosti kao u slučaju protagonistice koja će u prijatelju „koji je otišao u četnike” i dalje gledati „mladog prgavca” prije negoli neprijatelja. Nakon što je u Čekaj me (2021.) intimistički ogolio odnos svoje bake i majke razdvojenih ratom, u Dezerterima je u svoje ogoljenje uvukao razrednu klasu, a sličnim putem namjerava kročiti i u blisku dokumentarnu budućnost najavljujući film od svom odnosu prema ocu, zastupniku u prvom demokratskoj bosansko-hercegovačkoj skupštini i čovjeku koji je glasao protiv Daytonskog sporazuma.
I dok je razredne drugove u Dezerterima udaljio rat, između junakinja filma Između revolucija (Between Revolutions, 2023.) rumunjskog redatelja Vlada Petrija ispriječila je cijela jedna revolucija. Dokumentarac, kojemu je koproducent zagrebački Restart, premijerno je prikazan u berlinskom Forumu gdje je dobio FIPRESCI nagradu, a u Zagrebu mu je pripalo posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji. Priča je to o dvije nekadašnje studentske kolegice Rumunjki Mariji i Iranki Zahri čije fizičko prijateljstvo prekida Zahrina odluka da se iz Bukurešta vrati u svoju domovinu gdje se s optimizmom, kojega dijela i sama Zahra, dočekuje tamošnji pad imperijalističke vlasti. One su se potom godinama dopisivale, Zahra Mariju ubrzo izvještava o čudnim stvarima koje se u njezinoj zemlji počinju događati pod Homeinijem, o pritvaranju svog oca i konačnoj pobjedi vjerskih radikala. Zbog straha uslijed totalitarnih okolnosti njihova pisma postaju sve rijeđa (i tajne policije tu će umiješati svoje prste), no intenziviraju se uoči revolucije u Rumunjskoj i Čaušeskuova svrgnuća koje ovaj put Marija dočekuje s velikim nadanjima. Naravno, revolucija u Iranu jedna je od najvećih ideološko-političkih prevara u povijesti i teško se može usporediti s ishodom one u Rumunjskoj. A opet, kad pogledamo suvremenu Rumunjsku, ne pretjerano uspješnu i još jednu vječno tranzicijsku zemlju ogrezlu o korupciju, jasno je na što je ciljao Petri koji je svoju hibridnu formu „adaptacije” pisama oslonio na glasove u offu i iznimno zanimljiv i bogat arhivski materijal u kojem se kombiniraju snimke samih revolucija i njezinih posljedica s efektnim kadrovima bezbrižnog studentskog života u Rumunjskoj unatoč komunističkoj diktaturi i predrevolucionarnog, svjetovnog Irana okrenutog zapadnjačkim vrijednostima. Ishod je uvjerljiv subjektivni portret dviju zemalja zdrobljenih totalitarnom represijom i sasvim neizvjesne budućnosti.
Epistoralna forma ima nešto manji značaj u dobitniku ZagrebDoxova Malog pečata za film autorice ili autora do 35 godina Prizori s mojim ocem (Scenes met mijn vader, 2022.) biografskom doksu Biserke Šuran realiziranim u nizozemsko-hrvatskoj koprodukciji. Autorica je odabrala dijelove pisama koje su članovi njezine obitelji slali jedni drugima s posebnim naglaskom na ona koja je otac slao njezinoj majci Nizozemki nakon što ju je upoznao jednog ljeta. No, Šuran se ubrzo prebacuje na ono što je više muči – zašto je njezina obitelj uoči rata u bivšoj Jugoslaviji iz Hrvatske otišla u Nizozemsku? Otac je bio vojno lice, znao je tek nekoliko riječi jezika zemlje u koju je pobjegao, bio je prilično krut i distanciran čovjek pa cijeli film protječe u znaku autoričina preispitivanja odnosa s njim. Ne znamo je li u tome i uspjela i jesu li joj u tome pomogle sekvence priređivačkog dokumentarca s igranim elementima, primjerice kad Biserka sa svojim ocem simulira vožnju automobilom, a mizanscenski efekti su identični onima kao u klasičnom Hollywoodu. Mi o prirodi toga odnosa nismo puno doznali kao što smo ostali bez odgovora i o razlozima depresije Milene, Biserkine sestre pa nešto što je najavljeno kao preispitivanje zapravo jest tek naslućivanje što se očito dojmilo članove Mladog žirija. U tim se slutnjama i početna zanimljiva epistorala izgubila.
I za kraj, nešto sasvim nostalgično, a nevezano za moguću nostalgiju povezanu s onim što ratovi i revolucije grubo prebrišu. Pisma kao oblik komunikacije gube na značaju u današnje vrijeme što u praksi znači da će epistoralne umjetničke forme u budućnosti sasvim nestati. Zvuči kao čangrizavost, ali zamislite samo kako bi izgledala korespondencija neke nove Zahre i nove Marije između nekih novih revolucije u današnjem whats upp obliku te, naravno, na engleskom
Zehra: WTF!
Marija:…
Zehra: Homeini!
Marija: SRSLY?
Zehra: IMHO.
Marija: OMG!
Pa ti materijaliziraj na filmu i snimaj.
