Filmovi, redatelji, kritika, publika… ovi čimbenici kino-proizvodnje često se raspoređuju na vrlo neobična mjesta. Neka kinematografska djela tako ostaju posve nezasluženo previđena. Druga, pak, iako nemaju neke veće kakvoće izbijaju u prvi plan recepcije. U maloj sredini, kakva je – ipak – Hrvatska, takav je slučaj, prema mišljenju pisca ovih redaka, zapravo, pravilo, a ne iznimka.
Plavi cvijet Zrinka Ogreste (2021.) tako je postao neprikosnoveni pobjednik ovogodišnje Pule. Nagrada za najbolji film i režiju, te ona za najbolju glavnu glumicu, pripale su upravo ovom ostvarenju. U ne baš prejakoj konkurenciji od šest (6) cjelovečernjih igranih produkcija domaće kino-radinosti ovaj bi podatak trebao biti od presudne važnosti za procjenu Plavog cvijeta kao nečeg »vrijednog«. No, nakon odgledanog filma, ne predugog trajanja – oko 80-ak minuta činilo mi se beskrajno dugim i zamornim – mislim da nešto nije OK, ne s autorom i njegovim djelcem, nego s odlukom žirija na Festivalu, kojim je predsjedao renomirani Pawel Pawlikowski, no još mi je poraznije što su domaći kritičari prisutni u Puli filmu podarili najvišu ocjenu. Kako, zašto??? Pitanje je to na koje se teško racionalno može odgovoriti, a stari je stav de gustibus non disputandum est. No, ipak…
Ogrestina pripovijest nastala je na osnovu scenarija cijenjenog dramatičara Ivora Martinića. Predložak je bio tekst »Drama o Mirjani i ovima oko nje«. Tko je Mirjana? Žena je to u svojim srednjim 40-ima, a tumači je, dosljednim »kamenim licem«, Vanja Ćirić. Nakon uvodne kranske panorame i totala koji obuhvaća južne dijelove grada oko Save, vizura se zaustavlja na liku protagonistice. U već skoro pa uobičajenoj maniri, pratimo je najprije preko pozicije snimatelja koji se smješta tik iza njezinih leđa. (I kasnije će se taj polusubjektivni kadar ponavljati u nekoliko navrata.) Fotografija Branka Linte, pak, lišena je bilo kakva kolorita koji bi mizanscenu učinio barem malo življom. Mirjana je rastavljena žena koja živi sa svojom tinejdžerskom kćerkom Veronikom (Tea Harčević). Njezin bivši, Vlado (Nikša Butijer) davno je napustio Hrvatsku i živi s »prilježnicom« u Njemačkoj. Zbog rođakove smrti svraća u Zagreb. Kroz uobičajeni susret bivših supružnika provlači se posvemašnja otuđenost, posebično kroz hladnu i nezainteresiranu Mirjanu. On bi se možda i htio zbližiti s njome, a posebno, naravno s kćeri. No, nailazi na »zid nerazumijevanja«. Središnji dramski moment kino-strukture čini dolazak Mirjanine majke Violete (Anja Šovagović Despot). Njezino će prisustvo probuditi »aveti prošlosti«. Kroz scene s pričljivom majkom, najčešće monologe, gledatelj će naslutiti nešto o traumatičnom odrastanju i mladosti protagonistice. Jedan od najiskrenijih Violetinih solilokvija bit će nešto u stilu: »Bože, Mirjana kad se samo sjetim kako si ti bila ružna kao dijete i cura… A onda su ti počele rasti sise pa je nekako opet bilo sve u redu«. Ovaj zanimljivi izljev iskrenosti, doista, bit će znakovit za cijeli film. Sve žene u filmu, nekako, čine se »istrošenima« i na zalazu svojeg – ako ikada postojećeg!? – seksepila. Posebično se u tomu izdvaja sekvenca u kojoj se cure iz Firme susreću na večeri, da bi potom završile u nekom demode disko-klubu, s površnom seksualnom avanturom protagonistice. Sve to izgleda poprilično otužno. I ne samo u dramskom postavu, koji je i po sebi žaloban, već i u cjelokupnoj vizualnoj strukturi Plavog cvijeta s kojom bi se teško koji gledatelj htio poistovjetiti. Ona koja se u cijelom postavu protagonistica ipak izdvaja jest najstarija među njima, Violeta u interpretaciji Anje Šovagović Despot. Žovijalno brbljiva, ova simpatična bakica (nota bene, Anji je tek 13 godina više od Vanje), unosit će povremene iskrice duhovitosti u sumornu stvarnost svijeta filma.
Zrinko Ogresta svoj film gradi bez ikakva vidljiva stilsko-redateljskog »imprinta«. Pokušava na neki način stvoriti ozračje »krišaka života«, poput Mike Leigha. Ali, kod britanskog se redatelja ovakav postupak čini mnogo životnijim. Zašto? Pa ponajprije zbog toga što Leigh gledatelju ipak pruža nenametljivu suptilnu karakterizaciju svojih likova kroz postupno gradiranje njihovih emocija. U Plavom cvijetu svega toga nema. Mora se reći da Vanja Ćirić uspijeva prenijeti neku emociju upravo svojom naglašenom šutnjom i stalnom mrzovoljom. Međutim, u cjelini filma ovaj se moment čini tek manirom što ju Ogresta vrlo često rabi u svojim posljednjim filmovima. Također u Puli nagrađeni S one strane (2016.) u sebi je sadržavao 20 godina skrivanu tajnu o prošlosti protagonistice. Ovoga se puta nekovrsna katarza filma zbude povodom 20 godina Mirjanina rada u Firmi, u čast čega se održava fešta koja zaključuje film. Ogrestine su žene i opet su u središtu radnje – a muškarci su svojevrsni Gestalt na pozadini storije – i to otuđene i od sebe i od sviju oko njih.
Moglo bi se ovdje (pro)govoriti i o svojevrsnom trendu novijeg hrvatskog filma, te o uspjehu istog kod ovdašnje kritičke recepcije. Naime, kako je Ogresta sa spomenutim filmom bio 2017. bio HR-kandidat za Oscara, tako je i Danilo Šerbedžija polučio isti rezultat sa svojom Terezom 37 ove godine (čija je istinska autorica možda Lana Barić u interpretaciji naslovnog karaktera). Ipak, taj trend »femininih« dramskih perspektiva, po meni, daleko je od neke vrsnosti i izvedbene kvalitete. Kao što je primijetio dugogodišnji mi znanac i odličan filmski kritičar, ovdje se radi o »srednjoj žalosti srednje struje«. Neke scene u Plavom cvijetu djeluju napadno drečavo patetično i karikaturalno. To je ponajprije ona sekvenca kada prezreni Vlado pjeva stari šlager »O, Mirjana«. (Ne vjerujem da se autor htio našaliti i narugati!?). No, posebno se, sladunjavom sentimentalnošću u oči i mozak ovog gledatelja »zabolo« neuvjerljivo i neumjereno patetično pojavljivanje netom umrle majke u završnoj sekvenci.
Zrinko Ogresta bez sumnje je vrlo dobar kino-profesionalac. Na neki je način i paradigmatski redatelj samostalne i neovisne hrvatske kinematografije. Njegove su Krhotine (1991.) i simbolički naznačile osamostaljenje nacionalnog nam kina. U dugometražnom mu, pak, opusu, stoje djela vrlo raznolikih dosega u vrijednosti. Npr. odlični Isprani (1995.) stoje na početku umjetničko psiho-socijalnog osvještavanja posljedica zbilje nastale nakon domovinskog rata u Hrvata. Indikativno je, međutim, da su mu filmovi stalno bili nagrađivani, i od stranih, a redovito od domaćih filmskih žirija. S druge strane, njegov po meni ponajbolji film, svojevrsni formalni eksperiment u HR-kinu, Projekcije (2013.) ostao je bez zasluženog priznanja na nacionalnoj smotri. ???
Vratimo se početku ovog prikaza. »Filmovi, redatelji, kritika, publika… ovi čimbenici kino-proizvodnje često se raspoređuju na vrlo neobična mjesta.« Ova se, zapravo, neutralna konstatacija, i više nego simptomatično očituje i potvrđuje u Plavom cvijetu. Zar, zaista HR-produkcija nije polučila nešto bolje u posljednjih 365 dana? Još zločestije od mene, kao potpisnika zapisa, da li uvijek i iznova isti ljudi moraju biti nagrađivani za svoje, manje ili više slične, »osrednje filmove«? Ne, zaista, nije ovo ad hominem soliloquium. Tek glasno razmišljanje jednog samozvana »apatrida«/outsidera u polju HR-filmske kritike.
Dixi et salvavi animam meam.
