Višestruko nagrađivan kratkometražni igrani film Niska trava Davida Gaše nastavlja niz intrigantnih i kvalitativno superiornih kratkiša s potpisom domaćih autora mlađeg naraštaja. Gašin diplomski rad odlikuju visoka stiliziranost i zatravljujuća estetika, kao i specifična atmosfera koja proizlazi iz promišljenog iskliznuća u apsurd, što pak rezultira osvježavajućim, ludičkim humorom. Zahvaljujući afektivno neutralnom tonu i zaumnosti filmskog jezika, ozračje je somnambulno, a cjelina i na najprimarnijoj razini, prije upuštanja u analizu, veoma zabavna.
Film je ambijentiran u idiličnu suburbiju, u obiteljski orijentirano naselje koje čine tipizirane kuće u nizu s kvadratima njegovane engleske trave. Vrijeme radnje vjerojatno je subota, jer ljudi su doma, mahom u različitim dvorišnim aktivnostima, košnji, presađivanju cvijeća, bojanju ograde, trančiranju lubenice. Svi su u ljetnoj odjeći, kao spremni za plažu koje nema, s one strane njihovih ograda tek su polje, cesta, pruga. Prostorne akcente u simetriji travnatih površina čine bazeni, pravi ili dječji napuhanci, ležaljke i stolci na rasklapanje, a vertikale u uspavljujućoj horizontalnosti, uz ljude predstavljaju suncobrani i čempresi.
Slikovničasta vizualizacija ‘dolce far niente’ ljetnog popodneva naglašena je saturiranim koloritom. Jedini trenutak gotovo mističnog zatamnjenja onaj je kad jedan od likova primi tužnu vijest o svojoj supruzi. Tada njegov osunčani realitet gubi na intenzitetu, a gledatelj pomišlja da je samo u starčevu kadru najednom ugašeno svjetlo, dok kod njegovih distanciranih susjeda, u njihovim besprijekorno uređenim škatulicama, sve i dalje blista u pastelnim nijansama.
Ljetne ferije u ‘Niskoj travi’ provode se kod kuće, dokoličari se u kvartu na rubu grada koji ne nudi sadržaje, prostor za kupanje pa ni šetnju. Odmor u provinciji, i to kontinentalnoj, koji bez mora ili rijeke nekako nije potpun, pobuđuje osjećaj izmještenosti i promašenosti. Jedina šansa za brčkanje bazen je u vlasništvu opatica koje sapete odorama ne djeluju kao da bi se u njemu mogle okupati, kamoli to dozvoliti kvartovskim klincima. Tu je i plastični bazenčić u kojem dva infantilizirana adolescenta vode besmislene razgovore komično neprimjerene svojoj dobi.
U jednoj od tek dviju dramatičnijih mikro epizoda u filmu djed i baka pripremaju roštilj za goste, moguće za svoju otuđenu djecu i njihove obitelji, koji neće doći. Jesu li uopće trebali, ne zna se, jer tijekom spremanja ručka dogodi se katastrofa, baka se stane gušiti. Na zvuk sirene hitne pomoći, međutim, susjedi ne reagiraju, izostaje priskakanje u pomoć, zabrinutost, pa i znatiželjno pogledavanje preko plota. Može se to tumačiti kao žmirenje na svaku potencijalno uznemirujuću situaciju u blazirano uljuđenoj zajednici kojoj su jedini imperativi poštivanje kućnog reda i održavanje malograđanskih rituala.
Hitna pomoć koja odvozi stariju ženu ne remeti, znači, idilu pitomog naselja, ali zato protrčavanje djece kroz geometriju vrtova izaziva nijemo zanimanje susjeda. To se lako može interpretirati kao anomalija tipična za ušminkana prigradska susjedstva, gdje se pomalo perverzno pretapaju elementi prezrene periferije i prestižnog predgrađa; interes će tamo pobuditi sasvim minorni detalji iz tuđe intime, ili evo, pinkica dječjeg vitaliteta, no kad se potrebno konkretnije dobrosusjedski angažirati, većina će se ‘diskretno’ povući. Minuciozno formirane živice privatnost osiguravaju tek djelomično, jer susjedi jedni druge neizbježno čuju, ali ne komuniciraju, supostoje kao samoizolirani entiteti čime se ostvaruje efekt klaustrofobije, ali i blage jeze.
Ipak, ma koliko se odrasli međusobno ignorirali i izbjegavali, klinci će ih spontano povezati. Djeca su u podjeli sveprisutna pa i dominantna, a svima im je zajedničko da na ovaj ili onaj način bježe od roditelja ili im kvare planove. Jedan dječak zbriše od tatinih nervoznih pokušaja da ga poduči baratanju kosilicom, drugi, tinejdžer, prkosno odbije s familijom ići na more, njegov mlađi brat pobjeći će nešto kasnije, iz auta nakratko zaustavljenog uz cestu. Očitavamo tu modus karakterističan za dječje narative, djeca su u knjigama i filmovima namijenjenim istoj ciljnoj skupini prikazana kao razumnija, konstruktivnija pa i zrelija od odraslih. U ‘Niskoj travi’ odrasli se drže nametnutih obrazaca, postupaju predvidljivo, kreću se automatizirano, poput retro igračaka na daljinsko upravljanje.
Živa i autentična, djeca su remetilački faktor, narušavaju spokoj oštro omeđenih vrtova koji iz gornjeg rakursa, s čempresima i tujama, podsjećaju na grobne parcele. Klinci se šuljaju u pozadini ili pak protrčavaju u prvom planu, posvećeni igri skrivača koja će se u neprekinutom trajanju razvući kroz čitavo poslijepodne. Činjenica da djecu uopće vidimo vani, u starinskoj grupnoj igri, priči pridaje dojam vanvremenskog, čak nadrealnog.
Dok su klinci u pokretu jedni drugima nalik, u linearno nanizanim dvorištima, kao u istovjetnim drvenim boksevima, rastvaraju se klasne nejednakosti heterogenog susjedstva. Jedna na drugu nastavljaju se raskošna kuća očito nouveau riche obitelji koja se nakraj grada doselila s idejom stepfordske suburbije, skromna i u nove prilike praktički neuklopljiva seoska kućica starijeg para koja je ondje valjda oduvijek, naposljetku redovnička rezidencija.
Likovi, prvenstveno odrasli, nisu ovdje prokrvljeni protagonisti, nego jednodimenzionalne figure, svedene na hortikulturu s kojom ravnopravno supostoje, na kultivirane grmove i stabla. Kao da svi redom vegetiraju u sveopćoj sterilnosti, što i jest imanentno malograđanskoj uštirkanosti ispod koje bujaju svakojaki užasi, miševi i leševi, plijesan i obilje hipokrizije. Slijedom rečenog, na odjavnoj špici likovi nisu potpisani imenom, kao što se ni u filmu nitko nikome ne obraća poimence. Navedeni su prema okvirnim karakteristikama, recimo, ‘mršava tinejdžerica’ i ‘mršavija tinejdžerica’ ili ‘plavi mladić’ i ‘tamni mladić’ itd. Nema krupnih planova, u principu ne razaznajemo fizionomije, izmjenjuju se srednji planovi s totalima gdje su npr. jednakovrijedno tretirane djevojke koje igraju badminton i vrtni namještaj.
U simetrično oblikovanim kadrovima likovi su stilizirano ukočeni ili pak nepomutljivo smireni u svojim DIY ili sportskim zanimacijama. Dijaloga je malo i pojednostavljeni su do nonsensa, a svaka od mikrosituacija suštinski je bizarna ili zbog nedostatka kontekstualizacije takvom postaje. Od apsurdnih, istodobno komičnih momenata tu je dječak koji u igri skrivača broji do tri tisuće, što, jasno, traje satima, a ostali za to vrijeme ljenčare po okolnim dvorištima i kućama. Jedan zasjedne s njegovim ocem što ovome nikad ne bi uspjelo s vlastitim sinom, drugi svjedoči agoniji starije susjede i ne poduzme ništa, jer prioritet mu je da ga ne otkriju.
Dvadeset i pet minuta filma organizirano je u niz plošnih tabloa, s nerijetko frontalno postavljenim likovima koji, kao zaleđeni, zure u objektiv, kako smo navikli viđati kod Anderssona, ranog Lanthimosa, Seidela, a po takvom postupku pamtimo i kratki film Hane Jušić Da je kuća dobra i vuk bi je imao (2015) na koji se Gašo u pojedinim segmentima referira. U tom smislu, Niska trava nameće se kao rad filmski načitanog autora, ali i kao originalni komad arta koji najprije zavodi estetizacijom, da bi nas lakše uvukao u igru interpretacije. Niska trava Davida Gaše šarmantno je podsmjehivanje malograđanskim konvencijama i otklonima, ali iznad svega topla posveta svim malomišćanskim djetinjstvima, romantiziranje ušuškanih naselja na rubu urbaniteta, koji su već skoro selo, gdje se odrasta kao u davninama, oslobođeno i jednostavno.
