Film zatvaranja ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala bio je jednosatni dokumentarac ‘Brod’ pulskog filmskog kritičara i redatelja Elvisa Lenića. Festival je otvorio film ‘Hotel Pula’ Andreja Korovljeva, pa bi se moglo zaključiti da se jubilarna sedamdeseta Pula povukla u ‘vlastite vode’, ali Lenićev ‘Brod’ uspio se iz ‘lokalne luke’ otisnuti u područje univerzalnog i gledatelji su mogli u toj priči o propadanju brodograditeljskog diva prepoznati svoje gubitke. I to je učinjeno bez pretjeranog filmskog gestikuliranja, već suzdržano i razgovijetno, faktografijom i poetskim rakursima stvarnosti, bez ogorčenja, ali tim uvjerljivije.
Film je prikazan u Areni nakon što su već podijeljene nagrade u obnovljenom Malom rimskom kazalištu, što mu je isključilo sudjelovanje u konkurenciji, ali kompenzacija je bila festivalsko finale. Uzgred, održavanje ceremonije dodjele nagrada u poticajnom moderniziranom antičkom prostoru u komornom krugu zainteresiranih osiguralo je dignitet toj ceremoniji za koju je u novije vrijeme bilo manje strpljenja publike u Areni.
Tema filma zanimljiva je ne samo Puležanima, već i širem gledateljstvu, s obzirom na to da se radi o postupnom propadanju brodogradilišta ‘Uljanik’, industrijskog giganta koji je ekonomski utjecao ne samo na grad, već na čitavu regiju, a asocijacije na druge i slične padove i propasti proširuju empatijski krug do znakovitih razmjera.
Elvis Lenić ne istražuje uzroke propasti ‘Uljanika’, već oslikava stanje nakon što je odigran zadnji čin u njegovoj propasti. Nema katarze u toj tragediji. U nekoliko scena slušamo dokumentarne snimke s prosvjeda, ali to se dogodilo u neka davna vremena i više nikoga ne zanima. Nema razloga ni krivca što je jedan takav pogon propao, pa kao da ga nikada nije ni bilo, iako njegovi ostaci egzistiraju u panorami Pule.
Film počinje arhivskim fotografijama i tekstom s faktografijom o osnivanju, počecima i rastu tvrtke, a kadrove sadašnjeg stanja prate akustički efekti tvorničkog pogona i komentari nekolicine sugovornika u off-u kojom iznose osobne doživljaje pada sustava za koji se smatralo da je neuništiv. Uz početnu žestinu radničkih prosvjeda, koji su odmjereno i samo akustički preneseni u filmu, sve je pomirljivo prihvaćeno u sredini za koju je propala vrijednost toliko značila. Jedna od akustičkih dimenzija filma je i u istarskom stilu skladana pjesma koja govori o tome što je Uljanik značio za Pulu i Istru.
Upravo reakcija na događaj koji se ‘nije mogao dogoditi’, a kad se dogodio, ‘ništa se nije dogodilo’, zanima autora filma više nego priča o uzrocima. To što se ‘ne zna tko je kriv’ ili su ‘svi krivi’ jednako kao da ‘nitko nije kriv’, onemogućuje katarzu i kontinuira traumu. Ljudi još uvijek ne vjeruju da se dogodilo nešto što su preživjeli i ta nerazumljivost poraza produbljuje njegovo djelovanje. Nitko se nije okoristio ‘Uljanikovim’ padom. Nije (još) izgrađen profitabilniji sadržaj ili privatizirano dragocjeno ‘predmorje’, a u nekoliko poetskih kadrova prikazuje se što priroda može učiniti kad joj predamo devastirani prostor. To što je sve propalo uzalud, gotovo je teže podnijeti. ‘Uljanik’ kao svojevrsni simbol Pule više ne postoji, a u vizuri grada vidljive su njegove kulise kao Potemkinovo selo industrijske ere za turističke potrebe.
Ogromni kompleks brodogradilišta postupno upoznajemo kroz njegove interijere i morske siluete, a osobito su dojmljive njegove strukture snimljene iz zraka dronom. Simbol propasti je nedovršeni brod koji se povremeno pojavljuje u vožnjama kamere, a alegorijsku solažu dobiva u sinergiji s pjesmom ‘Kud plovi ovaj brod’ u izvedbi isto tako zaboravljenog Sergia Endriga. Napušteni gluhi prostori u kontrapunktu akustičkih efekata punog industrijskog pogona, dočaravaju život u nekad aktivnom brodogradilištu koje je zapošljavalo tisuće radnika, gradilo velike brodove za svjetske kompanije i dočekivalo generacije političara prilikom porinuća. Činjenica da se i najčvršća uporišta mogu urušiti, da nema tog diva koji ne može pasti, povezuje ovu lokalnu, pojedinačnu priču o propasti s univerzalnom, a strah za egzistenciju s arhetipskom strepnjom pred neobjašnjivim silama destrukcije. Dokumentarni ‘Brod’ osigurava filmsko sjećanje na nestajanje vrijednosti koji je naša stvarnost u stanju s ‘nepodnošljivom lakoćom’ zaboraviti.
Elvis Lenić (1971.), diplomirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Neko vrijeme radio je u brodogradilištu Uljanik, tako da je dobro upoznat sa situacijom njegovog nestanka iz svijeta privrednih subjekata. Sada predaje u pulskoj Tehničkoj školi. Stalni je filmski kritičar Glasa Istre i povremeno piše za Hrvatski filmski ljetopis. Autor je mnogih kratkih i srednjometražnih dokumentarnih filmova.
