Što se točno dogodi kada sve osjećaje, sjećanja i oglase s Njuškala stavimo na pecivo s rupom, tzv. bagel, razotkriva se u vrckastom filmu Daniela Kwana i Daniela Schneinerta, Sve u isto vrijeme (Everything Everywhere All at Once) koji pokazuje kako izgleda superherojski film prilagođen za art publiku ad absurdum. A što se dogodi kada sve više i manje poznate filmske profesionalce iz manje-više cijelog svijeta okupimo u jednoj ogromnoj dvorani u Los Angelesu kako bismo slavili umjetničke dosege američke kinematografije i šire?
Odgovor na oba pitanja mogao bi biti onaj odmetnute kćeri – za Oscara nominiranu Stephanie Hsu – u spomenutom filmu koji je dominirao na sinoćnjim dodjelama zlatnih kipića: zaista ništa doli spoznaje da ništa nije važno.
Roditeljskoj figuri to nije nimalo lako čuti – stoga će čangrizava Evelyn u vanserijskoj izvedbi sada Oskarovke Michelle Yeoh učiniti sve, sve, sve ne bi li u anemične obraze svoje Joy vratila malo boje. Dovedemo li analogiju dalje, u Oskarovskoj je noći ta odgojna funkcija dopala komičaru Jimmyju Kimmelu. Uz ponešto izvrsno tempiranih pošalica na račun bogatih i slavnih, neizostavno referiranje na najzabavnije trenutke i ćuške prethodnih izdanja, Kimmel je uglavnom (auto)ironično podsjećao okupljene na činjenicu da Oscari predugo traju, ako to već kojim slučajem nisu sami shvatili nabrajajući stanke za reklame.
Koliko god trajao, ovogodišnje izdanje showa bešavno je nizalo sve kategorije nagrada (nakon lavina kritike na prošlogodišnju odluku da se određene kategorije snime prije same dodjele), govore zahvala i glazbene numere, toliko da je svaki upliv Kimmela – bio u društvu magarca iz Duša otoka (The Banshees of Inisherin) ili kokainskog medvjeda iz apsurdno nabrijanog filma Elizabeth Banks (Cocaine Bear) – bio dobrodošao podsjetnik da su i glumci ljudi, a poneke životinje glumci.
Riječima suvremenog uredskog radnika, this could’ve been an e-mail, ili u slučaju globalnog eventa, niz tweetova neraspoloženih europskih novinara i kritičara koji moraju žrtvovati san kako bi u sitnim noćnim satima popratili (ne)očekivane odluke Akademije i, ako im se posreći, uhvatili razne druge bizarnosti. Tako o segmentu posvećenom filmskim profesionalcima koji su umrli u protekloj godini Guardianov Stuart Heritage piše: „For anyone keeping count, this is one of those In Memoriams where they let the audience applaud, allowing the viewers to gauge which of the dead people we’re meant to be saddest about. Keep it classy, Oscars.” Među tim bizarnim trenucima, uz spomenute medvjede i magarce, zasigurno je i kakofonična izvedba pjesme iz Sve u isto vrijeme Stephanie Hsu i Davida Byrnea s hrenovkama na prstima i rakunom na ekranu u pozadini, Nicole Kidman koju su konačno „pustili iz AMC-eve kinodvorane” za koje je snimila ikoničnu reklamu, te spomen mošnje iz usta Hugha Granta.
Najveći pobjednici večeri bili su iskusni glumački „povratnici” koje, kako će nas Picula, Korkut i Lisinski podsjetiti u živom prijenosu za HRT, Hollywood iznimno voli. Tako je Brandon Fraser godine zdravstvenih problema i osobnih drama zatvorio nagradom za najbolju mušku ulogu u morbidno pretilom Kitu (The Whale) Darrena Aronofskog, dok su u ostale tri glumačke kategorije pobijedili glumci iz megalomanskog pothvata Sve u isto vrijeme. Nakon godina uspješne karijere svojim prvim Oscarom nagrađena je i legendarna scream ikona koja, pak, ne voli horore, Jamie Lee Curtis u kategoriji sporedne ženske uloge, dok su spomenuta i vrsna Michelle Yeoh i njezin kolega u filmu, rasplakani Ke Huy Quan, nagrađen u kategoriji sporedne muške uloge, svoje uspjehe posvetili obitelji i (američkim) snovima.
Potpunim pobjednikom pokazao se doajen nezavisnog (ali ne i niskobudžetnog) filmskog izričaja A24, čiji su filmovi nagrađeni u devet kategorija. A potpune pobjednice u govorima zahvale – dijelom i
zahvaljujući preokupacijama nagrađenih i nominiranih ostvarenja – svakako su majke, odgojiteljice, hraniteljice, one koje su vjerovale u svoju djecu. (Posebne zahvale idu majci Daniela Scheinerta koja je podupirala kreativnost svog sina i dok je „snimao uznemirujuće hororce” i dok se oblačio u drag kao dijete.) Iako ne i one kakve je maestralno uprizorila Toni Collette u Naslijeđenom zlu (Hereditary) Arija Astera iz 2018. Nedostajao je samo del Torov Pinokio i njegova srceparajuća pjesma iz filma Ciao Papa.
Među ostalim nagradama nije bilo većih iznenađenja u vidu toga da su nagrade uglavnom popratile britanske nagrade (BAFTA), primjerice u slučaju dokumentarca o ruskom disidentu Navalny i Netflixovog ratnog Na Zapadu ništa novo (All Quiet on the Western Front) za direktora fotografije. U ukupnom zbroju najveći gubitnici bile su Duše otoka, Elvis i hvaljeni Austin Butler, Spielbergovi Fabelmani i Fieldov maestralni Tár, kao i neo-vesternovski sci-fi Jordana Peelea o potenciji pokretne slike u inventivnom Nope, koji nije dobio nijednu nominaciju. Popis „gubitnika”, zanemarenih imena i ostvarenja, u tom smislu bio bi poduži i doveo bi u pitanje omiljenu floskulu s crvenog tepiha – svjedočimo li svečanom okupljanju koje slavi umjetničke (i financijske) rizike koji su se isplatili ili pokušaju spajanja populističkog/popularnog s umjetničkim u doba kada kinima žare i pale velike i formulama sklone franšize? Trudnu je Rihannu u svakom slučaju bilo lijepo čuti, kao i usrećene glumce u njihovim pedesetima i šezdesetima, te popratiti profesionalce u drugim, manje bombastičnim ali izuzetno cijenjenim kategorijama.
U svojim najboljim trenucima oskarovski bagel postignuća, događaja i odluka, kao i onaj koji je napravila Joy u Sve u isto vrijeme, kaotičnog je okusa – posve neujednačenog, povremeno zabavnog, donekle bezokusnog. I baš kao s crnom rupom peciva, što se dulje u nju zuri, to ima manje smisla. Stoga topla preporuka: konzumirajte u kuriranim vizualnim zalogajima koji sate materijala uz najbolju montažersku magiju čine lakše probavljivima.
