Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Pornografija svakodnevice i umjetnost provokacije

Naslov originala: Babardeală cu bucluc sau porno balamuc | Godina: 2021 | Trajanje: 106 minuta | Zemlja proizvodnje: RO, LU, CZ, HR | Režija: Radu Jude | Scenarij: Radu Jude | Glumci: Katia Pascariu, Claudia Ieremia, Olimpia Mălai, Nicodim Ungureanu, Alexandru Potocean, Andi Vasluianu | Producent: Ada Solomon
Baksuzno bubanje ili bezumni pornić - redatelj: Radu Jude
Baksuzno bubanje ili bezumni pornić – redatelj: Radu Jude

Kako njegovati umjetnost provokacije u doba u kojem su spektakl ili skandal postali isključivi jezik medijske reprezentacije stvarnosti? Koja je uloga umjetničke provokacije danas – provokacije koja ne želi biti tek jeftina manipulacija, već je promišljena, konstruktivna i ima snagu mijenjati stavove ljudi. Pitanje je to koje ponekad više a ponekad manje uspješno artikulira Radu Jude u svojim novijim uradcima (Bravo!, Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao Barbari i Velika slova) baveći se neuralgičnim točkama rumunjske povijesti.

Njegov posljednji filmski obračun s rumunjskim društvom i licemjerjem Baksuzno bubanje ili bezumni pornić donio mu je prestižnog Zlatnog medvjeda no čini se da se Jude pomalo uljuljkao u vlastitu provokativnost i usprkos pobunjeničkom impulsu ne uspijeva transcendirati baksuznu svakodnevicu koju opisuje već nehotice i sam postaje jedan od njenih redikula.

Trodijelnu društvenu satiru Baksuzno bubanje ili bezumni pornić otvara trominutna pornografska prolegomena – snimka seksa učiteljice Emi i njezina muža – koja bi trebala šokirati festivalsku publiku, no usprkos svojoj eksplicitnosti u njoj je malo toga provokativno. Djeluje kao jedan od tisuću kućnih pornića i video-uradaka kakvi se mogu naći u bespućima interneta. U datom kontekstu njezina nonšalantna šlampavost doduše djeluje osvježavajuće naspram stilizirane ozbiljnosti s kakvom se seksu obično pristupa u umjetničkom filmu. Ipak svjedočimo pravoj penetraciji – stanoviti Stefan Steel odglumio je muža dok se filmska i kazališna glumica Katia Pascariu tijekom scene izmjenjuje s profesionalnom porno glumicom.

Prvi, peripatetički dio triptiha naslovljen je „Jednosmjerna ulica“ i u njemu pratimo Emi kako se probija kroz bučne, pandemijom poharane ulice Bukurešta kojima se izlijeva anksioznost njezinih sugrađana. U svojoj promenadi ne odvaja se od mobitela i saznajemo da je njen kućni pornić iscurio na internet i sada bi zbog bijesnih reakcija roditelja mogla ostati bez posla. Seks izlazi iz bračne sobe i postaje političko i kulturno pitanje. Judeova kamera uvjerljivo podastire svoj komentar – opscenost vrišti iz svakog kadra – lascivni reklamni panoi, prenapučeni šoping molovi, oronule i grafitima prošarane zgrade, sveprisutna kampanja za lokalne izbore, sočne psovke te predrasude, agresija i zadrtost žitelja balkanske metropole. Urbani život u kapitalističkom, posttranzicijskom društvu vulgarniji je od ikakva pornića. To je ultimativni kič. U svakom uličnom susretu krije se pritajeni društveni konflikt, no pandemijski uslovi nadasve ih učinkovito izvlače na površinu i odbacuju sve koprene tobožnje civiliziranosti i prividnog konsenzusa. Riječi Maggie Thatcher proročanski odzvanjaju – društvo ne postoji. Ili kako je to nedavno i prigodno sročila Renata Salecl „čovjek je čovjeku virus“.

Drugi, esejistički dio triptiha podastire „Kratki rječnik znakova, anegdota i čudesa“ kroz 26 filozofskih vinjeta koje tvore nepreglednu paradu nepravdi koje su počinili kolonijalizam, fašizam, komunizam, kapitalizam i kršćanstvo. Optužbi za opscenost podvrgnuti su svi sustavi i izmi koje je iznjedrilo proteklo stoljeće a dokazni materijali su arhivske snimke i klipovi s društvenih mreža, ali i materijali koje Jude inkorporira iz drugih disciplina, od fotografije preko slika do književnih tekstova (citiraju se Brecht, Bourdieu, Eco, Kracauer, Sartre, Todorov, Arendt i drugi). Jude se nanovo profilira kao autor kojeg zanimaju uzroci, a ne posljedice percipirane materijalne, ali iznad svega moralne bijede, te slaže intertekstualni filmski kolaž od zaboravljenih fragmenata društvene povijesti, mitova i svakodnevice koji istovremeno djeluje kao nasumična playlista na YouTubeu – od viceva o plavušama preko božićnih običaja do globalnog zatopljenja. No središnji međučin također razbija ritam filma i širi ga u previše rukavaca.

S tako podignutom optužnicom ulazimo u finalni i najslabiji dio triptiha „Praksa + insinuacije (sitcom)“. Razočaravajući gran finale vraća nas konkretnom slučaju s početka filma. Jude podiže mali artificijelni teatar u školskom dvorištu gdje se odvija klokanski sud u kojem je učiteljica Emi izložena salvi uvreda, licemjernog moraliziranja i zabadanja nosa u tuđa posla. Jer kako smo naučili u prethodnom dijelu „Što je mišljenje idiotskije, to je važnije.“ Bezumni tribunal sinegdoha je za polarizirano društvo u kojem cvate govor mržnje, koje nam je dobro poznato a korona-ludilo ga je samo potenciralo. Ljude sve manje zanimaju činjenice, slijepo vjeruju u svoje fiks-ideje i nisu spremni čuti drugačije mišljenje. Tko bi rekao da će internet i društvene mreže zapravo suziti naše misaone horizonte i da ćemo postati zatucaniji i nesposobniji za dijalog. Nitko ne želi čuti da je u krivu i samo želi posramiti druge. No ako je Jude svjestan da društvu manjka solidarnosti on samo produbljuje taj prividni jaz između „naprednih“ i „nazadnih“ i ne problematizira vlastitu poziciju. Zahvaća bezumni povijesni trenutak no ne nudi nikakvu korisnu refleksiju na nj i pridonosi sveopćoj kakofoniji.

Sanitarne ali i simbolične maske su možda pale no nisu nam otkrile ništa što već nismo znali nakon prvog i najuspjelijeg segmenta filma. Kako je Stanley Cavell jednom rekao za Makavejeva čiji su „filmovi ekskavacije“ koji otkrivaju skrivenu montažu svijeta očigledni uzor Judeu – humor i zgroženost svijetom idu ruku pod ruku, jedno uvjetuje drugo. Humor je tu kako ne bismo umrli od sažaljenja prema svijetu. U ovom slučaju humor kaska, nedostaje mu spontanosti i djeluje isforsirano, konfekcijski. Jude radi svojevrsni metafilm koji je ujedno i rekapitulacija njegovih triju redateljskih faza – novovalne, opservacijsko-situacionalne, zatim arhivsko-dokumentarističke te recentne artificijelno-teatralne – no njegov pothvat urušava se pod teretom vlastite ambicioznosti. Baksuzno bubanje ne zna želi li biti devastirajuća farsa ili filmozofski traktat (za prvo je nedovoljno komičan a za drugo nedovoljno promišljen) no prečesto odlazi preko ruba campa – tri moguća završetka maskiraju temeljnu bezidejnost, no nju ne može prikriti ni gigantski dildo i transformacija Emi u Wonder Woman. Jude za svaki film traži novu formu međutim za ovaj film samo reciklira forme koje je već ekstenzivno koristio (kombinacija igranih i dokumentarnih elemenata te filmskog kazališta), ispremiješavši ih na način kojem nedostaje finese. U ovom slučaju forma odnosno tri forme u jednoj naprosto ne misli već djeluje kao pastiš njegovih ranijih uradaka. Trivijalna, tabloidna priča dotiče intrigantne teme poput politike tijela, odnosa moralnosti i legalnosti, granica privatnosti i odgovornosti u digitalnom svijetu, nužnosti redefiniranja pedagoške institucije no čini to samo ovlaš, površinski.

Pornografija uvijek teži simplifikaciji zbilje – seksualnost se prikazuje konkretno u svrhu uzbuđivanja bez umjetničkog izražavanja. U Baksuznom bubanju nažalost na pornografski način tretirana je politička konfrontacija i formalna inovacija – ona je samodostatna i svedena na jednostavne stavove i izjave, dok su Judueovi dokumentarni filmovi poput Mrtvi narod i Dva maršalova smaknuća gdje se arhivski materijal tretira kao metoda emancipacije, kao i raniji novovalni igrani uradci, koji nisu bili toliko direktno politizirani no bili su misaono poticajni i nudili nam nepatvoreni komadić realnosti (Najsretnija djevojka na svijetu i Svi u mojoj obitelji), težili otkrićima i zahvaćanju kompleksnosti zbilje. Daleko smo od Gombrowiczeve Pornografije ili karnevalesknih, kaotičnih miljea jednog Makavejeva a bliže Brešanovim zamornim komedijama ili Frljićevim prvoloptaškim šok-taktikama. Nova forma ne donosi uvijek i novu percepciju, htjeti biti provokativan ne znači nužno imati viziju.

Dina Pokrajac

Dina Pokrajac

Dina Pokrajac je filmska kritičarka, nezavisna kustosica, urednica i prevoditeljica. Diplomirala je novinarstvo i politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu...

Svi članci

Posljednje objave