Zombi komedija s elementima znanstveno fantastičnoga filma i bogatim društvenim kontekstom naslovljena Posljednji Srbin u Hrvatskoj dugometražni je igranofilmski prvijenac Predraga Ličine, autora čiji opus sadrži čitav niz video spotova, nekoliko televizijskih dokumentaraca, televizijski serijal Nedjeljom ujutro, subotom navečer (15 x 26 min, HRT, Hrvatska, 2012.) i kratki igrani film Teleport Zovko (17 min, Kinorama, Hrvatska, 2013.). I u televizijskome serijalu i u kratkome igranome filmu Ličina je iskazao odmak od uvriježenih postulata hrvatskoga televizijskoga i filmskoga mainstreama, odmak koji se definitivno potvrđuje i u igrano filmskome prvijencu.
Posljednji Srbin u Hrvatskoj prikazuje Hrvatsku sedam godina nakon bankrota, populaciju svedenu na polovinu sadašnje uglavnom zbog iseljavanja i snažno izražene razlike bogatih i siromašnih. Kako je i voda postala dragocjena, da bi ovladali njenim resursima predstavnici svjetskih moćnika ubacuju virus koji ljude pretvara u zombije. U novonastaloj, pogibeljnoj situaciji, labavo povezana skupina likova bježi iz Zagreba u ruralni dio Hrvatske da bi preživjeli. Skupinu čine bogatun Milan Motika (Krešimir Mikić), glumica Franka Anić (Hristina Popović), nacionalist Maks (Dado Ćosić) i poslovna žena Vesna (Tihana Lazović). No Motika je i sin najvažnijega vlasnika izvora vode, glumica tumači filmsku junakinju Hrvojku Horvat, nacionalist je zapravo miješanoga porijekla, a poslovna žena antagonistica koja je pomogla ubacivanju virusa.
Film je to izraženih prostornih pomaka, čestoga kretanja, a najvažnijim se pokazuju tri izravno ograničena prostora čija je funkcija bitna i u uspostavi zapleta, njegovu uslojavanju i razrješenju: zagrebačka bolnica u kojoj se formira skupina središnjih likova, imanje srpske obitelji Drakula te izbjeglički kamp koji predvode predstavnici slovenske nacionalnosti. Ti su prostori kontrpunktirani segmentima s radijskim voditeljem koji izvještava o situaciji, sekvencijama svemirskoga satelita sa svjetskim moćnicima, ali i sekvencijama smještenim u Švedskoj gdje znanstvenici pokušavaju naći serum. Dinamičnost je radnje izražena, središnji se likovi definiraju kroz pogibeljne situacije, pokušaj očuvanja egzistencije, ali i u međusobnim odnosima kao i u odnosima sa sporednim likovima, poput dvojice medicinskih djelatnika homoseksualaca u bolnici, bračnim parom Drakula na imanju ili pak stožernicima i izbjeglicama u kampu.
Ako se pak prisjetimo da filmovi strave s temom zombija zapravo komentiraju nepravilnosti i negativnosti društvenoga stanja, ni Posljednji Srbin u Hrvatskoj nije iznimka. U geopolitičkim prostorima bivše jugoslavenske države, opterećenim nacionalnim razlikama i suprotnostima, taj se film održava kao ostvarenje bogatoga konteksta zasnovana na promišljanju nacionalnoga. No to istodobno čini na izrazito duhovit i kompleksan način. Pritom ne štedi nikoga, humornoj kritici izloženi su i Hrvati i Srbi, kao i Slovenci i Bošnjaci. I ako je u slučaju Slovenaca (plan o nastanku Velike Slovenije) i Bošnjaka ironija ipak jednoznačna, u slučaju Hrvata i Srba ironiziraju se čak i temeljne nacionalne postavke (od stoljeća sedmog kod Hrvata i mit o prevlasti Srba na Balkanu kod Srba). Duhovita činjenica da su Srbi u Hrvatskoj jedini otporni na zombi-virus te su i nebeski narod kako ustvrde supružnici Drakula, uslojava se nastankom seruma nazvanoga SERBUM, ali i njegovom nuspojavom pretvaranja zombija u novo-Srbe, njihovu opasniju vrstu. Da takav pristup ipak ne bi ostao s jednoga nacionalnoga stanovišta, pobrinuo se Ličina u zanimljivom odabiru glumaca, pa Hrvat Mikić glumi lik srpske nacionalnosti, Srbijanka Popović lik hrvatske, Srbin Ćosić hrvatskoga nacionalista itd.
U tako složenome kontekstu i sa žanrovskim postavkama, Posljednji Srbin u Hrvatskoj kvalitetu ipak ponajviše duguje autorskome stavu i rukopisu Predraga Ličine, izvrsnim izvedbama većine glumaca, ali podjednako i dosezima ostalih djelatnika ekipe. Precizna montaža, vjerodostojni specijalni i vizualni efekti, evokativna filmska fotografija, kompatibilna kostimografija i scenografija kao i upečatljiva maska te svakako i originalna glazba uz odabir vrsnoga soundtracka, podloga su za iznijansirana glumačka tumačenja u kojima prednjači Hristina Popović te za redateljsku nadgradnju vlastitoga scenarističkoga predloška Predraga Ličine. Ličina ni u jednom trenutku ne tone u transparentnost, nacionalni kontekst mu nije prigoda za površni humor ili pretjeranu izravnost. Prevlast srednjih planova je jasna, a ne libi se ni precizno odabranih detalja. Podjednako, u vođenju glumaca razvidno je da im prepušta da u potpunosti urone u likove koje tumače, a prikaz nasilja je često retoričan i ne predočava sve, već gledatelja navodi na promišljanje. Naglasak na duhovitom ne umanjuje vrijednost dramskih segmenata, emocionalnost nije prigušena žanrovskim okvirom, a autorska je kritika spretno inkorporirana u građu filmske cjeline.
I ne tek zbog svega navedenoga, Posljednji Srbin u Hrvatskoj možemo uvrstiti među najbolja žanrovska ostvarenja domaće kinematografije barem u ovome desetljeću. Ujedno, čini mi se da je posrijedi i jedan od najvažnijih ovogodišnjih filmova, kvalitetom tek nešto iza također dugometražnoga prvijenca Dane Budisavljević Dnevnik Diane Budisavljević. Velik je to plus za hrvatski film, ali i za stvaralaštvo Predraga Ličine, autora čije sljedeće radove, nadajmo se, nećemo čekati dugo.
