Povodom 80. rođendana Hrvoja Turkovića, našeg najistaknutijeg filmologa i umirovljenog profesora Akademije dramske umjetnosti, 9. i 10. prosinca održan je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost”, u suorganizaciji Akademije dramskih umjetnosti te Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Skup je okupio pozamašan broj filmologa i filmskih kritičara iz Hrvatske i regije, s više od dvadeset izlaganja koja su reflektirala njihove različite filmološke preokupacije. Većina izlaganja se izravno referirala na Turkovićev obimni i heterogeni opus, počevši od njegovog spisateljskog stila (Midhat Ajanović), preko teorije animiranog (Rajko Petković), eksperimentalnog (Diana Nenadić) i žanrovskog filma (Saša Stanić, Karla Lončar) do njegove najrecentnije knjige o tipovima filmskog izlaganja koja je kod kolega polučila najviše reakcija i rasprava. Tomislav Šakić u svom je izlaganju “Vertikala “poetskoga” u filmu: Deren, Pasolini, Petrić, Bordwell, Turković” ponudio povijesnu i teorijsku kontekstualizaciju Turkovićeva pojma poetskog filmskog izlaganja, povlačeći usporedbe i razlike u shvaćanju poetskog kod teoretičara poput Davida Bordwella koji govori o poetskom kao tipu naracije u kojemu stil diktira priču, a s druge strane kod Maye Deren i Piera Paola Pasolinija, koji u svojim autopoetičkim spisima koriste književnu terminologiju te poetsko povezuju s asocijativnim mišljenjem u slikama.
Turkovićevom žanrovskom teorijom pozabavila se Karla Lončar na primjeru serije “Twin Peaks” američkog redatelja Davida Lyncha, navodeći da seriju obilježava postmodernistička zaigranost i žanrovsko miješanje koje parodira žanr kao takav. Saša Stanić se pak u svom izlaganju osvrnuo na Turkovićev esej o hororu u knjizi “Film: zabava, žanr, stil” (2005.), razlažući različite tehnike uvlačenja gledatelja u radnju zbog kojih su nam horor filmovi privlačni i, naoko paradoksalno, zabavni. Na sličnom je tragu Mario Kozina ponudio zanimljivu stilsku interpretaciju filma “Klimaks” (2018.) Gaspara Noéa, također žanrovskog hibrida (kombinacija plesnog filma i filma strave) tvrdeći da se u njemu mogu pronaći brojne stilske odrednice poetskog filmskog izlaganja koje se ogledaju u otklonu od klasične naracije, razbijanju kontinuiteta prostora i vremena, oslanjanje o logiku snova i podsvijesti, stilizaciji, neobičnim kadrovima i montaži, nalazeći uzore prije svega u modernističkim i filmovima rane avangarde.
O suvremenom trendu hibridizacije filmskih rodova i žanrova govorio je i Nikica Gilić, polazeći od igrano-dokumentarnog filma “Sigurno mjesto” (2022.) Jurja Lerotića kao paradigmatskog primjera tih tendencija koje doživjele procvat (i veliki uspjeh) unazad desetak godina. Bezinovićev igrano-dokumentarni “Kratki izlet” (2017.) bio je svojevremeno filmski hit sa svjetskom premijerom na rotterdamskom filmskom festivalu; “Pismo ćaći” (2012.) Damira Čućića, hibrid zasnovan na stvarnoj obiteljskoj traumi scenarista i glavnog glumca Milivoja Beadera, pobrao je pet Zlatnih arena na pulskom filmskom festivalu, uključujući Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Poigravanje sa žanrovskim klasifikacijama Gilić uočava i na sceni amaterskog i alternativnog filma, istaknuvši “Paspin kut” (2016.) Zorka Sirotića i “Precijenjenu dramaturgiju” (2017.) Sunčice Ane Veldić kao dobre primjere, da bi se potom osvrnuo na činjenicu da hibridi dakako nisu novum (prisjetio se, među ostalim, filmova Tomislava Radića, Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika), ali da trenutno uživaju popularnost, kako kod filmskih autora, tako i kod publike. Genološkoj raspravi o hibridima pridružio se i Juraj Kukoč s osvrtom na Turkovićev pojam kozerijskog filma, hibridne vrste filma s dokumentarnošću kao temeljem koja teži informirati, podučiti ili uvjeriti gledatelja o ozbiljnim društvenim temama na ležeran i zabavan način. Često se radi o namjenskim, obrazovnim ili propagandnim filmovima (turistički, filmovi o prirodi, o prometnim pravilima), dajući za primjere jugoslavenske filmove poput “Turistički skerco” (Obrad Gluščević, 1963.), “Vrijedi vidjeti” (Branko Marjanović, 1971.) ili “Čuvaj se čašice” (Nikša Fulgosi, 1963.).
Janica Tomić i Mario Županović su s druge strane auditoriju predstavili svoje specifične filmološke preokupacije – Janica Tomić je prezentirala filmografiju u nas slabo poznate švedske glumice i redateljice Mai Zetterling (1924. – 1994.), uspoređujući njezine progresivne feminističke filmove s (nažalost) jedinim autorskim radom naše proslavljene glumice Jagode Kaloper “Iza ogledala” (2011.), dok je Mario Županović ponudio pregled manifesta latino filma i njegove reprezentativne primjere iz šezdesetih i sedamdesetih.
Bruno Kragić se u završnoj riječi osvrnuo na spomenute genološke rasprave i Turkovićevu teoriju o tipovima filmskih izlaganja, ističući da su nam klasifikacije nužne radi bistrenja, no da se u praksi uvijek radi o hibridnim radovima koji u sebi nose različite tipove filmskog izlaganja, što je slučaj čak i sa klasičnim igranim filmom. Na raspravi su se izlagači u konačnici dotaknuli Šakićeva predavanja i razlikovanja poetskog izlaganja i filmske poezije te uopće pitanja je li poetsko vrijednosno ili opisno obilježje, što mi se čini kao izuzetno zanimljiva i aktualna tema za potencijalno sljedeće filmološko druženje.
Znanstveni skup je utoliko bila rijetka prilika za upoznavanje brojnih kolega filmologa i filmskih kritičara, njihovih preokupacija, te posebice za javnu diskusiju koje je u našim krugovima nažalost premalo. Problem nedostatka javnih teorijskih rasprava istaknuo je i Turković u nedavnom intervjuu s kolegom Damirom Radićem, pa se ostaje nadati da će ovaj uspješno provedeni događaj potaknuti češće filmološke susrete.
