Uz dugometražnu konkurenciju Animafesta
7. do 12.lipnja 2021.
Da je animacija dugog metra – posebno ona koju doživljavamo nekomercijalnom ili umjetničkom – oduvijek bila krhka i ćudljiva stvar podsjetio nas je upravo ovogodišnji dobitnik Animafestove Nagrade za životno djelo Ralph Bakshi prisjećajući se na prigodnom online susretu s festivalskom publikom produkcijskih uvjeta u kojima su nastajala njegova kapitalna djela Mačak Fritz (Fritz the Cat, 1972.) i Gospodar prstenova (The Lords of The Rings, 1978.). Nije se u temeljima stvar promijenila ni do danas; nekomercijalna animacija mukotrpna je i skupa zafrkancija koliko god ju je digitalna revolucija naizgled demokratizirala, a svemu ne pomaže ni ograničeni doseg vidljivosti konačnog proizvoda. Uglavnom, kad je produkcijski tim najvažnijeg međunarodnog festivala u Hrvatskoj svojedobno odlučio pokrenuti zasebno dugometražno izdanje koje se potom utopilo u odluku da se glavni festival održava na godišnjoj razini, sve se činilo sasvim logičnim. Prošle je godine pandemija pomela dugi metar s rujanskog festivalskog izdanja da bi nam se vratio ove godine s kvantitetom prilično mršavih šest naslova od kojih, međutim, barem polovica izaziva svakojako uvažavanje te ćemo se njima i baviti.
Zagrebačka publika konačno je dočekala završni dio trilogije nadahnute keltskom mitologijom svog starog znanca Tomma Moorea. Wolfwalkers (2020.) je korežirao s Rossom Stewartom, naravno, u okviru svog Cartoon Saloon studija donoseći nam priču o djevojci koja s ocem, posljednjim lovcem na vukove, sredinom sedamnaestog stoljeća dolazi u gradić izložen “teroru” posljednjeg vučjeg čopora. Naravno, stvari nipošto ne izgledaju kakvim se čine, zato su mitovi i (p)ostali mitovi. Umjesto u zatvorene ili reducirane kino-dvorane, film su premijerno pripustili na Apple TV+ i na kraju dogurali do uže oskarovske nominacije. Wolfwalkers nije remek-djelo poput Tajne Kellsa (Secret of Kells, 2009.), niti je očaravajući kao Pjesma mora (Song of the Sea, 2014.), no i opet smo na terenu raskošne – u odnosu na spomenute radove malo “grublje” animacije – i još raskošnijeg pričanja priče o drugima i drukčijima koji se moraju boriti s društvenim pa i političkim zlom ovdje utjelovljenim u povijesnom liku vrsnog vojskovođe i omraženog državnika Olivera Cromwella .
Da suvremena dugometražna animacija nerijetko počiva na autorskim potencijalima jednoga čovjeka – u što nas je nedavno uvjerio i Dalibor Barić – na ovogodišnjem Animafestu je dokazao Poljak Mariusz Wilczynski, začudna pojava ne samo u svijetu animacije, nego i u okvirima vrlo bogate nacionalne filmske produkcije koju uredno “servisira” Škola za film, televiziju i kazalište iz Lodza, dobitnica ovogodišnje Animafestove Nagrade za najbolju školu animacije. Nju Wilczynski nije pohađao – ali zato na njoj danas predaje, a tom se gradu i rodio – nego je riječ o gotovo samoukom autoru koji se već dvadesetak godina hrabro okušava u animiranim i eksperimentalnim formama. Posebno su na cijeni njegove animirane improvizacije u živo ostvarene s orkestrima diljem svijeta, retrospektive mu je već priredila i MOMA, New York Times ga drži jednim od najznačajnijih predstavnika umjetničke animacije, no i u takvoj karijeri njegov dugometražni debi Uništi to i odlazi iz ovoga grada (Zabij to i wyjedz z tego miasta, 2019.) pravi je pothvat u kojem je Wilczynski potpisao režiju, scenarij i animaciju. Nelinearne narativne strukture i jednostavnog, ali sjajnog crteža, film se kreće u rasponu od prikaza turobnog junakova socrealističkog odrastanja do linčevskih zadiranja u ocrtavanje (i doslovno) njegove podsvijesti u konačnici postajući groteska o uzaludnosti zazivanja nestarenja i neprolaznosti jer takve stvari obitavaju samo u nestvarnom svijetu, ali i ovaj stvarni je u viziji Wilczynskog zapravo sasvim osebujan i hipnotički kakav je uostalom i cijeli film u kojemu ćete čuti i glas jednog Andrzeja Wayde, budući da se na filmu radilo više od deset godina.
No, što je to naspram četiri desetljeća koliko je trajala produkcija Nosa ili zavjere odmetnika (Nos ili zagovor netakikh, 2020.), nevjerojatnog ostvarenja s kojim se predstavio veteran ruske i sovjetske animacije, dokumentarist i pisac Andrej Hržanovski koji je svoj prvi animirani kratki film There Lived Kozyanin predstavio još 1964. te je niz godina surađivao s Jurijem Norsteinom od kojeg je stariji tri godine. Do Nosa ili zavjere odmetnika njegovo najvažnije djelo svakako je bilo pet filmova iz ciklusa Puškinijana, a u svom kapitalnom djelu što ga je konačno završio prošle godine Hržanovski poseže za djelima još dvaju ruskih genija – za Gogoljevom fantastičnom pripovijetkom Nos te za istoimenom operom Dmitrija Šostakoviča od kojeg je Hržanovski svojedobno osobno dobio prava. Pa je i prvi dio filma zapravo animirana ekranizacija te opere koja ni u jednom trenutku ne postaje zamorna da bi se nakon toga gledatelj preselio na skoro montipajtonovski kolaž u prikazu čistki Staljinovog režima koji se odlučio obračunati s formalističkom umjetnošću pa se na udaru našao i sam Šostakovič čijoj premijeri opere nazoči Staljin osobno. U finalu nam se podastire gotovo dokumentarističko pobrojavanje umjetnika stradalih u tim čistkama “kulturnih elitista”, kao autorov konačni obračun sa staljinističkim naslijeđem podsjećajući nas na položaj umjetnika u totalitarizmu. U kadru odjednom bljesne lice suvremenog ruskog velmože – i dok razmišljamo o tome priklanja li se autor modernom nacionalističkom diskursu ruske oligarhije (Nos ili zavjera odmetnika počeo je nastajati u vrijeme zapuha demokratskih vjetrova koji će dovesti do Gorbačovljeve perestrojke) ili nas upozorava na kontinuitet nedemokratskog u kojem je pravoslavlje tek zamijenilo komunističku ideologiju – promatramo čudesan spoj klasične animacije, kolaža, dokumentarnog, igranog i kompjutorski generiranog jer nas je, eto, Hržanovski u svom remek-djelu proveo i kroz mijenu tehnoloških novotarija koje su se događale usporedo s radom na njegovom filmu. Ma da je i ostao samo Nosu…, ovogodišnjem Animafestovom dugom metru ne bismo imali što “nabiti na nos”.
