Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Praznik rada – O filmu Pjera Žalice

Naslov originala: Praznik rada | Godina: 2022 | Trajanje: 113 minuta | Zemlja proizvodnje: BA, HR, MK, RS, ME | Režija: Pjer Žalica | Scenarij: Pjer Žalica | Glumci: Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović | Producent: Association FORUM, Propeler Film, Sisters and Brother Mitevski Production, Backroom Production & Baš Čelik Film House, ABA Film
Praznik rada - redatelj: Pjer Žalica
Praznik rada – redatelj: Pjer Žalica

Sva strast, ljubav i žar za filmskom umjetnošću velikog broja filmskih autora bi vjerojatno mogli biti ispričani kroz mnoge dirljive osobne priče, a ako bi pripovjedač bio Pjer Žalica, tada bi vjerojatno saznali da je Žalica u vrijeme kada Sarajevo nije imalo ikakav značajniji filmski festival dolazio na beogradski Međunarodni festival FEST da bi gledao filmove, te su u vremenu najveće zime kada je festival kalendarski održavan, on i prijatelji spavali u vrećama za spavanje, kako drugi smještaj nisu sebi mogli omogućiti. Na sreću, u međuvremenu je Sarajevo dobilo najznačajniji filmski festival regiona, a sam Pjer Žalica je uspio da se njegovi snovi iz mladosti pretoče u realnost. Te da snima filmove koji su bili prikazivani na istim tim festivalima koje je pohodio kao običan gledatelj, ali i na mnogim daljim filmskim destinacijama.

 

Srce, jedan od najaktivnijih ljudskih organa, za cijeloga života funkcionira upravo na osnovnom principu punjenja i pražnjenja, kako njega sama tako i cjelokupnog ljudskog organizma, a na identičan način egzistira i sveukupno biće ljudskih individua. Spomenuta  dva mehanizma punjenja i pražnjenja predstavljaju ujedno i dva osnovna područja ljudskog zadovoljstva kako je to konstatirao Sigmund Freud, ali i druge znanstvene studije.

Tako i sama riječ praznik očito nastala etimologijski od glagola prazniti se odnosno isprazniti, predstavlja svetkovinu kada se ljudi u brojnim različitim aspektima oslobađaju svega negativnog nagomilanog u njima, radeći to više ili manje intenzivno odnosno ekspresivno.

U kontekstu Praznika rada iliti Prvog svibnja koji pored snažne simboličke i povijesne dimenzije obilježavanja međunarodnog praznika rada također odlikuje i sveprisutni proces punjenja i pražnjenja, bilo bi neophodno mnogo manje se usmjeriti na punjenje hranom to jest zadovoljavanje primarnih bioloških potreba, a mnogo više na druge oblasti. Kakve su naravno davanje glasa svim onima koji nisu imali mogućnost da ukažu struci i javnosti na razne probleme i višestruku nesigurnost suvremenog radnog čovjeka (što bi predstavljalo proces pražnjenja), a s druge strane ohrabrivanje to jest educiranje građana za ostvarivanje njihovih bitnih radnih prava itekako zakonski propisanih (očito je riječ o postupku punjenja).

Upravo o potpunoj inverziji odgovornog radničkog poimanja i obilježavanja Praznika rada, gdje je najviši domet građanskog angažmana organizirati pečenje janjeta i ništa drugo, a na području Sarajeva to jest u dijelu grada zvanom Bjelave, govori film Praznik rada autora Pjera Žalice. Radnja filma tako prati tradicionalno godišnje događanje koje ipak pada u sasvim sporedan plan zbog cijelog spleta neočekivanih negativnih događanja, a koja kronološkim redom idu otprilike ovako: Nakon višegodišnjeg rada u Njemačkoj, Armin koji je svježe oženjen se vraća na kratko u Sarajevo. Želi iznenaditi oca Fuada, kojeg je međutim neposredno prije sinova dolaska uhitila policija. U novinama piše da je Fuad Alić osumnjičen za ratni zločin, odnosno za smrt dvoje odraslih osoba te njihovo dvoje maloljetne djece. Dok se susjedstvo priprema za slavlje Praznika rada, Armin pokušava saznati istinu što se s njegovim ocem događa i zašto. Nažalost, kratko iza toga Fuad izvršava samoubojstvo u zatvoru, te Armin osjeća dodatnu obvezu da sazna što se zbivalo s njegovim ocem u vremenu rata. Je li Fuad zaista ubio članove obitelji snajperista koji je dugi vremenski period sijao smrt iz svojeg snajpera. Da bi to saznao, Armin mora naći materijalne dokaze to jest pušku iz koje je pucano te korišteno streljivo, a što na kraju i uspijeva, te dolazi i do željenih informacija. Istodobno svim tim događanjima, ostali likovi filma polako ali sigurno se intimno u razgovorima otvaraju, ali i dodatno aktiviraju nikad zacijeljene psihološke rane. Za razliku Armina i njegove supruge koji prema svemu oko njih imaju itekako aktivan odnos, većina trajno nastanjenih ljudi je u potpunosti pasivizirana, prepuna letargije i bez značajnije volje za životom. Na kraju filma pada kiša, a u posljednjem kadru biva prazan, od ljudi napušten stol.

U kontekstu tematike gastarbajtera koji dolazi u svoj rodni kraj te se njegov posjet pretvara u sve suprotno onome što je htio ostvariti za svojeg vremenski ograničenog boravka, kao i naglašavanjem propasti individua, kako onih koji su ostali u domicilnoj državi, tako i onih koji su otišli iz nje, uradak Pjera Žalice itekako korespondira s filmom Hadersfild (2007.)  redatelja Ivana Živkovića i scenarista Uglješe Šajtinca i Dejana Nikolaja Kraljačića. Cjelokupnu problematiku i ništavilo naseljeno u ljudima, inače najbolje opisuje engleski prijevod drugog Kraljačićeva filma a riječ je o dokumentarcu Sanjam a što mi se događa, a koji upravo glasi – Razbijeni snovi  (Shattered Dreams), a sve navedeno itekako i priziva pjesmu Što sanjam i što mi se događa, književnog Nobelovca Ive Andrića. Koji je itekako detektirao višeslojnost nesreće ovih prostora, a jedna od glavnih odlika je i permanentna istodobnost žrtve i dželata u jednoj jedinstvenoj osobi, a na što ukazuje i film Praznik rada.

Kako dani film u manjoj mjeri ima i dimenziju noir filma, treba reći da postoje dva toposa prisutna u žanru noira, ponekad čak i u samim naslovima filmova, a to su noć i grad. U filmu Praznik rada noć je topos u koji je lociran određen dio radnje filma, a to su početak filma, kao i njegov završni dio. Inače postoje mnogi filmovi kao i književna djela koji sadrže danu odrednicu noći u naslovu, a odlikuje ih potraga subjekata za samim sobom, te njihovo nestajanje i propadanje u različitim esencijalnim oblicima. Dovoljno je samo navesti naslove kao što su Ta divna splitska noć, Tamna je noć, Noć i magla, Noć na zemlji, Ti imaš noć, Jedne noći, jedan vlak, Noćna kretanja, Noć u kući moje majke, Dugo putovanje u noć, Treći dio noći, pa sve do Noći vještica i Noći živih mrtvaca.

Stoga i u uratku Pjera Žalice, kako film počinje kao sporotinjajući a dramskom progresijom sve više biva intenziviran, dolazi do uspostave svojevrsnog organskog jedinstva između određenih gradivnih sastojaka filma. Tako procesu traženja i iskopavanja dokaza ubojstva biva paralelan odnosno istodoban postupak skidanja sloja po sloj u intimi aktera filma, te jukstaponirajući prisutna dva spoznajna elementa, biva uspostavljena jasna simbolička korelacija.

Zaseban lik u cijelom filmu uvelike predstavlja i sam snajper, dok onaj koji je bio snajperist principom sinegdohe, to jest pravila totum pro parte (cjelina za dio) postaje puka stvar odnosno mrtva materija, sjedinjujući se s dotičnim oružjem. A zbog kojeg je ostalo toliko ubijenih i unesrećenih ljudi, kako djece ubijenih im roditelja, tako i roditelja ubijene im djece. Koliku je snajper predstavljao opasnost mogu ispričati oni koji su preživjeli, ali isto tako (kako je to kazano u jednom drugom filmu) i stabla trešanja čije su se grane u proljeće savijale do zemlje prepune plodova, ali ih itko nije smio otići ubrati, jer bi time itekako rizikovao vlastiti život. O nesretnoj životnoj poziciji roditelja čija su djeca poginula u ratu, cjelokupnu situaciju vjerojatno najbolje ilustrira izreka – Stade sve, samo život prođe.

Ekstenzivno gledano, treba spomenuti i kazališnu predstavu Snajper nastalu po komadu Damira Karakaša, a u režiji Ivice Buljana. Specifičnost intervencije Buljana u originalni predložak je ta da je izvorno mjesto radnje izmješteno u Afriku to jest u grad Abidjan. Jer prava tema predstave Snajper u stvari biva klasna borba, kao jedina brutalna realnost suvremenog doba. A čime se predstava uvelike približila i globalnoj problematici postojanja ljudi na margini kojih nažalost ima sve više, te i na taj način korespondira s filmom Praznik rada.

Pored svega navedenog, neizostavno treba ukazati i na druge instruktivne segmente filma: U kontekstu žanrovskih odrednica, Praznik rada pripada u područje obiteljske drame, političkog filma, filma odsustva, ratnog filma, noir filma, filma detekcije, filma izgubljene ratne i postratne generacije, filma stanja, djela značajne ontološke nestabilnosti građana, te iznevjerenog horizonta očekivanja. U administrativnom demografskom smislu, film Pjera Žalice itekako se posredno odnosi i na problematiku demografije, kako u kontekstu prisustva takozvanog krnjeg stanovništva (građani bez reproduktivnog socijalnog i biološkog potencijala), tako i odljeva radne snage i mozgova (drain brain problematika).

Gori vatra - redatelj: Pjer Žalica
Gori vatra – redatelj: Pjer Žalica

Odlika debitantskog Žaličina filma Gori vatra (2003.) je bila naglašena galerija različitih likova, a osobito je bila uočljiva prisutnost osoba u različitim uniformama, koje su itekako precizno ilustrirale razinu funkcioniranja državnih institucija kojima su pripadali. Da o razvijenosti jedne države najbolje govori upravo rad njezinih institucija, na tome je u velikoj mjeri svoj umjetnički prosede bazirala češka kinematografija, a što je suvremeno itekako usvojila te nadogradila naravno rumunjska. U filmu Praznik rada osobe u uniformi postoje, ali ne ipak u toj mjeri i na način kao u autorovu debiju.

Osim toga film Praznik rada može biti analiziran i kroz optiku korelacije s filmom Gori vatra istog autora, koja govori o svemu onom što je i najavljeno na kraju filma iz godine 2003., a to je da bilo kakvu značajniju pomoć od ikoga međunarodno bitnog građani i građanke Bosne i Hercegovine u stvari i neće dobiti. A sva pustoš i ništavilo kako u ljudima tako i oko njih u sadašnjoj 2022. godini, samo je puna materijalizacija onog na što je u stvari već upozoreno od strane autora.

S time da film ostvaren prije dva desetljeća, inače nastao pod velikim utjecajem Luisa Garcíae Berlangae i njegova filma Dobro došli, gospodine Marshall! (1953.), u neusporedivo većoj mjeri odlikuje sloboda šireg sagledavanja stvari, te je itekako ukazivano na negativan utjecaj međunarodnih faktora povodom svih katastrofalnih posljedica rata. Dok je suvremeno stanje dijametralno suprotno, te je sva odgovornost od strane većine aktivnih autora samooptužujuće prebačena isključivo na prostor bivše Jugoslavije, kao i bazirana na samoviktimizaciji, te ikakvo prisustvo aspekta zrelijeg političkog sagledavanja stvarnosti i nije zastupljeno. A što je očito posljedica stanja potpune moralne i mentalne implozije, koje je naravno podržavano već dugi niz godina visoko proračunatim europskim tehnokratskim institucijama kulture, te krajnje neetičnim profesionalnim radom medija, to jest kvazi medija, uronjenim u svijet infotainmenta, odsustva bilo kakvog istraživačkog novinarstva te zagovaranja što veće banalizacije sadržaja.

Osim filma Pjera Žalice, o životu gastarbajtera govori još jedan film koji također ima riječ praznik u svojem naslovu a to je Praznik u Sarajevu autora Benjamina Filipovića, u kojem jedan od glavnih likova ne uspijeva realizirati seksualni odnos to jest pražnjenje s vlastitom suprugom, ali sve to je ipak prikazano u jednom mnogo bezazlenijem i komičnijem ključu.

Za film Praznik rada se ipak mora i konstatirati da predstavlja kvalitativni pad autora, osobito u usporedbi s njegovim debitantskim filmom Gori vatra, a razlika postoji u nekoliko bitnih segmenata. U filmu Praznik rada riječ je ipak o tipiziranim dramskim likovima, a koje su utjelovili glumci koji su toliko puta viđeni u velikom broju kako filmova, tako i serija. Također na više nego uočljiv način ovdje je riječ o prisustvu svojevrsne takoreći obiteljske manufakture, kako je u filmu sudjelovao jako uzak krug međusobno više nego poznatih osoba, a uz to su neki od njih bili u ulozi i glumaca i producenata. Očito ikakva značajnijeg umjetničkog kozmopolitizma u stvaranju filma i nije bilo, iako resursi Bosne i Hercegovine odnosno Sarajeva itekako imaju i svježih glumačkih lica i scenarijsko-redateljskih mladih autora.

Praznik rada - redatelj: Pjer Žalica
Praznik rada – redatelj: Pjer Žalica

U kontekstu Sarajevo Film Festivala treba ukazati na jednu veliku grešku koncepta festivala odnosno pristupa sedmoj umjetnosti, koja je mogla i negativno utjecati na sam film Praznik rada, a to je da je uvedena takmičarska sekcija za snimljene serije za prostor regiona. Time se upravo uradilo suprotno onome protiv čega se filmska umjetnost bori, a to je dovođenje na identičnu razinu materijalizacije i stvaranja umjetničkih djela, sa sveprisutnom banalizacijom ljudskog postojanja i jeftinom rasprodajom slika svijeta, koje itekako generiraju toliko prisutne serije. A inače je na borbu između televizije i kina već desetljećima ukazivano, i dana je problematika najbolje komprimirana u maksimi – „Veliki ekran postaje sve manji, a mali ekran postaje sve veći“.  I tako sve do dan-danas kada borba i daljnje traje.

Koliko se suvremeni filmski autori nalaze u nezahvalnoj situaciji, krajnje je egzaktno mjerljivo, a to je da je kod većine njih mnogo više u pitanju diskontinuitet stvaranja filmova nego kontinuitet. Tako primjerice u susjednoj Srbiji biva više pravilo nego iznimka nažalost da vremenski razmak između dva dugometražna igrana filma bude 10 i više godina, čak i neovisno o ostvarenom uspjehu posljednjeg filma autora.

Vrativši se na prostor Hrvatske, treba ukazati i na to da su pripadnici Novog hrvatskog filma, koji je nedavno imenovan odnosno proglašen (HRT, emisija Izvan formata: Novi hrvatski film, datum prikazivanja 19.10.2022.), u stvari mnogo stariji nego što bi to trebali biti, uzevši u obzir da su već sada pripadnici srednje starosne generacije, a vidljivo je da je riječ o njihovim debitantskim dugometražnim filmovima. Dano postojeće stanje itekako implicira veliko pitanje hoće li dotični autori i njihove kolege i kolegice do svojeg 50-og rođendana uspjeti napraviti više od 2-3 filma nažalost.

Summa summarum, sukladno dugogodišnjem stanju stvari u području filmske umjetnosti na prostoru bivše Jugoslavije, treba konstatirati da nažalost ne postoji ama baš jedna osoba koja ima neophodni umjetnički kapacitet i kredibilitet, odnosno stvaralačku koherenciju i inovativnost izričaja, da bi mogla biti kompetitivna filmskim autorima iz drugih geografskih dijelova razvijenog svijeta. Ako bi takvog autora tražili negdje u blizini, tada bi prvi takav vjerojatno bio rumunjski filmski stvaralac – Radu Jude.

Picture of Zoran Jovančević

Zoran Jovančević

Zoran Jovančević, rođen u Zadru (1970.), apsolvirao pravo, završio filmsku školu Akademskog filmskog centra u Beogradu (AFC Dom kulture Studentski grad)...

Svi članci

Posljednje objave