Da film strave gotovo nikada nije samo to, komad celuloida kojem je jedini cilj uplašiti nježnog gledatelja, poznato je svakom informiranijem gledatelju. No ako su nekome promakle dublje konotacije koje horor priče imaju, ako se takvom naslovu pristupilo s olakim stavom – hajde, uplaši me ako možeš – onda je mnogo dubljih slojeva priče ostalo skriveno i bilo bi ih zanimljivo istražiti. After Dark Analysis bavi se društvenim komentarima u filmovima strave, o onome što ti filmovi govore o nama kao pojedincima, društvu i svijetu u kojem živimo. Zašto su zombiji tako strašni, zašto ubojice prije napada obave telefonski razgovor, zašto vas peče dok urinirate… to su samo neka od pitanja na koja se pokušavaju ponuditi odgovori.
Način na koji percipiramo i reagiramo na boje, temelji se na našim iskonskim instinktima, ali i na kulturi iz koje potječemo te kontekstu u kojem ih susrećemo. Nijanse, zasićenje boje i svjetlina, posebno su važne, a digitalna tehnologija koja se danas koristi, pomaže redateljima da preciznije izraze svoj specifičan stil kroz upotrebu boja. Color Theory in Horror Movies nudi analizu boja, krećući od povijesti i Tehnicolora pa sve do novijih primjera. Ako mislite da je crvena, boja krvi, najzastupljenija, niste sasvim u krivu, ali niti u pravu. Njena jarkost je toliko upečatljiva da je ne treba previše koristiti kako bi se postigao željeni efekt i zato se često koristi s umirujućim bojama poput plave. Nema sumnje da gledanje ovog videa potiče osvještavanje načina na koji se gledaju boje.
STDs in Horror Movies bavi se upravo onim što naslov kaže – spolno prenosivim bolestima u hororcima. Svakome tko je pogledao barem deset klasičnih filmova strave ostao je u sjećanju kliše kako promiskuitetnim teenagerima u pravilu hormoni vole doći glave. Tema boleština popularna je bila u ratnim filmovima u kojima su vojnici na zadatku u stranim zemljama upoznavali domaće djevojke i vrlo brzo postali zaraženi spolno prenosivim bolestima. Ipak, nimalo skrivena poruka bila je obična propaganda koja je stvarne vojnike trebala zadržati na putu čednosti i čuvanja za djevojke i žene koje ih čekaju kod kuće. No, virusi su uvijek nalazi način da zaraze nove žrtve, a vampirski i zombi filmovi sočno prikazuju razmjenu tjelesnih lučevina preko ugriza, pa naši virusi sretno kreću osvajati nove teritorije. Shivers Davida Croneneberga, oca biološkog horora, odličan je primjer jer radnja se odvija u stambenom kompleksu na otoku, a kada se izoliranoj zajednici doda incestuozno slobodno seksualno ponašanje, a odlazak kod liječnika ne dolazi u obzir jer bi podrazumijevao priznanje nezaštićenog seksualnog odnosa, virus, odnosno spolno prenosive bolesti šire se kao dobro raspoloženje na svadbi. Ili sprovodu, kako više volite.
