Lagali smo im. Izgnali smo ih s njihove zemlje. Natjerali smo ih izgladnjivanjem na potpisivanje prevarantskih sporazuma, ugovora kojih se nismo nikad pridržavali. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu kojem su dali život od samih početaka. A kako god odlučili gledati na povijest, koliko god uvrnutu, nismo učinili ništa dobro za njih. Nismo postupali zakonito, niti smo bili pravedni.
Godina je 1973. i na dodjelu prestižnih zlatnih kipića u ime legendarnog Marlona Branda pristiže mlada aktivistkinja, američka domorotkinja Sacheen Littlefeather. Kada podjednako legendarni Roger Moore i Liv Ullmann proglase gotovo pedesetogodišnjeg glumca kao pobjednika za svima poznatu ulogu u hvaljenom Kumu (1972), na pozornicu se penje Sacheen s papirima u ruci i pred čitavom dvoranom te pred danas nezamislivih 85 milijuna gledatelja uživo odbija primiti nagradu. Brandova odluka, prenosi, motivirana je užasavajućim tretmanom Sjevernoameričkih Indijanaca u filmskoj i televizijskoj industriji, kako ispred tako i iza kamere. Njezin je govor kratak i jasan, te popraćen Brandovim pismom koji je kasnije novinarima predan na milost. No, kakve točno veze ima Oscar za najbolju mušku ulogu s tom problematikom? Čemu takav istup oko nečega što se odvija negdje u udaljenoj stvarnosti, blizu potoka Wounded Knee, daleko od glamura koji više od svega cijeni „pričanje priča” (storytelling), uglavnom one ušuškane u bezopasnosti fikcije?
Pola stoljeća kasnije, prilikom dodjele Oscara za najbolji strani film, događa se nešto… u nedostatku bolje riječi, slično. Jonathan Glazer, engleski redatelj i scenarist filma o desenzibilizaciji i dehumanizaciji u vrijeme Holokausta, Zona interesa, penje se na pozornicu s papirom u ruci. Govor otvara zahvalama Akademiji, partnerima, filmskoj ekipi te pomalo drhtavim glasom nastavlja: „Svi naši izbori odražavaju i u sadašnjosti nas suočavaju ne s onime što su oni tada radili, već onim što mi radimo danas.” Redatelj židovskog podrijetla progovara o temi oko koje se istovremeno održavao prosvjed u susjednoj ulici te koje je izazvalo pokoje pitanje na crvenom tepihu, te vrlo izravno odbija prihvatiti da se židovski identitet koristi kako bi se opravdala krvava okupacija u Izraelu. Naposljetku, nagradu posvećuje djevojčici koja je u filmu „sjala” (u noćnim scenama snimljenima termovizijskom kamerom) kao i u stvarnom životu, Aleksandri Bystroń-Kołodziejczyk. Vidimo je kako u sitnim satima ostavlja jabuke zatvorenicima koncentracijskog logora u Aušvicu, malene tragove humanosti u blatnom ponoru nepravde. Izvrsna Zona interesa (inače nastala prema motivima iz istoimenog romana Martina Amisa) pritom se ne fokusira na žrtve, već na zločince i njihove suučesnike; pratimo obitelj s druge strane zida logora, njihovo zalijevanje procvjetalog cvijeća, uživanje u suncu, vodi i hrani, obiteljskim banalnostima koje se odvijaju usprkos (i upravo zahvaljujući) povremenim kricima, gustom dimu i pepelu te neizrecivom, ali uhodanom užasu koji će proganjati Europu u desetljećima i stoljećima koja slijede. Takvo izmještanje perspektive posvema je perverzno i posljednjih mjeseci suviše aktualno, a Glazerov govor samo je podsjetio prisutne na ono traumatično u dominantnom uvjerenju o slobodnom Zapadu. Dok je izgovarao svoje riječi, koje određeni mediji ne svrstavaju ni među „nesvakidašnje trenutke” uglavnom mirne večeri, dvorana uglavnom nije znala što da misli, na što da plješće ili skandira, slično kao davne 1973. godine kada je mlada Indijanka Apaši ubrizgala dozu političke svijesti u tobože apolitično događanje.
Ipak je lakše nagrađivati „važne teme” nego govoriti o njima – na sretnicima je da nagradu prime i što brže siđu s pozornice da bi se troipolsatna ceremonija koja muku muči sa suvremenim gledateljskim navikama mogla nastaviti. Zato je dobro dočekana odluka o pobjedi teškog filma s fronte rata koji posljednjih godina bjesni na europskom tlu, ponovo dozivajući ne-tako-hladnoratovski diskurs među svjetskim silama, 20 dana u Mariupolju Mstislava Černova (što ujedno predstavlja i prvog Oscara za Ukrajinu). Je li takav izbor bio nadahnut umjetničkim dosezima filma (što god to značilo) ili spomenutim izvantekstualnim prilikama predvidljivo je razmišljanje koje, pak, predviđa ono čemu nagrade služe, a i specifično nagrade Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Iako svojom isključivosti superlativi igraju na performativnu, ne nužno deskriptivnu moć jezika, nagrade su važne kao prilike za povećavanje platforme. Černovljev ratni dokumentarac srećom je odličan primjer kada film nastaje iz suštinske potrebe za pričanjem, bez eksploatacije, s reporterskom vjerom i moralnom jasnoćom.
Nagrade su također prilika da se isprave određene medijski eksponirane, ili konstruirane nepravde, te da se stvore priče koje će se magično pričati: dobitnik Oscara za sporednu mušku ulogu u višestruko nagrađenom Nolanovom spektaklu Oppenheimeru, negdašnji bad boy Robert Downey Jr. tako je imao pravi ‘redemption arc’, zahvalivši se „groznom djetinjstvu”, a glumica Da’Vine Joy Randolph, koja je nagrađena za svoju sporednu ulogu u filmu Alexandera Paynea The Holdovers, konačno je shvatila da ne treba se truditi biti drugačijom, već samo treba biti vjerna sebi. Vjeran sebi ostao je i Christopher Nolan, čiji je Oppenheimer nagrađen u čak sedam kategorija (među kojima su i Oscar za režiju te za najbolji film), a koji je skromno zahvalio Akademiji što ga smatra „značajnim dijelom” priče o filmskom mediju. Prvim Oscarom dug je isplaćen i popularnom Wesu Andersonu, kojem je to bila osma nominacija a prva pobjeda, za njegov 40-minutni film nastao prema predlošku britansko-norveškog autora Roalda Dahla. Moglo bi se reći da je Čudesna priča o Henryju Sugaru s Benedictom Cumberbatchom u glavnoj ulozi svojevrsni no-brainer s obzirom na to da nije konkurirao za nagrade u dugometražnim kategorijama.
Ne treba zaboraviti da su nagrade i prilika da se konstruiraju nove nepravde, među kojima je potencijalno najveći gubitnik večeri, Ubojice cvjetnog mjeseca Martina Scorsesea. S deset nominacija odlazi bez osvojenih nagrada (baš kao i njegov prošli film Irac), zasluženo ili ne, a čak i u kategoriji za koju je iz perspektive narativnog potencijala (pričanja priča) imao najviše izgleda – sa svojom impozantnom ulogom Mollie Kyle, žene koja je preživjela masakr u rezervatu Osage, Lily Gladstone mogla je postati prva osoba indijanskog podrijetla s osvojenim Oscarom za glumu. U toj je verziji priče manje bitno da su sve nominirane ostvarile izvrsne uloge, pa tako i u konačnici nagrađena Emma Stone koja je za čudesnu, putenu i eksperimentima naklonjenu Bellu Baxter u Ubogim stvorenjima odnijela konačnu pobjedu.
No, vratimo li se na televizijski trenutak odbijanja nagrade s početka ovog teksta, simptomatično je da i pedeset godina kasnije oskarovsku umjetnost more slične nesigurnosti – kada je prihvatljivo da umjetnost bude (eksplicite) politička, a kada je politički stav dozvoljen samim umjetnicima? Reakcije medija (i inih) suštinski su nepromijenjene; kao što se onomad pisalo o Brandovoj odluci kao promašenoj, a samu Sacheen se pokušavalo diskreditirati na razne načine, tako su se i sada javili glasovi koji su Glazerovu antiokupacijsku izjavu i odabir riječi odlučili tumačiti antisemitski. Apsurd na stranu, o ovogodišnjim Oscarima uglavnom se neće pričati u kontekstu marša zbog kojeg cijenjeni pozvanici nisu mogli doći izravno do crvenog tepiha, tako primorani odraditi walk of shame među ljutitim prosvjednicima, neće se spominjati broševi koje su odvažno i vrlo tiho nosili i Oskarovci Billie Eilish i Finneas O’Connell, a Glazerov govor ‘zahvale’ izgubit će se među hvalospjevima nagom tijelu mišićavog Johna Cene koji je dodijelio Oscara za kinematografiju. Izgubit će se i u oduševljenju što je svoje mjesto u publici ipak dobio i četveronožni Messi, pseća zvijezda Anatomije pada Justine Triet, te u količini swaga kojim je Ryan Gosling zračio prilikom izvedbe pjesme I’m just Ken iz, na Oscarima uvelike zanemarenog, filma Grete Gerwig o paralelnim inscenacijama neoliberalnog kapitalizma i sitnih pobjeda u Barbie svijetu. Umjesto filma koji otvara bolno poglavlje iz povijesti američkog kolonijalizma/rasizma ili filma kojim dominiraju žene, bile one plastične lutke ili queer Belle, pomalo je… u nedostatku bolje riječi, smiješno da je večeri u konačnici izdominirao vrlo muški i koliko god impozantni film o tvorcu atomske bombe. Nadodamo li u to i kreativnu odluku da se mjesto Los Alamos u Novom Meksiku, koje je vlada predodredila za testiranje atomske bombe, ‘whitewasha’, stvari postaju još smješnije. Naime, iako je u tom području činjenično obitavalo na desetke latinoameričkih i indijanskih obitelji, a koje su tada prisilno i u kratkom roku izmještene radi projekta Manhattan, u Nolanovom svijetu Los Alamos figurira tek kao savršen poligon za puštanje radijacije; kako usputno spomene Oppenheimer u filmu, riječ je o praznom području (40 milja ničeg) na koje neki tamo lokalni Indijanci povremeno dolaze zbog „pogrebnih rituala”. Moglo bi se reći da je riječ o simptomu veće bolesti ideološke mašinerije koja nesmiljeno drobi kontradiktorne joj narativne linije. Razlikuje li se takav tretman sjevernoameričkih domorodačkih skupina od onoga koji je Marlona Branda ponukao na njegovu odluku? Nolanov megaspektakl možda jest u mnogim pogledima spektakularan, ali nemojte da vas nuklearno zračenje zavara – umjetnost je neodvojiva od politike.
Barem nam za utjehu u kina konačno stiže Miyazakijeva nova i iznimno hvaljena animirana avantura Dječak i čaplja o gubitku, traumi i iscjeljenju u vrijeme Drugog svjetskog rata, najbolji animirani film po izboru Akademije. Mada autor ovih redaka film još nije imao prilike pogledati, ovom se crtanom zračenju vrlo rado prepušta, znajući da je u rukama poznatog pacifista-redatelja. Vrijeme je da naučimo ne voljeti atomsku bombu.
