Eh da… Cijela ova priča trajala je dobrih 11 godina. Toliko se, naime, Goran Dević družio s radnicima negdašnjega pogona u tvornici željezničkih vagona »Gredelj«. Kroz ciglih 79 minuta ispričana je »kratka povijest dugog nestajanja«. Tijekom iste, zabilježen je kino-materijal prikazan na otvaranju 21. Human Rights Film Festivala. Na kraju, ostao je dubok uzdah nemoći. Jer, što? U zraku je lebdio upitnik na kojega se nikako nije mogao nadovezati bilo kakav suvisli odgovor: что делать?
Ovo se pitanje – postavljeno u čuvenu romanu Nikolaja Černiševskog (1863.) – našlo i u naslovu Devićeva dugosnimajućeg igrano-dokumentarnog filma. Što da se radi? osebujna je nostalgična lamentacija svijetu kojeg odlazi i… više ga neće nikada biti. Problem je to kojega se danas i ne smatra nikakvim problemom. Jer, kao što je svojedobno u nemogućnosti suočavanja s vlastitim nestankom – u istoimenom filmu Elia Petrija (1971.), ali i u neugodnoj po socijalistički režim pjesmi Haustora – radnička klasa otišla u raj, tako su i Devićevi Gredeljevci svojevrsna fantazma nekog drukčijeg i više nepovratnog svijeta. Sjene prošlosti.
Dakle, cijela priča kreće zabilješkom iz 2012. Nakon što je proglašen stečaj tvornice vagona »Gredelj«, glavni si je sindikalist, Mladen Mladenović, oduzeo život. Tragični je događaj uzrokovao psihičku tektonsku promjenu kod svih mu kolega. Osnovan je štrajkački odbor po vodstvom dugogodišnjeg sindikalca, Željka Starčevića. U samom uvodu filma pripremaju se svijeće za komemoraciju. Na početku, pak, kamera prati Željkov jutarnji hod prema »Gredelju«. Tijekom tog hoda Dević bilježi njegove kratke dijaloge s nekim radnicima, što dramatizira situaciju. U najboljoj maniri filmova Kena Loacha, kreira se osebujno ozračje strepnje i očaja. Sastanak u prostorijama samog »Gredelja« protkan je neizdrživom tjeskobom. Dakle, ovo pitanje Černiševskog – a kojeg je kasnije preuzeo i sam Lenjin – potkom je za dokumentiranje navlastite »klasne borbe« u hrvatskoj tranziciji. Sljedeće poglavlje te borbe što ga kamera bilježi smješteno je u 2015. godinu. Naime, tada se već dešava eskalacija međuradničkog sukoba indiciranog pod stečajnim upraviteljstvom. Dok su jedni vani, drugi, još neotpušteni, gledaju ih »iznutra«. Tužna dokumentacija izostanka međuradničke solidarnosti signum je neumoljive logike kapitalističkog razaranja sviju veza u nekada jedinstvenom kolektivu. Jest… ovo je priča o neumitnom krahu svega onoga što je socijalizam gradio desetljećima.
No, kako stvar stoji s političkom osviještenošću radnika? Ovaj je moment Dević zabilježio s još tragičnijim konzekvencijama po moguću budućnost radništva. Svi su filmski protagonisti – a radnici »Gredelja« – prisutni u glasačkom stroju HDZ-a! Željko i njegova ekipa mahom su bili uvjerenja da pod Tomislavom Karamarkom mogu doći do traženih reformi(!??) koje će donijeti željenu promjenu i žuđeno ubrizgavanje financijski »svježe krvi« u tvornicu. No, znamo svi, kako je to završilo… Iluzijom samoobmane… Doista, simptomatično je za socijalni krah jedne, radničke društvene grupacije ovo potpuno izostajanje klasne svijesti u novonastalim konstelacijama. Radnici – kako onda tako i danas – podržavaju konzervativnu, nacionalističku vladajuću strukturu, ne uviđajući navlastitu autodestruktivnost! Что делать? Gledam hrvatski TV… hrvatski stjegovi na hrvatskom ramenu u protest za HR-svinj… pardon, u bitku za »bolji svijet«! (Suzdržavam se od daljnjeg komentara notorne činjeničnosti – mk.)
Prijelaz prema konačnome finalu filma čini sekvenca u kojoj Željko Starčević vježba svoje riječi pred kamerama koje snimaju spot Hladnoga Piva. Nadovezujući se na gore izrečeno, i sam Dević – nadasve autoironijski i humoristično – prepoznaje – jasno satirizirajući i sarkastički – taj groteskni, ali i demonski moment kapitulacije. »Kako smo pali bez ispaljenog metka, na staru foru novog početka… « Sjetimo se… na kraju pjesme Firma (znane i po refrenu Bog, domovina, nacija) protagonist Devićeva filma izgovara surovu konkluziju: »Čuvena parola ‘Tvornice radnicima’ danas više ne vrijedi – nema ni tvornica, a nema niti radnika«.
Spontani smijeh publike bio je simptomatičan u prepoznavanju nakaznosti hrvatske tranzicije. Pridružio bih se i sam tome. Pa, dragi moj Željko, i niste zaslužili bolje! (No, tko mene uopće nešto pita…) Ovaj komički dio pretapa se u melankolični kraj. Sljedeća sekvenca u sebi sadrži metafilmske elemente. Film u filmu… Ovo se događa danas, sada i ovdje (2023.). Plakanje tijekom gledanja već snimljenog materijala spontana je reakcija na vlastiti poraz. Umjesto već odavno nestalog otpora: zgrčena lica, tuga u očima, ženske radničke suze… ponovno proživljavanje agonije koje bi trebalo jednom zauvijek okončati »žalovanje« i »samrtnički vapaj«.
Završnica Što da se radi? prelazi u igrani dio fakture Devićeva uratka. I doista, ovo finale dodaje bitnu i presudno emotivnu dimenziju filmu. Radnici u nijemome ozračju glume ponovno svoj radni proces. Osmorica »Gredeljevaca« izvodi performans u kojemu slažu lokomotive i vagone… Tu i tamo začuje se hladni zvuk udarca u metal… A iznad zida velike hale stoji »Živio junački Lenjinov Komsomol, najveći saveznik Titove omladine«! Povijesno gledano, ovaj punctum stoji kao znak najvećeg, gorkog poraza, ne samo jedne utopije već i povijesno promašene ideje.
Promašene? Zbog čega? Pa ponajviše zbog toga što je radnička klasa više voljela Hrvatsku – pa ma kakva ona bila!?! – od zadnjeg traga eventualno preostalog dostojanstva, socijalne pravednosti, ljudskog bratstva (a ne nacionalnog!) i solidarnosti.
Žalosno? Tužno? Tragično? NEEEE… ono što preostaje čovjeku nakon gledanja ovog filma jest melankolija. Danas, nažalost, to je jedini, dovoljni razlog i smisao ove kino-dokumentacije.
