Drugo izdanje konferencije PROFilm Days održano je u organizaciji Zagrebačkog filmskog ureda i Hrvatskog audiovizualnog centra 5. studenog 2020. u online formi zbog pandemije bolesti COVID-19. Maratonska online konferencija nezahvalan je format jer teško zadržava pažnju gledatelja, a zamišljena je kao desetsatno događanje relativno širokog raspona tema. Stoga smo više pažnje posvetili panelima relevantnima za ukupno stanje hrvatske kinematografije i kritičarske struke.
Među gostima ovogodišnje konferencije bio je i filmski producent Rick McCallum, koji je između ostaloga radio na filmovima iz serijala Ratovi zvijezda. Obrazložio je kako je zbog pandemijskih restrikcija snimanje u Pragu, gdje živi, dosta otežano te da su striktne procedure kojih se na snimanju treba držati poskupjele svaki projekt. Komentirajući ideju da se u Hrvatskoj izgradi suvremeni filmski studio, naglasio je da je ključno odrediti gdje će studio biti jer “nije lako brzo doći od Pule do Dubrovnika”. Naglasio je i važnost održivosti i formiranja cijena jer se “profiti, kao i autorska prava, smanjuju”.
Nastavno na istu temu, Jonathan Olsberg iz konzultantske kuće Olsberg SPI predstavio je studiju o isplativosti izgradnje filmskog studija u Hrvatskoj. Njegov je zaključak da će se nakon pandemije snimanje nastaviti jednakim, ako ne i većim intenzitetom, te da će se nastaviti i potražnja za lokacijama u Hrvatskoj, čime i potreba za studijem. “Potražnja je svugdje u svijetu veća od studijskih kapaciteta svugdje i taj će se trend nastaviti” – tvrdi Olsberg, dodajući da državni poticaji za snimanje u Hrvatskoj igraju ključnu ulogu u cijelom kinematografskom procesu. On za hrvatske potrebe predlaže srednju veličinu studijskog kompleksa, sa 4 do 6 studija te smatra da mu treba biti priključena edukacijska ustanova u kojoj bi se obučavali kadrovi koji bi radili za studio, ali i za cijelu hrvatsku kinematografiju.
Idući se panel nastavio na “kadrovsku problematiku” – govorilo se o deficitarnim filmskim zanimanjima. Prema riječima Ivan-Gorana Viteza, predsjednika Hrvatskog društva filmskih djelatnika, osmišljen je program edukacije za pet skupina filmskih zanimanja u kojima nedostaje najveći broj djelatnika. To su: kostimografija, šminka, snimanje, kaskaderstvo i scenografija. Filmski snimatelj i nastavnik na Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju Silvio Jesenković pojasnio je da je riječ o deficitarnim zanimanjima srednjoškolske razine, dok ona autorska nisu deficitarna. “Stranim produkcijama je u interesu da mogu zaposliti ljude na licu mjesta jer im je to jeftinije. Kad se uđe u projekt studija trebalo bi istovremeno pokrenuti i školu s ciljem da se od filmskog biznisa ubuduće može lijepo živjeti” – dodao je Vitez.
Pandemija je značajno promijenila i izgled filmskih festivala, a na temu “Festivali u vrijeme 1,5 m razmaka” govorili su Gordana Restović, ravnateljica Pula Film Festivala, Matea Milić, producentica Animafesta Zagreb, Nenad Puhovski, osnivač, direktor i glavni selektor ZagrebDoxa te Boris T. Matić, direktor Zagreb Film Festivala. Rasprava se odvijala nekoliko dana prije početka ZFF-a, na čije je ovogodišnje izdanje pandemija vjerojatno najviše utjecala jer je cjelokupni festival prebačen online, dok su ostala tri festivala imala fizičko izdanje, ali po striktnim epidemiološkim pravilima.
Kako je objasnio Boris T. Matić, ekipa ZFF-a počela je razmišljati o mogućnosti da se festival prebaci u online izdanje još prije ljeta kad su njihovi kolege iz Animafesta i ZagrebDoxa bili prisiljeni odgoditi festivale. “Već četiri mjeseca pišemo milijardu različitih scenarija kako da festival ne izgubi na broju filmova, gledatelja, financijera…” – kazao je Matić, dodavši da je jedna od opcija bila da se festival održi u hibridnoj formi, na četiri fizičke lokacije (u kinima SC i Tuškanac, Hrvatskom glazbenom zavodu i Muzeju suvremene umjetnosti) i online. “No, zadnjih mjesec i pol dana prije početka festivala promjene su bile svakodnevne, broj zaraženih je jako porastao, i iako rade i kina i kazališta procijenili smo da publiku najbolje možemo zaštititi ako festival prebacimo u potpunosti online” – dodao je Matić, naglasivši da je broj prikazanih filmova na festivalu (oko 100) ostao otprilike isti kao i prethodnih godina, iako je izdanje 2020 donijelo manji broj programa. “ZFF je za sada najveći kulturni online događaj kod nas” – naglasio je Matić, ali također istaknuo kako se nada da se ovakva situacija i ovakvo izdanje festivala neće ponavljati. “Vjerujem da će se i ubuduće dio programa odvijati online, bit će i puno posla oko toga kako vratiti publiku u kina, ali vjerujem da će festivali ostati ono što su i bili – slavlje filma” – zaključio je Matić. “Sadržaja je jako puno, puno je filmova i serija, no ključna uloga festivala je što rade selekciju kojoj publika vjeruje. Međusobno druženje, kao i druženje s autorima, sve su to razlozi zbog koji ljudi dolaze na festivale, a festivali su se prilagođavali i prije, pa će to i dalje raditi” – tvrdi Matić.
Iskustvo organizacije “pandemijskog” izdanja festivala podijelila je i Gordana Restović, koja se prisjetila kako se njezin tim zajedno s epidemiolozima penjao po livadama. Dogovarali su se oko svega, kaže – oko položaja svake stolice, pa je i kapacitet pulske Arene smanjen s 5500 na 1500 posjetitelja. “Uspjeli smo održati festival i naučili smo da on možda ne mora biti tako velik, da možda može funkcionirati i kao manji” – kazala je Restović, podsjetivši da se festival nije održao samo 1991. godine zbog rata i 1994. zbog manjka filmova.
Nenad Puhovski prisjetio se kako je ZagrebDox bio prvi festival kod nas koji se našao “na udaru” pandemije te je odluka o odgađanju festivala donesena samo tjedan dana prije njegova početka u ožujku, pa iako tada nije bilo ni domaćih ni svjetskih iskustava u prebacivanju festivala u online format, oni su uspješno putem interneta održali industry dio festivala namijenjen filmskim profesionalcima. “Mi smo jako inzistirali na tome da festival bude održan uživo, jer online festival je naprosto neka druga vrsta događanja i to nije ono što mi, prema našem uvjerenju, radimo. Gledao sam Sarajevo Film Festival online i bilo mi je teško oko srca gledati crveni tepih bez publike. Tada smo odlučili da će ZagrebDox biti održan u fizičkom obliku” – kazao je Puhovski, dodavši da smatra kako su uspjeli održati festivalsku atmosferu unatoč tome što je u dvorani SC-a, koja ima 1200 mjesta, bilo manje od 300 mjesta za gledatelje. Kako je naveo Puhovski, uz svu disciplinu publika se ipak družila, razgovarala, pogotovo o filmovima s kontroverznim temama poput onog Roberta Tomića Zubera o antivekserima ili onog Ivane Marinić Kragić o ljubavi dviju časnih sestara. “Ne vjerujem u publiku koju ne mogu vidjeti. Meni je važno vidjeti kako publika reagira na pojedini film, a online je to nemoguće, no moramo se prilagoditi. Online je ipak nešto drugo, neki drugi medij, druga forma i ako se ovo neko vrijeme nastavi, a moguće da hoće, treba naprosto izmisliti neke nove stvari, jer ne može se samo program preseliti online, nego treba izmisliti neke nove forme kako bi se festival preselio u taj drugi medij” – zaključio je Puhovski.
Matea Milić kazala je kako je ekipa Animafesta nakon pandemije i potresa u ožujku shvatila da festival treba odgoditi, a nadali su se, dodaje, da će do jeseni sve proći. “Nismo željeli imati online festival, nego smo željeli dovesti goste u Zagreb, naravno uz pridržavanje svih preporuka, i bili smo stalno u kontaktu sa stožerom. Na kraju smo imali 60 stranih gostiju i bili smo jedini među velikim festivalima animacije koji se održavao uživo. Ottawa, Annecy i Hiroshima su svi bili online. Ponosni smo što smo to uspjeli, mada ima u tome i dosta mazohizma. Bilo nam je bitno da prikažemo filmove na način na koji smo zaslužili” – istaknula je Milić. “Bilo mi je tužno kad sam na otvorenju vidjela polupraznu dvoranu, koja je takva morala biti zbog poštivanja epidemioloških mjera, ali zapravo je to bio uspjeh. Dok su u drugim zemljama ljudi bili zatvoreni u svojim stanovima, mi smo tulumarili, ali s maskama, dezinficirani… nekima je djelovalo kao da nismo s ovog planeta” – zaključila je. Dodala je kako je u svemu važna bila uloga Hrvatskog audiovizualnog centra koji je festivalu pružio otvorenu podršku koja im je puno pomogla.
Kako će izgledati festivalska budućnost, međutim, ostaje neizvjesno. “Ove godine je filmova bilo puno i bili su super, ali pitam se što će biti sljedeće. Animatori i dokumentaristi i dalje snimaju, ali igranih filmova se radi malo” – ustvrdio je Matić, dok je Gordana Restović dodala da još ne zna što će biti s Pula Film Festivalom 2021. godine. “Bilo je jako stresno, a domaćih filmova ima još za sljedeću godinu, no čini se da bi problematičnija mogla biti 2022” – kazala je. Puhovski najavljuje da će dokumentarsiti zasigurno snimiti velik broj filmova o koronavirusu i njegovim posljedicama. “Ovo će trajati između 6 mjeseci i 2 godine, a i onda će trebati neko vrijeme da se ljudi odluče izlaziti, družiti. Mislim da je jedna epoha gotova, a kako će nova izgledati nitko ne zna.” – kazao je i pojasnio da kod organizacije festivala i “prebacivanja” u drugi format postoji i problem s rješavanjem prava jer neki autori i distributeri nisu skloni online prikazivanju. “Kad bude mali predah među festivalima, mislim da trebamo svi skupa sjesti s HAVC-om i Ministarstvom kulture i vidjeti što nas čeka, a mislim da nas čekaju neka uzbudljiva vremena” – zaključio je Puhovski.
Bilo je riječi i o kinoprikazivačima i distribuciji filmova u vrijeme COVID-a. Govorili su Hrvoje Krstulović iz Blitz film i video distribucije te Blitz Cinestara, Alen Munitić iz Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača te Laura Houlgatte Abbott, predsjednica uprave Međunarodne kinematografske udruge UNIC (europske udruge kinoprikazivača). Složili su se kako je kinoprikazivačka djelatnost jako pogođena krizom jer čak i kad kina rade, nema previše filmova koji bi se mogli prikazati i publika sporo puni dvorane.
“Nemoguće je išta planirati jer ne znamo kada će biti pušteni novi američki filmovi, a domaćih filmova nema dovoljno. Dodatni je problem što kod nas nisu popularni azijski naslovi i drugi nezavisni filmovi, pa se ne može očekivati masovni odaziv publike na takve filmove” – kaže Krstulović. Munitić, pak, navodi pozitivne primjere iz Mreže kina čije su članice nastojale zadržati kontakt sa svojim gledateljima uglavnom putem streaminga i online prikazivanja, ali i preko drive in kina. “To su kina koja uglavnom rade s nezavisnim, domaćim i dokumentarnim filmovima i to im je pomoglo da ne ostanu bez sadržaja” – naglasio je Munitić.
Houlgatte Abbott je pohvalila sve zemlje koje su nastojale donijeti barem neke mjere kako bi pomogle kinima. Također, naglasila je da se UNIC protivi praksi premijernih prikazivanja filmova online i na streaming servisima. “Ne možemo se boriti protiv poslovanja drugih, ali mislim da imamo pravo reći što mislimo jer smo se fer odnosili prema našim holivudskim partnerima. Filmove smo reklamirali u kinima i onda smo saznali da su premijerno prikazani na nekoj streaming platformi. Nama se ne čini da to nije fair play” – kazala je i dodala kako joj se ne čini da je dobra strategija čekanje na otvaranje svih kina u svijetu jer se to neće dogoditi tako skoro. “Treba nam dotok sadržaja, ali na nekim od naših teritorija europski film ne prolazi dobro” – zaključila je i napomenula kako se nada da će ljudi ubuduće nastaviti ići u kina, da su streaming servisi i kina komplementarni te da će oni koji ga vole film nastaviti gledati na oba načina. Munitić je dodao da su se kina pokazala sigurnima i da nisu izvor zaraze. “Svi se pridržavaju mjera i to bismo trebali više komunicirati jer ni kod nas ni u svijetu nije bilo slučajeva da je neko kino bilo žarište” – naglasio je.
Bilo je riječ i o novim projektima koji su se unatoč COVID-u snimali u Hrvatskoj. O tim iskustvima govorili su hrvatski producenti koji su iskušali kako je snimati pod strogim epidemiološkim mjerama. Ninu Petrović iz produkcijske kuće Švenk lockdown je zatekao na početku snimanja filma Nosila je rubac črleni Gorana Dukića, prema scenariju Sandre Antolić. Ana Filipović iz Interfilma odradila je 100 dana snimanja 4. sezone serije Crno-bijeli svijet, a da “nije bilo nijednog zaraženog i nijednog prekida iako su imali stotinjak uloga i oko 1000 statista”. Ankica Jurić Tilić iz Kinorame odradila je koprodukciju Ljeto kada sam naučila letjeti Radivoja Andrića, seriju Područje bez signala prema romanu Roberta Perišića, a u režiji Dalibora Matanića, novi film Dubravke Turić i novi film Radu Judea Mjesečari. Nebojša Taraba iz Drugog plana govorio je o iskustvu rada s velikom TV produkcijom. Naime, oni su doveli prvu američku ekipu u Hrvatsku nakon lockdowna – onu realityja visoke produkcije Below Deck.
Ukratko, unatoč nepovoljnim uvjetima i dalje se snima, mada je ukupno manje dana snimanja, radi se nešto sporije, manje su filmske ekipe, ali filmska proizvodnja ipak nije u potpunosti stala.
