U još podosta prisutnom kanonu hrvatske kinematografije uvelike učvršćenom i određenom knjigom Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (Zagreb: Znanje, 1984.) Ive Škrabala i njezinim sljednicama, inačicama 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997. (Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998.) i Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006) (Zagreb, VBZ/HFS, 2008.), filmski opus Fadila Hadžića nije na osobitoj cijeni. Nezaobilazna, izvrsna, pionirska Škrabalova povijest hrvatskog filma pisana je znatnom historiografskom harnošću, no ne objektivnom neutralnošću, nego subjektivnim elanom kojim je autor, nenametljivo – vrsnim stilom „romansirane biografije“ kako je sam znao reći – ali snažno vrijednosno obojio pogled unatrag na kinematografsko pregalaštvo u Hrvata. Djelo Fadila Hadžića očito nije bilo po njegovu ukusu te je taj svestrani radiša umjetničkih prostranstava – komediograf, novinar, urednik, književnik, slikar, kazališni intendant, kulturni inicijator… – pristojno, lijepim riječima ocrtan kao filmski djelatnik slabijih do osrednjih umjetničko-zanatskih dometa.
Mada je takvo gledište jasno zastupao, Škrabalo ga nije izmislio, nametnuo, niti improvizirao. Pretežita slika o Hadžiću kao gostu u kinematografiji koji filmove snima usputno, uz sve drugo čime se žustro bavio, pa stoga i nemarno, stvorena je već prije, za njegova najintenzivnijeg filmskostvaralačkog razdoblja, kada je od cjelovečernjeg igranog debija Abeceda straha (1961) do Lova na jelene (1972), u dvanaest godina režirao isto toliko cjelovečernjih igranih filmova, što je bio tempo nedostižnog prvaka. Međutim, uz ino, zamjeralo mu se upravo to, jer ozbiljnom sedmoumjetniku valjalo bi izradi svoga djela posvetiti mnogo više pozornosti i godina. Ne može se film zamisliti, pripremiti, snimiti i dovršiti samo tako, na brzaka. Za SFRJ Hadžić je ostvario još dva filma, u samostalnoj Hrvatskoj još tri, ukupno sedamnaest cjelovečernjih igranih filmova. Uz to desetak kratkih i jedan cjelovečernji dokumentarni. Gotovo sve i kao (su)scenarist. Istina, ima tu očito slabi(ji)h slikopisa (no postoji li redatelj koji je režirao toliko filmova, a da nijednom nije podbacio?), a počesto je vidljiva i sklonost brzanju i pojednostavljivanju, katkad i površnosti, no to samo po sebi nije mana. Hadžićeve pripovjedno lako pratljive, komunikativne, populistički usmjerene filmove publika je prihvaćala, a premda njegova okrenutost zbilji samoupravno socijalističkog društva možda nije bila tako opora i dojmljiva kao u, primjerice, filmovima crnovalaca (Živojina Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva…), takva su upiranja u nedostatke sustava, mada uglavnom u lakšem tonu, zacijelo prenesena do gledatelja.
Manji i nezamjetniji dio kritičara, procjenjivača, nagrađivača smatrao je da je Hadžićev filmski opus neopravdano podcijenjen, a od osamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo uloženo je truda u nanovo valoriziranje njegovih, kako držaše, omalovaženih filmova, pri čemu se kao nepravedno, pa i nerazumljivo zapostavljeni najčešće navode Abeceda straha, Službeni položaj (1964.), Druga strana medalje (1965.), Lov na jelene, Novinar (1979.) i ponajprije Protest (1967.), crna, rado kažu i crnovalna (iako Hadžić nikako nije htio da ga se svrstava u tu struju) drama o nerazjašnjenom samoubojstvu samoupravljača skokom sa zagrebačkog Iličkog nebodera.
Drugo izdanje edicije Učimo klasike u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, pod uredničkim vodstvom Diane Nenadić – prvo je bilo Tko pjeva zlo ne misli, 50 godina poslije (2020.) – posvećeno je tomu filmu. Nazvano Protest, 55 godina poslije, prigodno crno-sivoga ovitka (dizajn i grafička obrada Studio Hrvatin), na 144 stranice maloga, džepnoga formata (11×15,5 cm) donosi šest tekstova šestero autora, sve napisane baš za tu priliku, koji argumentirano, analitički, zapažaju i iznose vrline Hadžićeva Protesta, zalažući se za mjesto tog filma u samom panteonu hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.
Nepotpisani uvodnik „Umjesto predgovora“ ukratko kontekstualizira „lošu recepcijsku sreću i nerazumijevanje“ Protesta u vrijeme nastanka, da bi zatim Damir Radić, u najopširnijem tekstu knjižice, „Složena i nesputana narativna koncepcija kao jedan od nosećih elemenata modernističko-naturalističke strukture filma Protest Fadila Hadžića“, opširno, pomno, do pojedinosti (bilježeći, primjerice, minute i sekunde trajanja određenih sekvenci) razložio i razbistrio izlagački postupak istrage o samoubojstvu predočene kroz nizove pogleda u prošlost, retrospekcija, flash-backova te ukazao na iznimnu spregu pitke pripovjedne razumljivosti cjeline i nimalo banalnog ni pravocrtnog pristupa pripovijedanju. Esej „Gravitacija, ili loš tajming samoupravljača Bajsića“ Dragana Juraka daje dojmljiv poetizirano impresionistički osvrt na storiju o protestnom samoubojstvu samoupravljača, a dizajnerica Nina Bačun, jedina autorica koja nije filmolog(inja) ili filmski/a kritičar/ka, u tekstu „Arhitektura grada onkraj Protesta: Ilički neboder – ‘Bastard’ ili Antiheroj filmskog prostora?“ upoznaje čitatelja s Iličkim neboderom koji slikovno i sadržajno snažno figurira u filmu te pronalazi implicitne, možda i izvorno nemišljene poveznice između značaja tog nebodera u izvanfilmskoj stvarnosti i u silnicama Protesta. Muzikologinja Irena Paulus u „Glazbi i režiji zvuka u filmu Protest“ primjećuje osobitu preciznost u izboru i pripovjedačko-emotivnoj svrhovitosti nauho ležernog korištenja suvremene pop-rock i klasične glazbe – „zabavna muzika s ploča Jugoton“, zapisano je na odjavnici filma – a završni tekst „Antijunaci europske književnosti i hrvatskoga filma ili: kako protumačiti Protest maturantima 21. stoljeća?“ Ilije Barišića i Ane Đordić približava, sagledava Protest razmatrajući pitanje privlačnosti i smislenosti antijunaka kao protagonista umjetničkog djela te na kraju nudi dvadesetšest (lektirnih) „Pitanja za metodičku obradu filma Protest“. Izdanje zaokružuju kratka Hadžićeva biografija te bilješke o autorima, a potkrepljeno je i s četrdesetak fotografija, mahom, dakako, iz filma.
Iako se naslov pokojeg teksta čitatelju namjerniku može učiniti naznakom odveć zakučastog sadržaja, riječ je o vrlo prohodnim, lako čitljivim osvrtima i raščlambama, unatoč zagledačkoj ozbiljnosti vrlo tečnom štivu. Štoviše, tekstovi se gipko nadovezuju jedan na drugi, a vrlina knjige je i u tomu da se zgodno čita u cjelini, kao niz zanimljivih inačica o istomu, pristupljenomu iz različitih kutova.
Podsjetimo usputice zainteresiranog čitatelja-filmofila, ozbiljan revalorizacijski temat o Fadilu Hadžiću, filmašu, na šezdesetak stranica, s tekstovima Jurice Pavičića, Deana Šoše i Vjerana Pavlinića, i ondje s Protestom izdvojenim kao središnjim, najboljim, najvažnijim djelom autorova celuloidnog stvaralaštva, objavljen je u Hrvatskom filmskom ljetopisu br. 34, 2003. godine.
