Razvod braka između supružnika i rastavljanje roditelja u obitelji standardna je tema u domaćoj i stranim kinematografijama, toliko da se s pravom možemo upitati ima li se na nju išta više reći ili barem cijeloj toj stvari pristupiti iz nekog drugog ugla koji nije nužno moralka, bilo o rastakanju obiteljskih vrijednosti, uz obavezno upiranje prstom u smislu kakve to posljedice može ostaviti na djecu, bilo o ostvarivanju prava na slobodan izbor i samostalan život. U tom smislu, ni redateljski debi glumice Nine Violić Baci se na pod (upravo nagrađen na svojoj festivalskoj premijeri na FMFS-u) nije nužno nov, u smislu istraživanja neistraženog teritorija, ali poznatoj temi makar pristupa iz različitog kuta, odnosno kutova.
U pitanju je, dakle, triptih u kojem u „rašomonskom” stilu pratimo posljednji dan, odnosno posljednjih par sati, koje jedna tročlana obitelj provodi u tom sastavu. Tri priče jednakog trajanja ispričane su iz triju perspektiva: dječaka predškolskog (ili rano-osnovnoškolskog) uzrasta Igora (debitant Bruno Frketić Bajić) i njegovih neimenovanih roditelja koje igraju Goran Bogdan i scenaristica i redateljica filma Nina Violić. I svaka od njih bi sama po sebi bila sasvim legitiman kratkometražni film, ali tek skupa oni tvore jednu posve zaokruženu sredinu bez očitih viškova.
Sve tri priče praktički počinju istom replikom dijaloga koje otac upućuje majci u kojoj ju pita je li normalna, i Igorovim odgovorom na to kojim im prebacuje da su dosadni. Očito, nije riječ o prvoj svađi između supružnika i Igor bi radije, kao što to vidimo u njegovoj, prvoj priči, vrijeme provodio u igri s „prašinarima”, imaginarnim bićima koje pravi od prašine u svojstvu alternativne terapije za alergiju na istu. To ne znači da Igor nije svjestan ili da bira ne biti svjestan onoga što se događa oko njega, što će i potvrditi očevoj teti iz Amerike, Maggie (Lee Delong) koja paru dolazi u posjetu. Njegova dječja perspektiva uglavnom je fokusirana na igru, imaginarna svjetove i opservacije realnog svijeta po drugačijim kriterijima od odraslih, gdje prevagu odnose Maggiena šaljiva priroda i susjedski pas nad činjenicom da će mu se u budućnosti život promijeniti do neprepoznatljivosti.
Iz Igorove perspektive nismo dobili odgovor na pitanje zašto se njegovi roditelji razvode, ali nećemo biti ništa „pametniji” ni kada stvari sagledamo iz njihovih perspektiva koje u tako nešto ne ulaze, ali su zato suprotstavljene u gledanju ne samo na određene događaje, već i na njihov odnos. Iz svoje perspektive, otac djeluje kao da bira ne prihvatiti realnost i neizbježnost rastanka, dok majka iz svoje skuplja snagu da konačno ode. Iz svoje perspektive, otac je pomalo smeten i nesnađen, ali dobrohotan, dok je iz majčine on patrijarhalni despot koji ju konstantno ponižava i prijeti joj do granica fizičkog nasilja. Konačno, iz očeve perspektive, majka je neurotična i labilna, jedva sposobna da se brine o sebi i djetetu, dok iz svoje perspektive ona vidi kako joj je skoro potpuno ubijena volja za životom koju nekako uspijeva povratiti idejom o odlasku u neki novi život.
Taj „rašomonski” pristup u kojem iste prizore gledamo iz više zornih kutova zapravo je dosta zahtijevan u smislu finog ugađanja i doziranja, od scenarija i režije do glume i fotografije i rijetko koji bi se debitant primio toga. Nini Violić, međutim, u pomoć dolazi iskustvo, kako glumačko, tako i redateljsko u kratkom metru. Glumačko joj služi da bi usmjeravala sebe i svoje partnere u smjeru jednog punokrvnog glumačkog filma u kojem je dječak Bruno Frketić Bajić u svojoj ulozi dosta ležeran, epizodistica Lee Delong simpatična (s posebnim akcentom na uvjerljivost njenog lošeg hrvatskog jezika), a dvoje odraslih hrvatskih glumaca sposobni i spremni svoje likove tumačiti u različitim ključevima i emocionalnim registrima od segmenta do segmenta filma. Iskustvo s autorstvom kratkometražnih igranih filmova joj, pak, omogućava da svaki od segmenata funkcionira i zasebno, ali da skupa dobivaju jedan novi, viši smisao. U tome joj pomažu glatki montažni prijelazi Vladimira Gojuna, od kojih je jedan izveden pomoću pjesme Pas s plastičnim plaštom splitskog sastava TBF koja služi i kao kontra-intuitivni, veseli leitmotif filma.
Redateljska promišljenost Nine Violić ogleda se i u specifičnom sistemu kodova kojima se stilski segmenti odvajaju jedan od drugog. U prvi, Igorov segment ubačeno je i nešto „stop-motion” animacije kojom se oslikava njegova igra s „prašinarima”, a kamera je uglavnom postavljena u donji rakurs. Drugi i treći segment obilježeni su kamerom iz ruke iz normalnog rakursa i ritmičnom smjenom bližih i daljih planova, ali ni rakurs ni ritam u ta dva segmenta nisu baš sasvim isti, zbog čega je jasno da se tu radi o različitim, ponekad čak i dijametralno suprotnim perspektivama. Direktor fotografije Vanja Černjul također se sjajno oslanja svjetlo, što je i inače jedan od zaštitnih znakova njegovog rada, što smo imali prilike vidjeti i u okvirima nacionalne (Matanićevi filmovi Majka asfalta i Ćaća), ali i u okvirima internacionalne kinematografije, od američkih neovisnih filmova do raskošno produciranog internacionalnog hita Crazy Rich Asians.
Čini se da je s kombinacijom glumačkih instinkata i dubokog autorskog promišljanja Nina Violić uspjela polučiti ne samo solidan film, već i učiniti nešto što se smatralo malo vjerojatnim: reći nešto novo u pod-žanru drame o razvodu. Baci se na pod je film o rastavi kao nijedan prije njega.
