Kao svake godine, i ove je početkom ljeta u češkom topličko-turističkom gradu Karlovy Vary održan filmski festival A kategorije. Sam Festival kao da se već posljednjih desetak godina nalazi u konstantnom stadiju traženja samoga sebe i svog mjesta u svijetu filmskih smotri, pri čemu se neke od tradicija (poput noćnog programa ili preglednog dijela u kojem je moguće po prvi put poslije premijere pogledati kanske naslove) održavaju, neke napuštaju (poput dokumentarnog i kratkometražnog natjecateljskog programa), a neke mijenjaju (kao kad je za Festival u nekom trenutku potpisna natjecateljska sekcija East of West zamijenjena Proximom, zamišljenom kao natjecateljski program hrabrih „ranih radova” nadolazećih autora). Sekcije same po sebi i tipovi filmova koji se u njima prikazuju možda su se i ustalile u post-pandemijskim izdanjima, ali to i dalje ne znači da je tranzicija Festivalu donijela jasno profilirani identitet.
Tako nešto se može ogledati i u temama odabranih filmova, pa možemo zaključiti da Festival nudi diverzitet svega onoga za što možemo smatrati da je u trendu. A, imajući u vidu da se širom našeg planeta zvecka oružjem, a ponegdje i bukte ratni sukobi, možemo reći da su teme rata, njihovih uzroka i posljedica vječite. Uostalom, rat je kao tema prisutan i u dvije od tri hrvatske produkcije, odnosno manjinske koprodukcije, prikazane na festivalu. Budući da se u jednoj od koprodukcija rat čak niti ne spominje (riječ je o ovogodišnjem kanskom naslovu When the Light Breaks Rúnara Rúnarssona koji je otvorio tamošnji program Un certain regard), očekujući hrvatsku premijeru, zasad ćemo ga preskočiti. O većinskoj hrvatskoj produkciji, debitantskom dugometražnom ostvarenju Brune Ankovića, Proslava, nastalom prema romanu Damira Karakaša, također će biti više riječi nešto kasnije, budući da mu je nacionalna premijera zakazana za Pula Film Festival. Recimo samo da se tu radi o vrlo specifičnim okolnostima Drugog svjetskog rata u Lici, formativnim trenucima jednog, prvo dječaka, kasnije mladića, a na kraju odraslog čovjeka, koji su ga doveli do učešća u ratu na poraženoj strani, a onda i do posljedica te odluke. Sama adaptacija inače prilično nefilmičnog literarnog teksta od strane scenaristice Jelene Paljan izvrsna je, izmijenjena taman koliko i kako treba, te perfektno vizualizirana i upakirana u ozbiljan arthouse za zahtjevniju publiku i jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme. Film je na Festivalu imao svjetsku premijeru i prikazan je u glavnom natjecateljskom programu za nagradu Kristalni globus.
Druga hrvatska manjinska koprodukcija, film Real ukrajinskog filmaša, aktivista i od ruske invazije časnika ukrajinske vojske Oleha Sencova prikazana je u svojstvu svjetske premijere u programu Posebnih projekcija. Riječ je o još jednom u nizu dokumentaraca eminentnih ukrajinskih filmskih autora na aktualnu ratnu tematiku. Podsjetimo, svoje uratke na temu su već snimili i Vitalij Manskij (Istočni front, 2023) koji se zapravo uključio u projekt mladog ukrajinskog filmaša i ratnog bolničara pri sanitetu Jevhena Titarenka, kao i Sergej Loznica čiji je uradak Invazija, premijerno prikazan ove godine u Cannesu, zaigrao i u Karlovym Varyma, u preglednom programu Horizonti.
Sencovljev film produkt je jednog nevoljnog eksperimenta ili, možda čak bolje rečeno, slučajne pogreške. On je, naime, tijekom bitke za naslovnu kotu na jednom dijelu ukrajinskog ratišta, slučajno uključio Go Pro kameru pričvršćenu za svoju zaštitnu kacigu. Rezultat toga je svojevrsni „živi prijenos” početka bitke iz dvostruko specifične vizure samog Sencova, manje kao filmaša, a više kao vezista koji se bavi komunikacijom odvojenih i razuđenih jedinica i njihovom komunikacijom s komandom. Sve što vidimo je autorov pogled koji rijetko, ako ikada, izlazi izvan granica rova, a sav dijalog koji čujemo dolazi od njega i njegovih drugova, što u neposrednom okruženju, što „s druge strane žice”, često šifriran, a po pravilu pun specifičnog vojničkog žargona, te bliže ili dalje eksplozije ruskih granata.
U pitanju je, dakle, minimalno post-producirana sirova živa snimka (bez montaže, ali s nekakvom kolor-korekcijom i obradom zvuka) i komad sirove ratne realnosti. Ono što je tu najzanimljivije je vjerojatno sam naslov odnosno psihološki momenat njegovog čitanja. Naslov se odnosi na jednu od točaka za koje se vodi bitka, a sve one nazvane su po vrhunskim europskim nogometnim klubovima. Neprevedeni naslov, međutim, navodi na englesko čitanje te riječi, a pročitano dobiva značenje „istinit”. I, doista, Real je dokumentarac kojim smo se najbliže do sada približili istini, makar onoj operativnoj, o ratovanju u Ukrajini. Ona je možda sirova i uska, bez šireg konteksta (kojeg ćemo tek na kraju moći pročitati na tekstualnoj kartici), ali je slika koju vidimo svakako – istinita.
Naravno, ratovi ostavljaju svoje posljedice i van teritorija na kojem se vode, pa tako rat u Ukrajini utječe i na programiranje festivala. Primjera radi, u Karlovy Varyma nismo imali prilike vidjeti dva s Rusijom povezana kanska naslova: Limonov: Balada Kirila Serebrenikova, te pobjednički naslov Anora Seana Bakera. Nije, međutim, rat u Ukrajini jedini koji trenutno bukti, niti je jedini koji ostavlja filmske i ne-filmske posljedice… Izbjeglice i izbjeglištvo su svakako tema, zbog čega se valja pozabaviti još jednim karlovarskim natjecateljskim filmom, naslovom Xoftex u režiji Noaza Deshea, koji je i nagrađen Posebnim priznanjem.
Naslov filma potječe od imaginarnog izbjegličkog kampa u Grčkoj čiji stanovnici, tražitelji azila u europskim i sjevernoameričkim zemljama, porijeklom uglavnom iz Sirije i Palestine, moraju, kako nas uvodna tekstualna kartica obavještava, čekati na odgovor između 12 i 18 mjeseci. To je i više nego dovoljno vremena da se stvori atmosfera limba u kojem se sudaraju snovi, želje, stvarnost, traume i strahovi. Što se željenih destinacija tiče, stvar je jasna: svi žele Kanadu, Francusku, Njemačku, Švicarsku ili Švedsku, a nikako, primjerice, Poljsku ili Bugarsku koje vide kao smrtnu osudu. A kako limbo dovoljno dugo traje, neki se odlučuju svoj put nastaviti samostalno, na nižim platformama vlakova ispod vagona, pa su od strane „švercera” stavljeni pred izbor hoće li kupiti opremu poput poklopca koji štiti od kamenčića koji kao meci lete odozdo prema gore ili spreja koji može otjerati policijske pse.
Naš protagonist Nasser (Abdulrahman Diab) je, međutim, odlučio da ostane i sačeka odluku u kampu gdje živi u jednom od kontejnera sa svojim starijim bratom Yasinom (Osama Hafiry). Dok čeka imigraciju u Švedsku, Nasser gleda znanstvene (ili para-znanstvene) video-klipove i vrijeme krati snimajući s bratom i prijateljima surealno-mračno-komične skečeve kojima komentira realnost kampa. Njihov najnoviji projekt je zombi-horor film zasnovan na teoriji urote da grčke vlasti truju vodu u kampu, kao i na saznanju da su stanovnici kampa praktički zaboravili i kada su došli i koliko su dugo tamo. Odlaganje iščekivane odluke oko Nasserove prijave, ali i drugih prijava, stavlja Nassera u nezavidnu poziciju među drugim stanovnicima koji ga vide kao mogućeg krivca i idealnu žrtvu.
Xoftex je film koji konstantno i posve nepravilno klizi između čvrstog realizma, nadrealizma, simbolizma i košmarne logike, pa je u njemu doista teško uhvatiti ikakvu nit radnje. Zasluge za to možemo pripisati scenariju koji zajedničkim snagama potpisuju redatelj Deshe i njegov koscenarist i česti suradnik Babak Jalali (poznat kao redatelj filmova Radio Days i Fremont). Drugi razlog je Desheov atipičan autorski stil koji kod gledatelja „gađa” autonomni nervni sustav i emocije, a ne racio i intelekt, a u svrhu čega autor preuzima kontrolu nad svim kreativnim aspektima filma kao što su to fotografija, montaža i glazba.
Na kraju, Xoftex možemo prije pohvaliti u dijelovima, negoli u cjelini, baš kao što možemo pamtiti pojedine replike i kadrove, ali ćemo teško steći dojam o cijelom filmu. Razlog za to može biti upravo autorova namjera da ne priča priču (ili više njih) s početkom i krajem, već da nas kao gledatelje stavi rame uz rame s protagonistom kako bismo mogli kroz oči paralelne njegovima osjetiti svu njegovu muku. Da, kaos je možda realno stanje stvari za Nassera, brata mu i susjede u kampu, ali je to iz perspektive privilegiranog posjetitelja filmskih festivala možda nemoguće pojmiti. Na koncu, tako prikazan kaos postaje teško breme za film.
