Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Roter Himmel | Godina: 2023 | Trajanje: 103 minute | Zemlja proizvodnje: Njemačka | Režija: Christian Petzold | Scenarij: Christian Petzold | Glumci: Thomas Schubert, Paula Beer, Langston Uibel, Enno Trebs, Matthias Brandt
Crveno nebo - redatelj: Christian Petzold
Crveno nebo – redatelj: Christian Petzold

Tezu o nefilmičnosti procesa književnog stvaralaštva demantira brojnost ostvarenja, od klasičnog Hollywooda do danas, kojima je u središtu interesa spisateljski napor u svim svojim manifestacijama. Figura pisca kao neshvaćenog genija, koji se, ako ne zapadne u ludilo, preobražava u nadmoćnu figuru, duboko je ukorijenjena u filmsku i književnu povijest. Razloge treba tražiti u sakralizaciji položaja umjetnika – što danas možda paradoksalno odudara od realiteta, no ne znači da i dalje ne izaziva neutemeljeno strahopoštovanje, nasuprot perspektivnom uvažavanju. Film primjenjuje postupke analogne onima u književnosti, koji autoreferencijalno formuliraju nesigurnosti u tekst. Međutim, u uspostavi relacija spram književnosti, radilo se o direktnoj ekranizaciji predloška ili tematskom opredjeljenju, filmski medij posjeduje mogućnost vizualizacije svih stupnjeva fikcionalizacije, da bi nastali koloplet impresija na istu ravan postavio i imaginaciju i njena kreatora.

Sličan postupak suptilno provodi Christian Petzold u posljednjem ostvarenju Crveno nebo. S njegova je junaka – pisca, koji se s prijateljem odluči povući u osamu, ne bi li završio rad na tekstu, zbačena svaka aura jedinstvenosti, a portretira ga se prizemno, na razmeđu ambicije, kolebljivosti i nemogućnosti dosezanja cilja. Stjecajem okolnosti pridružuju im se Nadja i Devid, čime se pripovijedanje pomiče prema međusobnim odnosima postavljenim pred izazove ljubavnog trokuta i psihičke zakočenost pisca Leona kao predmeta pomutnje. Međutim, njegov stav nije toliko rezultat samodostatnosti ili nekontroliranog egoizma, koliko mehanizam borbe protiv nesigurnosti.

Petzold nastavlja ideje započete u Undine (2020), a dva filma povezuje glumica Paula Beer, kao i cjelokupna atmosfera koja stremi probijanju realističkog registra, da bi konkretna veza bila uspostavljena referencom na moment vode kao provodni motiv rada jednog od junaka, fotografa Felixa. Filmovi dijele srodnu estetiku, u Undine izraženu kroz hladne plavo-zelene tonove, koji usmjeravaju način tumačenja likova i sugeriraju cilj dramskog razvoja. U Crvenom je nebu potmula prijetnja eksplicirana u vatri, koja se postepeno preobražava u stihiju, paralelno usijanju tenzija junaka.

Crveno se nebo stoga, od filma o krizi identiteta pomiče prema ispitivanju suživota slučajnih namjernika, upućenih stvoriti mikrozajednicu, iz koje će jedan uvijek ispadati, nesposoban verbalizirati razloge otpadništva. Petzold otvara prostor za studiju karaktera, ne u svoj mogućoj širini, već unutar specifično postavljenih pozicija izolirane upućenosti jednih na druge, pri čemu je fokus, a ispostavit će se i objedinjujući moment, prevladavanje nedoraslosti samog Leona. Svjestan vlastita otpora i negativnosti, ipak je sputan paralizirajućim strahom od njihova priznanja, koji bi ih učinio nepobitnima. Nadja, čije ime zaziva možda i najpoznatiju nadrealističku književnu figuru, funkcionirajući kao njena protuteža, pruža intelektualnu i emocionalnu potporu junaku, dok dramski razvoj slijedi dijalektiku međusobna potvrđivanja i odbacivanja. Središnji dio Crvenog neba čine varijacije dinamike grupe, dok Leon samonametnutu neravnopravnost kompenzira nezrelim reakcijama, ignorirajući trojac čije se otvoreno nadvladavanje inhibicija otkriva mnogo potentnije za kreativni i slobodni izraz.

Motiv vatre pak unosi nadrealni utisak, prije preveden u psihički afekt, no konkretno iskazan. Kadrovi crvenog noćnog neba, bijega životinja ili pepela koji pada, produbljuju uznemirujuću notu, sublimno prisutnu od početnih prizora hoda kroz šumu, pri čemu zvukovi signaliziraju još neartikuliranu ugrozu. Sam eksterijer odudara od očekivanog, ljetno blještavilo smijenjeno je maglovitim totalima, suptilnim naznakama dima, tendirajući preuzeti primat. Postavljeni se okvir se više sužava, manevarski prostor postaje skučeniji, da bi dio družine doslovno zarobio plamen. Nerazlučiva mrtva tijela kod Leona izazivaju asocijaciju na Pompeje, postajući točka otrježnjenja koja će voditi prema traženoj autorealizaciji. Leonova je osoba neodvojiva od knjige u nastajanju, u početku nezgrapna, baš kao što je i sam prepun predrasuda, da bi nakon niza izazova zadobio samosvijest, izraženu pretakanjem doživljenog u roman. Krajem filma preuzima ulogu pripovjedača, da bismo kao gledatelji bili upućeni na premreženost filma i knjige, čije granice prestaju biti evidentne. Različite se fikcionalne razine granaju u paralelizam filmskih stvarnosti, pri čemu nestaje pojam jednoznačnog autorstva.

Crveno nebo je film koji uvodi napetost čiji je uzrok višeznačan, pritom kulminacija u isuviše dramatičnim događajima kao da ne odgovara mirnom i distanciranom ritmu cjeline. Ipak, narativno pretjerivanje u službi poentiranja odnosa iza priče, prepoznatljivo je za redatelja, a ovdje dodatno opravdano centralnom figurom književnika i potencijalnim intervencijama u priču. U svojoj nijansiranosti, koja uključuje čitavu paletu prepoznatljivih osobina, Leon ruši mit nadmoćnog pisca, da bi ga izvanjski poticaji, izraženi kroz realizaciju smislenih intimnih veza, napokon oslobodili zapletenosti u unutrašnje.

Iva Rosandić

Iva Rosandić

Iva Rosandić završila je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu...

Svi članci

Posljednje objave