Cvrčak i mravica – redatelj: Luka Rukavina
Premisa marketinškog profila novog animiranog filma hrvatske produkcije mogla bi se shvatiti kao gotovo apologetski pokušaj i poziv da kritičko i gledateljsko oko bude blago(naklono) prema njemu. Dvanaest dugih godina u nastajanju nije malena stvar za hrvatske prilike; „prvi hrvatski cjelovečernji film u tehnici 3D animacije” želi reći da je riječ o pionirskom poduhvatu na kojem su mravljivo radili mnogi profesionalci, inateći se očitoj i zastrašujućoj konkurenciji daleko snažnijih studija na međunarodnom tržištu animacije. Prema tome bi rezultat njihovog rada u najmanju ruku trebao biti vrijedan pohvale, ako ne i divljenja. „O tome ovisi budućnost hrvatskog animiranog filma.” Međutim, kao što je jasno i iz same poruke filma, vrijedan rad mrava sam po sebi ne može iskupiti cjelinu ako sadržaj, umjetničko-tržišni potencijal cvrčaka nije prisutan.
Srećom po uloženi trud, Cvrčak i mravica solidno je i odmjereno ostvarenje šarmantnog humora i zarazno lagodnih glazbenih brojeva.
Priča polazi od Ezopove tako poznate basne o jednom veseljaku koji ne mari što budućnost nosi i jednom radniku koji ne mari što je veseljak bez krova nad glavom. Neophodno je tu spomenuti dva popularna filma iz 1998., Život buba (A Bug’s Life, John Lasseter), drugi dugometražni animirani film iz Pixarove produkcije – nakon Priče o igračkama (Toy’s Story, 1995) – koji kreće od istog predloška, te prvu produkciju studija DreamWorks Animation, Mravi (Antz, Eric Darnell & Tim Johnson). Pixarova verzija mrave prikazuje kao žrtve skakavačkog kolonizatorskog nasilja (u anglofonim prijevodima basne cvrčci postaju skakavci), kao radnike koji moraju stvoriti popriličan višak hrane i predati svojim feudalcima, nadređenim skakavcima. Među njima se ističe jedan mravac kreativac koji ima viziju kako promijeniti ustaljene obrasce. Mravi, s druge strane, preferiraju mračniju, ne toliko diznificiranu estetiku i, mada je uokvirena u naoko basnoliki narativ mrav muškarac upoznaje i osvaja mravicu princezu, radnja se dotiče kompleksnosti klasnog društva i geopolitičkih intencija, uz mrave u rudniku, na bojištu i na tronu.
Cvrčak i mravica redatelja i koscenarista Luke Rukavine i koscenaristice Rone Žulj duhom su i dizajnom likova bliži Pixarovom univerzumu (mada ne toliko sladunjavi i oku privlačni). Oni se načelno dotiču i ozbiljnijih, klasno, odnosno rasno utemeljenih podjela i njihovih implikacija. Kao i u spomenutim američkim filmovima, u središtu radnje je individualac koji priželjkuje promjenu, sputan postojećim rigidnim strukturama. No, umjesto muškog protagonista ovdje glavnu ulogu ima nemirna mravica i buduća kraljica matica Antoaneta, kojoj glas daje glumica i pjevačica Tara Thaller, uvjerena da diploma nije „najvažniji dio mravljeg života” kako joj često govore („rad je najbolja razonoda”). Kada spletom nespretnih okolnosti upozna hippie cvrčka Keta, glasom Marka Petrića, frontmena benda koji želi da ljeto traje zauvijek, njezini se obzori šire i to zahvaljujući moći glazbe, umjetnosti koje se njezini sumravljani straše. Pop-glazbeni aranžmani koje potpisuje vrli Coco Mosquito, uz kompozitora Vjerana Šalamona, a izvode zvijezde filma, neodoljivo su lagodni i prozračni pjesmuljci jednostavnih poruka: „pjevati možemo svi u isti glas”, „zime nema” i „svi su sretni dani iza nas”. Osim da poprati energiju godišnjih doba u filmu, glazbena podloga ima i ulogu u ujedinjenju suprotstavljenih strana, davanju smisla cjeloživotnom radu i, konkretno, Antoanetovom samoostvarenju.
Naravno, među protagonistima Ketom i Antoanetom se razvija ljubav koja nadilazi taksonomske kategorije i logike, ali važnija narativna linija prati mravicu kako se zaljubljuje i u opušteniju, sretniju i raspjevanu verziju sebe. Dolazi do sukoba internaliziranih uvjerenja. S jedne strane, Antoaneta je, kao i ostatak radišnih mrava, donekle uvjerena da je glazba gubitak vremena a, uostalom, mravi ionako „ne znaju pjevati”. Uz malo ohrabrenja i na zaprepaštenje drugih ona nadilazi (ne)postojeća ograničenja mravljeg glasa; štoviše, uz malo truda i malo magije postaje uspješna i dosta popularna vokalistica (čak i tekstopisac!) u bendu talentiranih cvrčaka. Daleko od napora mravljeg bezumnog rada krije se pravi užitak života.
No, s druge strane, da stvari nisu jednostrane pokazuje Ketova priča. Opuštenjak odbija prihvatiti da zima dolazi, a i s njom neminovni kraj, otpisujući životnu činjenicu kao puko praznovjerje. Pritom se naglašava da njegovo neznanje potječe od društveno impregniranih uvjerenja koje malo tko propituje ili želi riješiti. Uz iznimku teoretičara zavjere, ni pipničar-žohar, ni baba-gatara nisu spremni cvrčke pokušati suočiti s realnosti. Upitna je i problematična njihova motivacija šutnje, ako kao takva i postoji, eventualno signalizirajući neumoljivost zakona prirode (ili strah od odmazde). Na mravici je, dakle, plemenita zadaća da pjesmom, entertainmentom, ujedini dvije skupine insekata kako bi svi skupa, umjesto kruha od sedam kora, jeli i kolače. Kolonija mrava mora se udaljiti od platonovskog poimanja umjetničkog izražavanja i uvidjeti empatični potencijal koji ona ima, posebice za društvenom (i osobnom) promjenom, a na cvrčcima je da se prestanu opijati u lokalnom baru i hedonizirati te svoj smještaj zarade uveseljavajući. Umjetnost se iskupljuje kada su alter ego i id u harmoniji; kreativni rad nadjeva život na mjestima na kojima fizički rad ne može. U ovoj verziji basne i u hladnim mjesecima cvrčak će cvrčati svoj trohej zaglušljivi i time doprinositi mravljoj zajednici.
Paralelno se razvija priča o izazovima suvremenog (pseudo)umjetnika, u liku fab Anteodora, najboljeg studenta generacije, s upečatljivim plavim loknama. Kao nagradu za svoj akademski uspjeh, odmah po diplomiranju počinje raditi i mimo tradicije, savjeta starijih stručnjaka i zakona fizike počinje kreirati svoje megalomansko i na propast osuđeno čudo na vrhu postojećeg mravinjaka. Njegov je neuspjeh upisan u njegovu samoživost. Suprotstaviti kolektivu ponekad se ipak ne isplati.
Cvrčak i mravica pretendira na univerzalnost na način promišljene pop-pjesme: neopterećeno, emocionalno jednoznačno, lišeno opasnosti. Primjerice, kada cvrčak završi u mravljem zatvoru, brige na njegovom licu nema – mravci policajci nisu strašni, a zatvorske su rešetke tu da bi on mogao svirati. Hrvatski scenarij osvježavaju i brojne jezične dosjetke, poput akademskih graditelja, današnje mraveži i izraza odmilice blato moje, mada za uho zapinje i nekolicina nespretnih rješenja. Određene reference imaju smisla tek u okviru globalne (američke) popularne kulture, poput Cvrčelle, ili stranog (engleskog) jezika. Imena glavnih likova očita su igra engleskih riječi, kako je i naglašeno u anglofonoj verziji filmskog postera – CriKET & ANToinette, ali ona tako zadržana malo znače u hrvatskom (originalnom) kontekstu. Jezičnu nespretnost podebljava tipografsko rješenje na hrvatskoj verziji postera – što želi zapravo reći CVRčak & mravICA? Možda ni nismo tu da se previše pitamo. Rješenja su, da citiramo cvrčka iz filma, poput cvrčkica, „lude u skroz drugom smislu”, ovdje onom otvorenom prema međunarodnom tržištu. Posterske brige na stranu, prvi hrvatski cjelovečernji film u tehnici 3D animacije ima dovoljno zabavnih elemenata koji drže pažnju, bilo da ga gledamo kao jednostavnu bildungspriču o mravici koja nadrasta svoju sredinu i spoznaje vlastite mogućnosti ili pouku o vrijednosti rada i službi umjetnosti, ali i empatije, pred izazovima stvarnosti.