Preobraziti šesnaestostoljetni putopisni spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (1556) Hvaranina Petra Hektorovića u smislen film – uzmu li se u obzir tanašna radnja spjeva, zahtjevan jezik i nepopularan lektirni status – čini se kao nemoguć zadatak (1). Pokušaj toga u režiji Milana Trenca nije dokazao suprotno. Pa ipak, u nepopustljivoj poplavi neorealističkog mrtvila u našoj kinematografiji, adaptacija jednog izazovno starog/stranog teksta morala bi privući pozornost svojom ambicijom. Dakle, o ponekim uspjesima i češćim neuspjesima te ambicije…
Osnovna pripovjedna linija preuzeta je iz spjeva: to je putopis o trodnevnom ribarenju s ponekim digresijama, od kojih su najzanimljivije one u kojima ribari preuzimaju riječ, pjevaju, pripovijedaju itd. Njoj su pridodane tri nove dimenzije u pokušaju da se nadoknadi monotonija predloška. U filmskoj je inačici pjesnik Hektorović (Rade Šerbedžija) ozbiljno fizički, a donekle i psihički pod pritiskom starosti, što uzrokuje probleme tijekom naslovnog ribarenja. Na to se donekle nadovezuje linija prikazana kroz obilan broj flashbackova i Hektorovićevih vizija što se tiču njegove mladenačke ljubavi s djevojkom pučankom – “zabranjene ljubavi” zbog međusobne klasne razlike. Sada Hektorovića zbog tadašnjeg neodgovornog ponašanja proganja osjećaj krivnje. I konačno, usložnjava se, sukobima na klasnoj osnovi, odnos Hektorovića i dvojice ribara (Leon Lučev i Bojan Brajčić) – ribari Hektoroviću duguju novac, učestala je nelagoda i nerazumijevanje u njihovim razgovorima, provlači se motiv krvave pobune protiv plemstva, čega se Hektorović prisjeća i od čega strahuje. Iako postoje određene motivske poveznice između svih tih dodataka, njihov kumulativni dojam ostaje neodlučan.
Gluma se mora posebno istaknuti jer je, s obzirom na predložak, najbolja što može biti. Glavna ekipa doista uspješno prikazuje međusobno kontrastne i slikovite temperamente. U tome doprinos ima i scenarij – jedna je to od njegovih jačih strana – iako je možda šteta što se Lučevu i Brajčiću nije ponudilo nešto više od “temperamenta” u liku, kakve unutarnje dinamike, jer za razliku od njih Šerbedžija doista može iskorištavati višeslojnu pretpovijest svoje uloge. Izvan toga stanje je, međutim, slabije. Primjerice, Hektorovićeva prisjećanja na davnu ljubavnu vezu tvore priču toliko klišeiziranu i bezličnu, da je uspjeh mladih glumaca koje su te epizode zapale već i to da su im osigurali osnovnu razinu gledljivosti.
Faktor koji bitno pomaže glumi jest narječje na kojem se govori, a to je suvremeni starogradski govor – ne sasvim povijesno korektno rješenje, no pravi jezik tadašnjeg vremena vjerojatno se ni ne može rekonstruirati sa zadovoljavajućom sigurnošću. Takav izričaj svojim koloritom unaprijed ukrašava svaki iskaz likova te time također prikriva neuvjerljivosti i pretjeranosti dijaloga, a čini, što je i najvažnije, praćenje dijaloga svojevrsnim užitkom samim po sebi. Također vrijedi spomenuti brojna rješenja koja teže povijesnoj preciznosti prizora – scenografija, kostimi, ribarenje, pa čak i način pripremanja hrane izvedeni su u konzultaciji s poznavaocima onovremenih običaja, a glazba je izabrana uglavnom također iz toga razdoblja.
Međutim, svi su ti detalji, zasebno naizgled lijepi, upregnuti u poprilično nemuštu cjelinu. Klasična glazba iz 16. stoljeća sa svojom polifonom fakturom uopće nije prikladna za film, nabacana je posvuda bez ikakve mjere i bez razaberive teme koja bi ju učinila provodnom niti. Ona djeluje tek kao najplići efekt, signal “ovo je arhaično i profinjeno”, “ovdje gledatelj treba uživati u prizoru”. U prizorima se, gledano isključivo s vizualne strane, rijeko može uživati, ljepota dalmatinskog okoliša rijetko se ističe, iako se to katkad pokuša nadoknaditi nefunkcionalnim i povremeno čudnim kadrovima iz drona. Napadno vertikalan pogled s neba na more kao da prije želi pokazati da su autori unajmili dron, negoli da ih zanima sam pejzaž. Prizori ribarenja vrve rezovima kao akcijska scena, umjesto da se jasno prikaže taj povijesno informiran način ribarenja (s ribama iz ribarnice koje niti ne trznu dok ih se vadi iz mora).
Sva povijesna preciznost, uostalom, gubi na značaju smiješnim rješenjima poput kamenog stola s uzorkom pletera koji se igrom slučaja nađe na obali na kojoj Hektorović i ribari odluče objedovati. Pleter je tu i anakron i na neprikladnom mjestu jer je riječ o ranosrednjovjekovnoj crkvenoj dekoraciji, a ne renesansnoj “stolnoj”. Funkcija mu je opet banalni signal, “ovo je hrvatsko” – postupak prikladan samo za TV reklamu. Jezično-dijalektalno se pak rješenje pretvara u nakaradnost uvođenjem lika grčke muze u Hektorovićevim vizijama, koja govori na standardnom modernom hrvatskom. Želi li se reći da je standardni hrvatski jezik onaj kojim govore božanstva, a dijalekt je rezerviran za obične smrtnike? No vrhunac neukusa tek slijedi kada muza odvodi Hektorovića na planinu Parnas među druge muze – prizor bez imalo stilske uzvišenosti koja bi odgovarala fantazijskoj situaciji, a toliko vizualno dezinficiran, da gledatelj samo čeka kad će se ukazati logotip Jane i marketinški slogan o ljepoti neokaljane hrvatske prirode. Što je najgore, kasnije je Hektorovićeva zamisao o njegovom Tvrdalju doista prikazana kao reklamni opis građevine, ili možda kao edukativna videoprezentacija za srednjoškolce. Sve nade o estetskom zadovoljstvu koje bi film mogao ponuditi pokazuju se jalovima kada on ne može održati osnovnu stilsku suvislost.
U svim tim nesklapnostima lako je izgubiti iz vida zaplet, koji ionako sam po sebi nije osobito jasno artikuliran, i nije lako zaključiti kuda vodi. Uz nešto velikodušnosti u interpretaciji treba se pristupiti još jednom kontrastu između Hektorovića i ribara – njihovoj kulturi. Hektorović na putovanju lista Juditu, središnje djelo tadašnje pisane hrvatske književnosti, dok ribari barataju svojim usmenim umijećem, narodnom mudrošću. Hektorović s vremenom počinje prepoznavati vrijednost te nezapisane, “niske” kulture, te se naznačuje kako će i nju ovjekovječiti u svojem spjevu. Ona može biti most preko nejednakosti, strahova i neshvaćanja što stoje između Hektorovića i ribara, aristokracije i niže klase. Ipak, sama je ta književnost prikazana opet nespretno i usputno, jednim nemotiviranim ribarskim nizanjem uzrečica, postavljanjem jedne zagonetke i pjevanjem komadićka pjesme Naš gospodin poljem jizdi (čiji je četvrti stih, inače, u podnaslovima netočno preveden – “sinca” znači “sjena”, a ne “sunca”, vidi: Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio 15: simetričan-spasti, izd. JAZU, 1956. str. 154). Nažalost, cijeli taj tematski sklop na kraju završava kao zanemarena skica jer rasplet ekonomske i društvene nelagode kao da je izvučen iz dječje bajke: Hektorović ribarima oprašta dug koji imaju prema njemu i s time se sve završi. Koje su sile dovele do dugovanja i što kad se idući puta dogodi sličan problem? Ništa od toga, izgleda, nije važno. Rasplet Hektorovićevih unutarnjih problema, osjećaja krivnje zbog mladenačke neodgovornosti prema djevojci, jednako je djetinjast i bez unutarnje motivacije, ali zato još daleko kičastiji: djevojka u posljednjoj viziji Hektoroviću sve oprašta, dok njih dvoje stoji u nimalo uvjerljivom CGI pejzažu.
Ribanje je zasigurno šarolikije i u mnogim pogledima ambicioznije djelo od većine današnjih hrvatskih dugometražnih filmova, no ujedno ih svojom konačnom vrijednošću nije nimalo nadraslo.
Bruno Sokolić
(1) Tekst je nastao u sklopu radionice filmske kritike u Kinoklubu Zagreb 2020. godine pod vodstvom Višnje Vukašinović Pentić (HDFK).
