Kratkometražni eksperimentalni film Tomislava Šobana Prije i poslije prikazuje skupinu građana okupljenih ponad Zagreba dok iz daljine promatraju i snimaju rušenje dimnjaka Ciglane, jednog od simbola zapadne vizure grada, ali i podsjetnika na njegovu industrijsku prošlost. Naslov sugerira da ćemo svjedočiti dramatičnoj i očiglednoj transformaciji kakve svakodnevno pronalazimo po bespućima interneta: od banalnih primjera poput uspješnog mršavljenja i manje uspješnih estetskih zahvata do tragičnih before-and-after usporedbi fotografija razrušenih ukrajinskih gradova. Umjesto takve frapantne transformacije sadržaja, Prije i poslije na formalnoj razini nudi samosvjesnu raščlambu na zvuk i sliku, elemente koji filmsku umjetnost čine fonografsko-fotografskom zabilježbom izvanjskoga svijeta. Vrijeme radnje filma se također dijeli na tri, a ne dvije cjeline kako naslov tvrdi: desetak minuta prije i poslije detonacije te prikaz samog rušenja dimnjaka.
Autor nas postavlja među šarolikim mnoštvom koje okuplja mlade obitelji s djecom, tinejdžere, umirovljenike i nervozne kućne ljubimce te zajedno s njima iščekujemo veliki trenutak. Upravo su gledatelji, a neki od njih ujedno i snimatelji, u fokusu prvog dijela filma. Prvo su prikazani fotografski, zatim fonografski, da bi se onda ta dva prikaza spojila brišući pritom dimnjake iz kadra, ali umnožavajući siluete gledatelja. Središnji dio filma posvećen je razlogu okupljanja i podijeljen je u dva dijela: prvi je konvencionalni audio-vizualni prikaz građana dok gledaju rušenje dimnjaka, dok se u drugome ponavljanju izvrće prethodno korišteni postupak tako da su gledatelji sada izrezani iz kadra da bi se zatim stopili s padajućim dimnjacima u pozadini. Završetak filma, odnosno prikaz onog poslije, ujedno je i njegov formalno najkonvencionalniji i najzaokruženiji dio. Prašina se i dalje diže, mnoštvo se razišlo, no kamera odlazi u potragu za barem jednim preostalim gledateljem i pod cijenu promjene gradske pozadine.
Šoban vješto pronalazi i propitkuje granice između dokumentarnog i eksperimentalnog filma formalno intervenirajući u dokumentiranu stvarnost. Načelno dokumentarističku postavku opservacijskog snimanja nepredvidljive zbilje pretvara u eksperimentalnu nepredvidljivost forme. S obzirom na povod okupljanja gledatelja, dokumentaristički tijek radnje je veoma predvidljiv: iščekivanje, detonacija, pad dimnjaka, pljesak i povratak svakodnevici. Manjak nepredvidljivosti u stvarnosti nadomješta se premještanjem temporalnosti iz naslova sa sadržajnog odnosa između dviju različitih gradskih vizura koje prethode i slijede rušenje dimnjaka na usporedbu efekata prije i poslije različitih formalnih intervencija. Rušenje dimnjaka Ciglane postaje rušenje strukture dokumentarnoga filma očuđavanjem zabilježene stvarnosti kroz interveniranje u ponavljajuće kadrove, čime se naglašava aranžiranost svakoga filmskoga roda, ali i poziva gledatelje da aktivnije promisle upravo o toj istoj stvarnosti umjesto da je samo zabilježe, kratko zaplješću i odu kući.
Erika Roša [margina]Tekst je nastao u sklopu radionice filmske kritike i analize posvećene domaćim filmovima iz natjecateljskog programa 31. Dana hrvatskog filma. [/margina]