Kate Macer je agentica FBI-ja koja postaje dio elitnog vladinog tima zaduženog za lov na vođu meksičkog narko kartela. Njihove metode međutim na samoj su granici legalnog, a njihovi postupci natjerat će je da preispita sve u što je dotad vjerovala.
Da mjesto radnje može postati punokrvnim filmskim likom već u nekoliko svojih filmova pokazao je Denis Villeneuve. Bez obzira na to radilo se o distopijskom velegradu Neprijatelja (Enemy, 2013.) ili o američkom predgrađu u Zatočenima (Prisoners, 2013.), prostor nije samo ekspresija unutarnjeg stanja likova, nego i živi labirint koji ih svojim zavojima hvata u smrtonosni stisak. [margina]Sicario, SAD, 2015. Redatelj: Dennis Villeneuve Scenarij: Taylor Sheridan[/margina] Sicario počinje u Arizoni gdje jedinica predvođena agenticom FBI-ja Kate Macer u zidovima jedne kuće u predgrađu pronalazi na desetke zazidanih leševa – žrtava meksičkih narko kartela. Priča se nastavlja u vedutama meksičkog Juareza u kojem slično osakaćena tijela vise s nadvožnjaka poput morbidnih umjetničkih instalacija, svega nekoliko kilometara od igrališta na kojima građani provode svoja podneva.
Villeneuve postepeno razvija izbor lokacija od prepoznatljivog i svakodnevnog do općeg i mitološkog, pa je i završna potjera rezervirana za tunele usred pustinje, tog mitskog toposa američkih narativa u kojem će se Villeneuova protagonistica suočiti s neukroćenom divljinom koja izbija iz pukotina civilizacije. Motiv divljine personificiran je u liku Alejandra, bivšeg kriminalca, a sada plaćenika američke vlade, čiji know how istovremeno truje sustav, ali ga i sprečava da otkliže u entropiju. U maniri razočaranih antijunaka novog Hollywooda Kate će morati pregaziti vlastite ideale da bi ih paradoksalno ostavila na životu. Negativci će pritom biti kažnjeni, no razlika između dobrih i loših izgubit će se u mnogim nijansama sive.
Od prvih kadrova pa do završnog okršaja Sicario ostavlja dojam ulaska u utrobu mitske zvijeri čiji organizam krvari u naglim eksplozijama nasilja. Smjele vožnje i zadivljujući totali Rogera Deakinsa preobražavaju figurativnost veduta i krajolika u spektakl organskih apstrakcija. Glazba Jóhanna Jóhannssona ono je što Villeneuove i Deakinsove vizuale povezuje u cjelinu: njegove tube, gudači i udaraljke zvučnu teksturu filma pretvaraju u riku primordijalne zvijeri, a rastuća tjeskoba svoj crescendo dobiva u kiši metaka i prolivenoj krvi.
Sicario nije bez mana. Scenarij Taylora Sheridana povremeno se posklizne o formulaične replike koje verbalno rješavaju odnose među likovima ili banaliziraju provokativnost ideja na kojima počiva zaplet. No ni ovakva rješenja ne umanjuju impresivnost Villeneuova pothvata, ambicioznog u zamahu i razornog u viziji.
