Kada se prije nekoliko godina nagađalo da bi filmska i televizijska industrija mogle u budućnosti doživjeti velike produkcijske promjene dolaskom streaming usluga, izgleda da se dobro nagađalo. Nova mini-serija rađena za HBO i u produkciji Davida E. Kelleyja zadnja je u nizu velikih, popkulturno istaknutih serija o kojima se naveliko piše i komentira na društvenim mrežama te u medijima. Nastala po uspješnoj knjizi njujorške književnice Jean Hanff Korelitz, serija je na sebe skrenula pozornost i nevjerojatnom plejadom glumačkih i autorskih imena. Osim već ranije spomenutoga Kelleyja, režija je svih 6 epizoda pripala poznatoj danskoj režiserki Susanne Bier (dobitnica Oscara za U boljem svijetu [Hævnen, 2010]), a glavne se uloge prihvatila Nicole Kidman, koja se prethodnom Kelleyjevom serijom Velike, male laži (Big Little Lies, 2017-2019) nakon 30 godina vratila televizijskim ulogama. U Slomu igraju i Hugh Grant te Donald Sutherland.
Nicole Kidman tumači ulogu psihoterapeutkinje Grace Fraser koja naoko vodi dobar život u visokom njujorškom društvu skupocjenih stanova na Upper East Sideu, privatnih škola i unosnih poslova. Prva epizoda mini-serije tako započinje baš susretom žena iz visokoga društva koje se u jednom od takvih luksuznih stanova trebaju dogovoriti o dobrotvornom događanju čiji je cilj skupiti novac za školske stipendije nadarenih učenika slabijeg imovinskog statusa. Na tome se susretu pojavljuje i majka jednog od stipendista Elena Alves (glumi je talijanska glumica Matilda De Angelis) te od samoga početka uspostavlja čudan odnos prema Grace. Nekoliko dana poslije Elena je ubijena, a glavni osumnjičeni za ubojstvo je Gracein muž Jonathan (glumi ga Hugh Grant) koji je s Elenom imao izvanbračnu aferu nakon što su se upoznali dok je liječio njezinoga sina.
Nakon ove pilot-epizode seriji je konstantno rasla gledanost, no ne znam koliko možemo biti sigurni da je kvaliteta djela tome pridonijela. Ekranizacija se poprilično odmaknula od knjige: dok se roman više bavio likom Grace Fraser koja nakon saznanja da joj je muž ubojica ponovno organizira svoj život, u televizijskoj se inačici cijeli projekt pretvara u zagonetku tko je počinitelj teškog ubojstva. Svaka sljedeća epizoda završava tako da se pitamo tko bi to mogao biti, pa u jednom trenutku osumnjičeni postane čak i Gracein i Jonathanov sin, što je u tome trenutku stvarno bilo pretjerano i nepotrebno. Hugh Grant je, inače, u prvom dijelu serije utjelovio svoj tipičan lik na koji smo se već navikli. Istina, ovaj se put ne radi o junacima romantičnih komedija, ali i dalje nam je Grant simpatičan i pokušava biti šarmantan, što za samu Grace, kao i za gledatelje proizvodi učinak zbunjenosti. Naravno Jonathan, kojime se roman gotovo uopće ne bavi, uistinu jest ubojica, što će nam biti jasno tek u zadnjoj epizodi, ali njegov je lik izgrađen tako da se gledatelju nije moguće jasno opredijeliti te da cijelo vrijeme zajedno s Grace dvoji oko njegove prirode. Pretvaranje gledatelja u Grace krije, međutim, i jednu od glavnih zamjerki izgradnji glavnoga lika: nije li psihoterapeutkinja morala prepoznati psihičke aspekte supruga s kojim je provela gotovo dvadeset godina života? Tako i gledatelj upada u istu zamku jer mu se iz epizode u epizodu nude novi potencijalni krivci, a istovremeno ga gledateljsko iskustvo, koje sugerira da stvari nikada nisu tako jednostavne, vara u procjeni tko je ubio Elenu. Možda bi bilo dobro istaknuti da takav scenaristički razvoj i nije najpošteniji prema gledateljima i da se s razlogom možemo osjećati i dijelom prevarenima.
Načelno bismo mogli reći da je serija posve korektna dok ne dođe do suđenja za ubojstvo koje je najčudniji i najslabije napisani dio Sloma. Zašto Grace – a napominjemo da je psihoterapeutkinja – dopušta vlastitome sinu da cijelo vrijeme prisustvuje suđenju? Kako to ne bi prošlo ni na kakvom suđenju ovakvoga profila, jednostavno ukazuje na slab scenaristički rad. To, nažalost, nije i jedina nelogičnost u seriji jer se na nju nastavlja cijeli niz problematičnih elemenata. Mislim da je posve čudno da se tijekom cijele serije Grace profilira kao osoba koja voli šetati po gradu (to je smiruje) jer te njezine šetnje više sliče na marketinšku kampanju za luksuzne kapute negoli na dramaturški značajne trenutke. Ali, hajde, čak i ako možemo tim šetnjama pridodati neku dramaturšku važnost, npr. kroz sugestiju da Grace mjesečari ili sl., svejedno pri tome ostaje nevjerojatno neuvjerljivo da bi ona u jednoj noći prošetala od Varaždina do Zagreba i natrag (u noći Eleninog ubojstva hoda od Harlema do Upper East Sidea). Uostalom, što je sa svim tim nemotiviranim praćenjima? Navodno je Franklin (Gracein otac kojega glumi jako dobri Donald Sutherland) dao pratiti i Jonathana i Eleninog muža, a bio je i široke ruke pa dao Jonathanu pola milijuna dolara koji su onda netragom nestali da ih nitko u seriji više ne spomene. tu je i Elenin muž koji prati i promatra Grace. Iz kojeg to razloga radi ostaje također nemotivirano i neobjašnjeno.
Dok su mnogi raspravljali o kaputima koje je nosila Nicole Kidman u ulozi Grace, meni se činilo zanimljivijim pogledati kako je scenografski putem umjetnosti osmišljen svijet visokoga društva. Franklin je strastveni ljubitelj umjetnosti te sate i sate provodi u njujorškoj galeriji Frick na Upper East Sideu ili pred Turnerovim slikama u svome domu. Da bi se naglasila razlika između njega i drugih bogataških stanova u kojima visi npr. David Hockney, a za koje bismo mogli reći da ih je uređivao neki dizajner interijera, za Franklina se može sugerirati da je on sam kurirao slike u svome stanu, pa se te slike niti ne doživljava kao popunjavanje praznoga prostora na zidu. U njegovom stanu tako vise manje poznate slike Willema de Kooninga ili Juana Grisa, Franklinov osobni izbor. Zanimljivo je i da je ubijena Elena također bila umjetnica te da je prije smrti izradila Gracein portret, što bismo mogli objasniti kao manifestaciju njezine opsesije ženom svoga ljubavnika. Taj je portret inače naslikala stvarna umjetnica Lily Morris koja je sa Susanne Bier već surađivala na prethodnom projektu Kućica za ptice (Bird Box) iz 2018. u kojem je glavnu ulogu imala Sandra Bullock.
Što se tiče glumačkih ostvarenja, moram priznati da je Nicole Kidman postala polugledljiva, što je nevjerojatna šteta za takav glumački kalibar. Nažalost, njezine kozmetičke operacije dovele su do toga da Kidman ne može uopće facijalno iskazati emocije, što je, valjda ćemo se složiti, nužno u glumačkome poslu. Hugh Grant mi je, u drugu ruku, čak i iznenađenje. Grant, koji je nažalost tijekom najvećeg dijela svoje karijere tipski biran za uloge u romantičnim komedijama, uistinu je fenomenalan glumac, barem ovoliko malčice koliko su mu dali da se razigra u seriji. S obzirom da u posljednje vrijeme Grant uvelike odbija angažmane jer mu se više niti ne da glumiti tipske uloge, možda je ovdje mogao biti još bolji da mu se dalo veću slobodu kreiranja lika.
Što na koncu zaključiti o samoj seriji? Ona nije tip programa za koji bismo mogli očekivati drugu sezonu, iako, nikad se ne zna. Slom je ipak bio dosta gledan, glumačka postava je s A-liste, o seriji se pisalo i piše, komentirana je… sve u svemu ne može se reći da je projekt bio neuspješan. Možda je problem nastao u tome što je Bier inzistirala da se cijeli projekt osmisli kao jedinstveni dugometražni film koji se potom u montaži rezao na epizode s mišlju na gradnju napetosti iz tjedna u tjedan. Tu nema sretnoga rješenja: film se radi kao film, a serija kao serija.
Ocjena: 6.5/10
