Uz prvi regionalni filmski festival Mreže festivala Jadranske regije
(proljetno izdanje Sarajevo film festivala, Zagreb film festivala, Festivala autorskog filma i Filmskog festivala Herceg Novi)
- do 17.4.2021.
Četiri regionalna festivala – ujedinjena ranije u Mrežu festivala Jadranske regije – odlučila su još malčice ublažiti apstinencijsku krizu tuzemnih filmofilskih ovisnika (festivalska publika je, ipak, nešto drukčije strukturirana); koristeći prilično dugu stanku u održavanju festivala čak i u online varijanti – od zagrebačkoga Subversiva prošla su, primjerice, tri mjeseca – pa su njihovi organizatori osmislili svoja skromnija proljetna izdanja i “na zahtjev” ponudili ostvarenja koja su svoj međunarodni put uglavnom počela prošlu jesen te za njihovim “pacanjem” do “normalnih” festivalskih izdanja nije bilo potrebe. Ne znamo kako će ova hvalevrijedna inicijativa skončati u “novonormalnom” razdoblju, no zasad je ispunila je svrhu jer nam je ponudila nekoliko naslova vrijednih pažnje u vremenu kad su nezavisna kina izvan pogona ili su u distribucijsko-prikazivačkim pandemijskim mukama.
Uznemirujuća realnost distopije
Prije svega, Novi poredak (Nuevo orden, 2020.) vjerojatno najznačajnijeg suvremenog južnoameričkog autora, Meksikanca Michela Franca budući da je uz režiju svojih, kontinentalnu kinematografiju zadužio i kao producent tuđih filmova, primjerice, izvrsnog Izdaleka (Desde alla, 2015.) venezuelanskog redatelja Lorenza Vigasa prikazanog u nas na Zagreb Film Festivalu. Upravo je ZFF bio i mjesto gdje smo 2013. upoznali Francov drugi dugometražni film Nakon Lucije (Despues de Lucia, 2012.), nagrađen u Cannesu, u međuvremenu postao je miljenikom festivala i kritike, prije četiri godine posjetio je sarajevski festival kao predsjednik žirija, a dobio je priliku snimati i s međunarodnom glumačkom ekipom čega je ishod bio Čovjek kad je najteže (Chronic, 2015.), doduše, njegov dosad najslabiji film.
Iako mu filmovi tretiraju bremenite teme – međuvršnjačko i seksualno zlostavljanje, tinejdžersku trudnoću, brigu o terminalnim pacijentima – “čistom” politikom se Franco izravno nije bavio. I ne samo zbog toga, Novi poredak – koji je bio najavljen za fizičko izdanje ZFF-a, a onda je u onom online izostavljen – svakako je iznenađujuće djelo u kojemu se jedna svadba iz visokog društva meksičke prijestolnice pretvara u krvavi pir naizgled klasne, iznimno nasilne revolucije koja to, međutim, nije, već iza svega stoji – vojni udar. Francova vizija distopije, i zbog inzistiranja na preciznosti toponima Ciudad de Mexica, izgleda realno što cijelom filmu daje zastrašujuću vizuru dodatno podcrtanu otkrivanjem pravih izvora “revolucije”. Ova revolucija u navodnicima ne naznačuje moguću autorsku retrogradnost – on zapravo pitanje (ne)mogućnosti klasne revolucije i ne tretira iako određene paradigme revolucionarnih subjekata postavlja – Franca prije svega zanima kaos u koji bi se sve jače klasne razlike mogle izroditi, pogotovo na njegovom kontinentu, pogotovo u njegovoj državi u kojoj vojska nije nikakav jamac stabilnosti pa u intervjuima što prate prikazivanje Novog poretka redatelj često navodi slučaj vojnog zataškavanja nestanka 43 studenata.
Franco je svoje likove uvijek sjajno vodio kroz filmsku priču. Novi poredak svojevrsni je sukus te kvalitete, budući da tu kormilari s desetak likova. Čak kad mu se potkradu određene dramaturške nepreciznosti – primjerice, od početka je jasna sudbina socijalno empatične mladenke Marianne (Naian Gonzales Norvind) jer takva nevinašca uvijek nastradaju – Francov film je ipak iziman, politički i društveno vrlo uznemirujući.
Hibridna smrt
Svjesni kaos u izvedbi, ali na nešto drukčiji način, idejna je vodilja i izraelskog filmaša Danija Rosenberga – zapaženog prije svega po dokumentarcu Zohar – The Return (2018) – u Smrti filma, a i mog oca (The Death of Cinema and My father Too, 2020.). Film počinje dokumentarnom sekvencom koja završava naredbom očito bolesnog oca sinu da prekine sa snimanjem. Ispostavi se kako je Dani odlučio snimati dokumentarac o bolesnom ocu koji mu je, pak, trebao glumiti u igranom filmu, pa sad mora mijenjati scenarij. Uskoro svjedočimo hibridu igranog i dokumentarnog, “filma u filmu u filmu u filmu…”, granice gledateljskog razgraničenja sve su nevidljivije, ali tu će igru prekinuti i poništiti očeva smrt nakon koje uistinu više ničega nema pa ni svih onih filmova koje je Rosenberg započeo. Vrlo zanimljivo djelo, prilično toplo refleksivno putovanje, ponekad i crnohumorno, u sva ta poigravanja autor uspijeva ubaciti i detalje izraelske (političke) svakodnevice.
Krv nije voda ni u nordijskom svijetu
Svakako konvencionalniji i u narativnom i u stilskom smislu je treći film koji smo iz festivalske ponude izabrali. Krvne veze (Kod&Blod, 2020.) debitantsko je dugometražno djelo Dankinje Jeanette Nordahl koja iza sebe ima iskustvo rada režiserske asistencije na poznatoj seriji Borgen – sjedište moći (Borgen 2010. – 2013., a iduće godine stiže nova sezona) s kojoj Krvna veza nema ama baš nikakav doticaj. Priča je to o mladoj djevojci Idi (Sandra Guldberg Kampp) koja tragično ostaje bez majke, brigu o njoj preuzima teta Bodil (glumi ju upravo u Borgenu proslavljena Sidse Babett Knudsen) koja je djevojci gotovo nepoznata jer sestre dugo vremena nisu bile u kontaktu. Teta živi s trojicom sinova, Ida će uskoro saznati čime se obitelj bavi. Gledatelj će, pak, prilikom prvog kontakta majke s jednim od sinova shvatiti kako je tu nešto čudno, aktovi nasilja stoga su u slijedu logični, Nordahl to ni ne zanima, već dinamika obiteljskih veza, što se smije, a što ne u zaštiti obitelji. Nama na ovim prostorima koji znamo kako krv nije voda nije samo naziv niskostrasnog televizijskog formata, ovakva će poetika možda biti strana. Možda će nam i odmah biti jasno kako će sve to završiti, što ne znači da Nordahl nije vrlo fino posložila svoj film.
I na kraju…mali in memoriam
Inače, Festival nam je ponudio i dva osvježena jugoslavenska klasika, među kojima je i Miris poljskog cveća (1977) Srđana Karanovića za koji je scenarij napisao Rajko Grlić. U vrijeme održavanja festivala stigla je vijest o smrti Zorana Simjanovića, iznimnog skladatelja filmske glazbe. Skladao je glazbu za više od sto filmova, između ostalih za Kusturičine Sjećaš li se Dolly Bell?, bio je omiljeni suradnik beogradskih predstavnika praške škole, a upravo je za Miris poljskog cveća napisao neke od svojih najljepših partitura.
Ocjene:
– Novi poredak 9/10
– Smrt filma, a i mog oca 7/10
– Krvne veze 6/10
