Iako je posljednjih desetak godina primjetna svojevrsna gužva u festivalskoj ponudi grada Zagreba, Subversive Film Festival je za 15 godina svoga postojanja uspio izgraditi prepoznatljivi profil temeljen na društvenom angažmanu (i to s „lijevog“ pola političkog spektra, u skladu s drugim dijelom festivalskih dešavanja koja su političko-filozofsko-forumskog, a ne filmskog tipa) i artističnom izričaju kod dokumentarnih i igranih filmova. To opet ne znači da ove godine nije bilo svojevrsnih problema, ali oni su najprije plod spleta okolnosti, nego li festivalske i programske politike. Primjera radi, ove je godine posjećenost bila manja nego ranijih, za što možemo okriviti gužvu i preklapanja filmsko-festivalskih dešavanja u Zagrebu, ali je dojam da je ovogodišnji program bio sačinjen od manje atraktivnih naslova ipak ostao. I za to, međutim, postoji jak razlog: od prethodnog izdanja Subversive Festivala prošlo je samo 7 mjeseci, i to onih u kojima je filmsko-festivalska scena na globalnom nivou manje aktivna. Ni smanjenje selektorskog tima smrću Dragana Rubeše ni u kojem slučaju nije pomoglo, i u danim okolnostima možemo samo reći da je program Subversivea ove godine bio onoliko dobar koliko je mogao biti.
Počnimo s pobjedničkim i uopće nagrađenim filmovima. Dok su u igranoj konkurenciji dva možda i najatraktivnija naslova, iako po reputaciji njihovih autora, zakazala (riječ je o filmovima Spisateljičin film korejskog filmaša Honga Sang-sooa koji nudi malo toga izvan okvira redateljevih manirizama, te Obje strane oštrice francuske autorice Claire Denis koji kao da je sastavljen od neispunjenih očekivanja po pitanju uzbuđenja, te stoga može poslužiti kao dokaz silaznog trenda u njezinoj karijeri), neki drugi su iskočili. To se svakako može reći za pobjednički film Planet Amalije Ulman, mlade i nadolazeće španjolske sineastice koja je u svijet filma zakoračila iz svijeta likovnih umjetnosti, i odmah se pozicionirala kao autorica na koju treba obratiti pozornost, ali i kao glumica s instinktom. Planet je u određenoj mjeri autofikcijski uradak, budući da je protagonistica filma Leonor Jimenez modelirana po samoj autorici koja navedenu ulogu i igra, te da je izbor za ko-protagonisticu i zapravo majku protagonistice pao na autoričinu majku Ale Ulman. Majka i kći su, dakle, pripadnice osiromašene i nestajuće srednje ili više srednje klase naviknute na određeni set privilegija, ali je vrijeme post-krizno i one mu se nisu prilagodile. Njihovi maniri, navade i želje stoje u oštrom raskoraku s njihovim financijskim mogućnostima, ali su one zato dovoljno vedra duha da se mogu prilagoditi skoro svemu, a da ne žrtvuju svoje „fasade“, te da se čak i njihove svađe završavaju pomirbom. Od zadane situacije, većina bi se filmskih autora opredijelila za jedan od dva moguća tona: ili bi to bila seriozna socijalna drama pogonjena određenom dozom „mizerabilizma“, ili bi to bila otkačena komedija bazirana na sitnim ljudskim ekscentričnostima. U svom dugometražnom prvijencu Amalia Ulman, međutim, uspijeva pomiriti ta dva tona odajući auru iskrenosti, bez ikakvi naslade bilo patnjom svojih privilegiranih heroina, bilo njihovom ekscentričnošću, i usput dovoljno direktno, a opet dovoljno diskretno tematizirajući odjeke svjetske ekonomske krize oličene u propadanju srednjeg sloja, smanjenim šansama za mlade koji bivaju osuđeni na prekarni i često neplaćeni rad za neku „bolju budućnost“, sve to pakirajući u kompaktan format od 79 minuta i koristeći se crno-bijelom fotografijom da istakne kontraste između unutarnjih života svojih protagonistica i vanjskog svijeta.
Dobitnik posebnog priznanja u igranoj kategoriji je film Veliko kretanje čiju režiju potpisuje bolivijski filmaš Kiro Russo. Riječ je o filmu koji tematizira migracije radne snage sa sela prema gradu, u ovom slučaju La Pazu, prateći grupu mladih ljudi i njihovo (ne)snalaženje u potrazi za poslom u velikom i kaotičnom gradu. Osnovna priča o jednom od njih, njegovoj bolesti i liječenju ezoteričnim metodama (jer mu druge nisu ni dostupne) samo je kostur na koji se „kači“ stvarno tkivo filma: simfonija s ulica velikog grada snimljena u verističkom stilu, kamerom u pokretu i na 16-milimetarsku filmsku vrpcu.
Od ostatka igranih filmova, pozornost bi valjalo obratiti i na još neke. Film otvorenja bio je naslov Heroji radničke klase Miloša Pušića u kojem je autor predstavio tipičan klasni sukob današnjice onaj između vodstva građevinske tvrtke i radnika kojima nisu osigurane ni redovite plaće, ali ni osnovni uvjeti rada. Pušić u pozadini glavnog zapleta povlači interesantne paralele, naglašavajući sirovost i surovost oba svijeta, te slikajući okvir u kojem i gazde imaju svoje gazde, pa jednako tako mogu naći na eksploatiranoj strani poslovnog odnosa. Film Rupa Michelangela Frammartina tematizira herojski pothvat grupe speleologa sa sjevera Italije 60-ih godina prošlog stoljeća da se spuste na dno duboke pećine na jugu zemlje, i to na jedan onirički i vizualno dojmljiv način. Priča o kraljevskom raku bavi se u svoja dva dijela legendama o istom čovjeku koji je prvo bio „ludi“ sin seoskog doktora koji se sukobljavao sa svim autoritetima u selu, a nakon izgnanstva je u Argentini postao pustolov i lovac na zlato, ali se kroz taj okvir zapravo više bavi pričanjem priča kao takvim. Konačno, Otvaranje šaka Kire Kovalenko unekoliko je parafraza ranih radova Marca Bellocchija, doduše smještena u neobično okruženje rudarskog gradića u Sjevernoj Osetiji, i bavi se osobnom, obiteljskom i kolektivnom traumom, te čežnjom za oslobođenjem uz nemogućnost istog.
U dokumentarnoj konkurenciji trijumfirao je dugometražni prvijenac Marusje Siroječovskaje Kako spasiti mrtvog prijatelja, skoro kompletno sastavljen od kućnih snimki autorice, njenog partnera i protagonista filma, te njihovih prijatelja. Riječ je o filmu koji se bavi takozvanom „ušutkanom“ generacijom stasalom u doba „putinizma“ i limitiranim mogućnostima za pobunu koju njeni predstavnici imaju. U tom smislu su autodestruktivno ponašanje, alkohol i droga često jedini način da se ispolji nezadovoljstvo društvenim tokovima kojim dominiraju sila, nacionalizam, konzervativizam, simulirana religioznost i cinični pozivi na odricanja i jedinstvo dok su privilegije sačuvane za one bliske vlastima. Ono što, kolažirajući svoj film o smrti svog prijatelja i bivšeg supruga Kirila zvanog Kimi, Siroječovskaja postiže je i ukazivanje na klasni rasap u ruskom društvu: jednima je omogućena šansa da svoje buntovništvo kroz slušanje depresivne zapadnjačke glazbe i konzumaciju droge ostave iza sebe kao fazu, dok drugi tu šansu jednostavno nemaju.
Dobitnik posebnog priznanja je film Mutzenbacher proslavljene austrijske sineastice Ruth Beckermann. U njemu autorica postavlja jednostavnu klopku za komadiće istine i realnost: sama klopka je poziv na kasting za ekranizaciju kultnog austrijskog pornografskog romana s početka XX. stoljeća upućen muškarcima, a komadići realnosti i istine su stavovi istih tih muškaraca o seksu kroz koje se može iščitati štošta, i na individualnom nivou, ali i na nivou manjih ili većih društvenih grupa. Autorica unekoliko ponavlja postupak iz svog dokumentarca Istočno od rata (1996) u kojem je isto tako intervjuirala prigodni uzorak ljudi, u ovom slučaju posjetitelja kontroverzne izložbe o zločinima pripadnika Wermachta na istočnoj i jugoistočnoj fronti u Drugom svjetskom ratu, s time da je ulog sada drugačiji, naoko laganiji, ali isto tako univerzalniji.
Pregled nenagrađenih dokumentaraca možemo početi s naslovom Kamuflaža Jonathana Perela u kojem autor svojoj poznatoj temi – zločinima režima vojne hunte u Argentini, prilazi na drugačiji način. U centru zbivanja je logor El Campo, nekada najveća vojna baza, i u njemu logor smrti Campito. Prostor je danas napušten, o prošlosti se ili ne zna, ili se zna, ali se šuti, dok pojedini entuzijasti žele prostor prenamijeniti, a drugi održati kulturu sjećanja živom. Ono što je drugačije je narativni okvir nalik na igrani film, s koscenaristom Felixom Bruzzoneom u funkciji protagonista koji u istraživanju vlastite obiteljske povijesti sreće druge aktere i s njima razgovara.
Dnevnici iz Mianmara kolektivni su rad anonimnih mianmarskih dokumentarista i amatera, a nespretnom slaganju i „odigravanju“ tipskih narativa unatoč, sama činjenica da je film snimljen i distribuiran govori o tome koliki je to herojski pothvat. Brodska straža Gregorisa Rentisa tjera nas da se zamislimo o tome što čeka privatne zaštitare na brodovima jednom kada je aktivnost somalijskih pirata utihnula. Kraj Alekseja Lapina govori nam o malom mjestu na rusko-ukrajinskoj granici i tamošnjoj humanoj „flori i fauni“, i to iz perspektive posjetitelja, ali s razvojem događaja početkom ove godine, film je postao testament jednog svijeta koji je zauvijek prestao postojati. Konačno, 107 majki Petera Kerekesa izvedbeno je zapravo igrani film, doduše baziran na dokumentarnoj građi – pismima zatvorenica u Odesi, pa i on može poslužiti kao još jedna slika iz svijeta koji je nestao.