Kako danas, najbrže, postati »uspješan« filmski redatelj? Kojim smjerom kreće uzlazna putanja »uspjeha«? Postoji li neka »tajna formula uspjeha«? I to, posebično u sferi vizualne umjetnosti – bilo da se radi o kinu, TV-u, ili, pak, digitalnim internetskim/mrežnim platformama? Konačno, last but not least, kakva je veza između uspješnosti takovrsna artefakta i njegove…KVALITETE? Često smo posljednjih godina suočeni – barem ako iole pratite medijsku sferu – s izuzetnim uspjesima jednog hrvatskog filmskog redatelja. Njegovi su uspjesi ne samo potvrđeni od strane kritičkih prosuditelja njegova djela, te publike koja se mahom afirmativno izjašnjava o uracima ovog samosvojnog HR-autora… nego i od strane financijskog sektora, koji potvrđuje dobru zaradu na box-officeu i na prestižnih platformama TV-produkcije i distribucije. Čime to sve Dalibor Matanić zaslužuje? Posljednjih godina, ponajprije uspjelim »TV-projektima«. Dakle, onim što se nekada (zastarjelo?) zvalo televizijskim serijalima. (Zadnji igrani film, Zora /2020./ nije mu bio na razini inače vrlo uspjelog, u HR-kinu i najkonzistentnijeg opusa /6-7 odličnih/!).
Nakon tri sezone inicijalnog TV-projekta Novine (2016-2019), koji je scenaristički uobličio Ivica Đikić, slijedili su još već međunarodni Matanićevi uspjesi. Serijal nastao prema romanu Roberta Perišića Područje bez signala (2020-2021) već je bio iskorak na najviši podij u toj kategoriji vizualnih ostvarenja. Scenaristički preobličen predložak romaneskne uspješnice – djelo Hane Jušić, Milana F. Živkovića i Jelene Paljan, a pod Matanićevom redateljskom palicom – bio je dobitnikom International Panorama Grand Prix za najbolju seriju u Lilleu prošle jeseni (Iskreno, mislim da je razlog tomu uspjehu što su suvremeni »serijamanijaci« industrijske pogone bivše Jugoslavije držali jednako egzotičnim pejzažom, poput kakve putopisne emisije iz dalekih krajeva naše planete ili čak svemirskim izletom na neke druge planete. Dramaturgija je bila »ispumpana« koliko je to moguće!)
Workoholičar Matanić, međutim, nije se ovdje zaustavio… Prema trilogiji romana Drage Hedla, krenuo je u snimanje prve sezone serije Šutnja. Osim Zagreba, veći dio ljeta i jeseni 2021. njegova je ekipa proboravila na dvije lokacije, u Osijeku i u Kijevu (ne onome u Dalmatinskoj Zagori, negoli u, jednako aktualno-ratnoj, prijestolnici Ukrajine!). Marijan Alčevski poduhvatio se scenarističkog uobličenja Hedlove doku-proze Izborna šutnja. Matanić, dakle, nije odustao da progovara o nekim, donedavno, posve tabuiziranim temama za hrvatsku main-stream kulturu, te je i za ovu seriju dobio prime-time termin na državnoj televiziji. Da nagovijestim, ovo je »mač s dvije oštrice«… Htio-ne htio, autorski artefakt predočen pred gledatelje u ovome vremenu emitiranja, morao se prilagoditi nekim uzusima »dobrog ukusa« i onoga što se, poslovično, nazivlje »političkom korektnošću«.
No, krenimo redom. O čemu govori Šutnja? Naravno, ne o još uvijek pre-neuralgičnim temama – o »garaži«, »selotejpu«, o preko noći uništenoj kući u Dubrovačkoj ulici u Osijeku, ili apage satanas, o leševima u Dravi? Sorry…o ovome posljednjem ipak… DA, ali su žrtve neke druge, nevine cure. In medias res, priča započinje tako što stari, izgledom sasvim zapušteni ribič, bivši branitelj Igor Kožul (Zlatko Burić Kićo) pronađe leš mlade djevojke na južnoj obali Drave. Djevojku ne mogu odmah identificirati, a u međuvremenu je mrtva nađena i druga, za koju saznajemo da je poznavala onu prvu, najvjerojatnije ubijenu. Osječka policija preuzima slučaj, ne otkrivajući javnosti detalje o tomu što se doista u gradu zbilo. Stvara se »Zavjera šutnje«… ili, pak, Izborna šutnja, kako glasi naslov prvog Hedlova romana u svojevrsnoj trilogiji. U istragu su uključene (barem) dvije strane. Dramski su to, ponajprije ispred policije, inspektor Vlado (Darko Milas) i kolegica mu Vesna (Sandra Lončarić). No, u narativni tijek je izravno involviran i novinar Stribor Kralj (Goran Bogdan). Slučajem i intuicijom došavši do nekih podataka nedostupnih službenoj istrazi i on će postati važnim, a možda i presudnim čimbenikom ove misteriozne potrage za mračnim korijenima nasilja. Sprega visoke politike, tj. vlasti i kriminala jedan je od onih motiva koji, nažalost, dobro opisuju Hrvatsku u cijelu njezinu razvoju.
Druga je, pak, linija pripovijesti smještena u Kijev. Na ulicama ovog mnogomilijunskog grada, krstare mnogi predatori »mladog ukrajinskog mesa« (sjetimo se da je za Lukasa Nolu u istoimenom filmu to bilo Rusko meso /1997./). Olga (Kseniya Mishina) voditeljica zaklade Romanchenko, u braku je s hrvatskim poduzetnikom, osječkim tajkunom Ivanom Horvatićem (Leon Lučev). Mnogi će u ovom liku prepoznati »gospodara života i smrti« iz ratnoga Osijeka 90-ih. Međutim, radi se o početku 10-ih godina ovog stoljeća i suočeni smo tek s asocijacijama. Jer, rekao bih, tu je neka »granica« slobode umjetničkog govora u HR-medijima. S obzirom na sakralizaciju Domovinskog rata, i dosadašnje su artističke intervencije na tu temu trebale balansirati na tankoj liniji (široj publici) podnošljivog prikaza. Najdalje su u tome došli Jurić i Dević svojim Crncima (2008.) Dakle… Kijev je premrežen lancem trgovine »bijelim robljem«, tj. tinejdžerkama, dječjom prostitucijom i svim takovrsnim zlosiljem. Tako nestaje i Olgina mlada, 15-godišnja nećakinja Katya, vršnjakinja dviju mrtvih cura, a čije je tijelo također pronađeno u Osijeku. (Film Fine mrtve djevojke /2002./ namah mi je filmofilska asocijacija na neke od najuspjelijih Matanićevih filmskih subverzija u domaćem kinofilskom prostoru!)
Dramaturški, ova klasična krimi-triler narativna linija podatan je materijal serije. Dijegeza se odvija na Mataniću već poprilično svojstven način. Duge vožnje odozgo podsjećaju na panorame Rijeke iz Novina. Također, lica protagonista u tjeskobnom situacijama s kojima su suočeni u svojevrsnu su »vodenom limbu«. Naime, sjetimo se »zagnjurenosti«, opet iz spomenute inicijalne Matanićeve serije. No, znade li autor ovdje svoju pripovijest izdići i na višu razinu zanimljivosti i suspensea? S obzirom na povijest povezanosti kriminalnih miljea Hrvatske i Ukrajine još od ovdašnje ratnih 90-ih, kao da je ovaj narativni motiv trebao bio neizbježan. I ne samo za one koji »novu povijest« pišu od 90-ih! Ili…
Na emotivnoj liniji dijegeze nailazimo na mnoge šablone. Primjerice, policijski par su aktualizirani Moulder i Scully, ali i očekivano spriječeni izvanjskim okolnostima oko ostvarenja makar i malene seksualne afere. Novinar Kralj, pak, – unatoč prezimenu, daleko od aristokratske pojave – u socijalnu miljeu Osijeka, jednako tako očekivano, s početka je »lutka na koncu« lokalnog moćnika Horvatića, koji ga angažira u ispisivanju svoje, retuširane (»auto«)biografije. Kako se dijegeza serije razvija, Kralj ipak postaje sve samosvojniji. Posebice, kad se poveže s Olgom i uđe u tajni svijet kijevskog podzemlja (Ukrajinski glumci vrlo su dobri, predvođeni uvjerljivim negativcem Georgiyem Povolotskiyem u ulozi mafijaškog egzekutora Jegora). Kraljeva priča jest ona novinara pred kojim tek stoji karijera i koju priliku on ne želi propustiti, dok je priča inspektora Vlade izvedena u suprotnom smjeru, kroz rezignaciju zbog obiteljskih turbulencija. U posljednjoj epizodi imamo eksplicitni iskaz jednog od negativaca koji kaže da »Nismo svi jednaki pred Zakonom u ovoj Našoj zemlji«. Jasno je ovo svakome, ali i pomalo banalno! Matanić je tek ponovio opće mjesto. Nešto je to što mu se, recimo u Novinama, i nije baš često dešavalo. Treba spomenuti, žene su u ovoj priči »jači karakteri«. I to posebično policajka Vesna, ali i odlučno-emotivno svim tim događajima osakaćena, Olga.
Da ne bude nesporazuma, na krimi-trilerskoj dimenziji Šutnje nailazimo na provjerenu i suverenu umješnost Matanićeva redateljskog prosedea. Ovdje stvari doista funkcioniraju. Nema dramaturški »prazna hoda« a što je i glavna žanrovska zakonitost formata. Jednako tako, autor je na kraju prve sezone navijestio još neka pitanja i fabularne zavrzlame što će ih morati razriješiti u nastavcima. No, stvar je u tomu što ispričani ili prikazani motivi u Šutnji daleko nadilaze samo pitanja o zanatskoj i profesionalnoj sposobnosti autora da uobliči suvislu cjelinu. Jer, još je cijeli niz »osječkih šutnji« morao biti zaobiđen: 1) Osijek, zločini u domovinskom ratu… Šutnja – 2) Osijek, strah od progovaranja o umreženim mafijaškim skupinama u gradu … Šutnja – 3) Osijek, Osijek – koruptivni »akademski« milje i izmišljeni doktorati… Šutnja – 4) Osijek HR-državotvorni mediji nakon otkrića ovih događanja, i opet, Šutnja … – 5); 6); 7)… koliko još Šutnje? Prelijepi grad na istoku Hrvatske i potencijalno kulturno i sveučilišno središte cijele regije (BiH, Mađarska, Srbija), i radno mjesto pisaca ovih redaka zadnjih desetljeće i pol, poput silovane je i ubijene djevojke, s posljedičnom »gromoglasnom… Šutnjom«.
U jednoj od epizoda, inspektorica Vesna će od ravnateljice (Marica Vidušić) Đačkog doma za cure, čuti i ovu »edukativno-pedagošku« konstataciju: »Ove cure samo lažu… lažu čim zinu«. No je li to problem sa silovanim djevojkama iz doma? Inspektorica će odgovoriti: »A što drugo one i mogu u ovome odvratnome svijetu?« U HR-»kulturi laži« (Ugrešić) i ne samo osječkoj Šutnji! Ne šuti li ova zemlja i o neuspjelu pokušaju Hrvatske da sruši presudu Europskog suda za ljudska prava kojom je država proglašena krivom za kršenje ljudskih prava afganistanske obitelji Husseini i njihove djevojčice Madine koja je poginula pod naletom vlaka nakon prisilnog protjerivanja s hrvatsko-srpske granice? Je li to »Lijepa Naša«, moja domovina, to jest i zemlja mog zavičaja? Tek malena bilješka. Nacija prekida šutnju samo na stadionu i spremno odgovara na poklič nogometnog selektora »mladih Vatrenih« (valjda je zato i izabran iako teško barata hrvatskim jezikom!?) Joea Šimunića o »spremnosti ZA DOM«.
Matanićeva serija tek malo je zagrebala ispod površine osječke, ali i hrvatske Šutnje. Hedlov roman bio je dobar predložak jednom solidnom TV-ostvaraju. No, osim vrhunski zanatske izvedbe, donekle zanimljiva suspensea, uglavnom »solidne« glume, malo je to za Matanićeve potencijale. Može on i puno bolje… U sada već trilingu njegovih TV-serija za HRT, tri sezone inicijalnih Novina i dalje stoje na vrhu mu takovrsnog opusa. Ivan Horvatić u Šutnji, primjerice, nije agens te zlokobnosti koju ima Ludvig Tomašević.
Šutnja jest zasad onaj dio Matanićeva opusa koji tek treba doista »progovoriti«. U nekoj od sljedećih sezona… I to kako on inače itekako dobro zna: na sugestivan, dramski provokativan i autorski suveren način.
