Trostruka uloga Anđela Jurkasa, kao redatelja, scenarista i producenta, autorski je izbor ili ilustracija uvjeta u kojima funkcionira domaći nezavisni film. Zanimljivo je kako je Jurkas za svoje financijski skromne trash projekte dobivao zvučna glumačka i glazbena imena. Tako je i u ovom filmu, pod nazivom ‘4:2’ (odnosi se na rezultat jedne nogometne utakmice) dobio za glavnu žensku ulogu televizijsku, filmsku i kazališnu zvijezdu Bojanu Gregorić Vejzović, koja je, s kolegom Ivom Krešićem sjajno ostvarila tešku ulogu šutnje.
Ambiciozni Anđelo Jurkas poznat je gledateljima Pulskog filmskog festivala, sjetimo se da su mu 2018. godine na Festivalu predstavljena čak dva filma (‘Do kraja smrti’ i ‘Happy end: Glup i gluplji 3’). Njegov ovogodišnji naslov sudjeluje u glavnom programu u natjecanju za Zlatne Arene i ostale festivalske nagrade, a s obzirom na konkurenciju, nije nemoguće da nešto i osvoji.
U odnosu na dosadašnji Jurkasov opus, novi film pokazuje razvoj njegova autorskog rukopisa. Prikaz jednog, na stvarnosti temeljenog događaja (tragedija jedne obitelji) ostvaren je potpunom supstitucijom radnje u formi filma ceste u koju je upleten radijski prijenos nogometne utakmice nacionalnog značaja. Glas sportskog komentatora interferira s titlovima koji prenose misli dvoje supružnika koji šute u vožnji, uz retrospekcije kojim se naslućuju tragičke mogućnosti. Dobrim dijelom filma čini se da se radi o problemu brakom zasićenih partnera, a tek na kraju (kad jedan od likova progovori) saznajemo o čemu se, zapravo, radi.
Radi se o napornom uratku koji nas 65 minuta gotovo bombardira prijenosom utakmice. U inventivnom preoblikovanju priče kojom je izrazio psihološko i (naknadno možemo zaključiti) fizičko stanje likova, Jurkas nije uspio naći mjeru podnošljivosti prijema od strane (manje motiviranih) gledatelja. Cijeli film sastoji se od vožnje starom cestom iz Zagreba prema Rijeci. U autu su bračni par Paola i Petar (Bojana Gregorić Vejzović i Ivo Krešić) koji slušaju prijenos nogometne utakmice s finala svjetskog prvenstvu u Rusiji, u nedjelju, 15. srpnja 2018. godine. Prijenos utakmice kolidira s njihovim razmišljanjima koja se u obliku titlova pojavljuju na ekranu. Nešto se dogodilo, nešto neugodno, što opterećuje njihov odnos.
U filmu nema dijaloga. Povremeno Paola komunicira s djecom tekstualnim porukama putem mobitela, a povremeno čujemo glas djevojčice koja se obraća svojim roditeljima. U odnosu na patetične dionice retrospektiva umetnute u akcijski ritam sportskog komentara te patetični monolog finala filma, šutnja u njegovom tijeku doista je efektnija. Uz to što predstavlja izravnu metaforu stanja likova, šutnja ‘govori’ više nego da protagonisti viču (šutnja koja vrišti, kako je izrazila na press konferenciji glavna glumica).
Neprekidni prijenos utakmice autentičnih obilježja ima i svoju zamišljenu alternativu u kojoj gubitnička strana postaje pobjednička. To može zbuniti gledatelja, napose ako nije ljubitelj nogometa, ali za one koji još nisu ‘preboljeli’ rezultat, može predstavljati utjehu u alternativnoj stvarnosti. Sportski komentator Drago Ćosić za potrebe filma još je jednom, entuzijastično i energično, komentirao tu utakmicu koja je ovime dobila jedinstveni igranofilmski zapis.
Pretenciozni i konsekventno provedeni redateljski postupak prenosi dio pritiska i na gledatelje, pa reakcije na film mogu dosezati krajnosti. Dok će jedni prihvatiti ‘izazov’ ograničenja forme i sadržaja koji rasterećuju fine nijanse glumačkih reakcija i dinamički elementi retrospekcija, pa čak i trunke humora (pogled pod haubu), za druge film može biti gotovo nepodnošljiv. Producent Jurkas nije ishodio kompromis od Jurkasa kao scenarista i redatelja, ali Jurkas kao autor pokazuje potencijal koji bi kreativni producent mogao usmjeriti.
P.S. Nakon odjavne špice i emocionalnog klimaksa postignutog otkrićem stvarne podloge filma, slijede dvije dodatne scene, kao u Marvelovoj franšizi. Kao da se Jurkas na kraju dosjetio kako ‘razigrati’ publiku ili ‘nagraditi’ one koji su izdržali do kraja. Nepotrebno i kontraproduktivno, napose drugi prilog.