Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Svijet koji ima ovakvu omladinu…

Lost Country - redatelj: Vladimir Perišić
Lost Country – redatelj: Vladimir Perišić

U nekoj vrsti bildungsromana I Am Charlotte Simmons objavljenom 2004. godine američki književnik i novinar Tom Wolfe (1930-2018) donosi priču o izmišljenom univerzitetu Dupont na kojem se obrazuje buduća američka intelektualna i poslovna elita. Pomalo naivna glavna junakinja dolazi na Dupont   i uskoro shvaća kako svi ti odlikaši natopljeni alkoholom ulaze u nebrojene seksualne veze. Promiskuitet je tu dio određene inicijacije, nešto što se od polaznika Duponta i očekuje baš kao što se od njih očekuje da za koju godinu  zaborave na raskalašenost i alkoholizam te zauzmu svoje očekivane elitističke pozicije, bračno se skrase i žive američki san. Wolfov je roman, dakle, fikcijski, ali je utemeljen na razgovorima što ih je autor vodio sa studentima vodećih američkih sveučilišta, no bez obzira na omjer fikcije i faktografskog, I Am Charlotte Simmons najzanimljiviji je upravo u segmentu iščitavanja društvenih normi koje, iako sasvim suprotne, podjednako moraju ispunjavati postadolescentski prištavci i netom diplomirani akademski građani. I nije to ništa novo. Primjerice, cijeli jedan filmski podžanr – onaj moronske komedije – gotovo je baziran na obavezi gubitka nevinosti raznih šmokljana i retarda. Wolfova zasluga je, pak, u pronicljivoj ideji kako običajne društvene inicijacije čovjeka prate cijeli život samo što u pojedinom dobu, primjerice pubertetu, mogu dovesti do prijelomnih situacija. Zajednički je to tematski fokus dobrog dijela filmova iz dugometražne konkurencije ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala. Primijetio je to i njegov direktor Boris T. Matić na najavnom press-druženju te taj trend pripisao mogućnosti kako je prvenstveno riječ o mladim autoricama i autorima koji prema festivalskim pravilima u Zagreb dolaze s prvim ili drugim filmom pa su tematski zainteresirani za traume iz svog nedavnog života. Stvari se, ipak, čine dubljim.

Opće je i prošireno mišljenje današnjice kako djeci i mladima u suvremenom svijetu nije lako jer oni, kao nikad u ljudskoj povijesti, moraju razumjeti i mora ih se razumjeti, žele biti i empatični i vidljivi, istodobno im se nameću i inkluzivnost i ekskluzivnost. To je tek djelomično točno; djeca i adolescenti već su dugo na tom paralelnom putovanju samo što su danas još ranjiviji i izloženiji zbog društvenih mreža. Odnosno, normativi zajednice nametnuti senzibilnim djevojčicama i dječacima u procesu odrastanja kreću se od mikro- (obitelj, prijatelji) preko makro- (nacija, konfesija) do globalne razine (društvene mreže) čime se zatvara jedan pakleni krug.

Srpski redatelj s pariškom adresom Vladimir Perišić nas je u Lost Country (2023.) vratio tridesetak godina unatrag, odnosno u beogradsko poslijeizborje 1996. kada Miloševićeva vlast ne želi priznati gubitak izbora u većim gradovima pa ih poništava što izaziva val uličnih prosvjeda. U žrvnju tih povijesnih zbivanja je petnaestogodišnji Stefan (sjajno ga interpretira Jovan Ginić) koji, promatrajući uličnu revoluciju, prolazi onu unutarnju razapet između majke dužnosnice vlasti (Jasna Đuričić), ostatka obitelji uronjenog u žal za prošlim vremenima i školskih prijatelja koji se spremaju na prosvjede. Pa kad omiljeni profesor književnosti (Boris Isaković) u jednom trenutku postavi pitanje: „Kako vjerovati u revoluciju kada ona na kraju uvijek bude izdana?”, Stefanov unutarnji konflikt raste te će njegovu bespomoćnost glavom platiti jedan pas, nekako slutimo kuda će nas ta priča odvesti i zašto će „zemlju” baš svi „izgubiti”. Barem dvije trećine Perišićevog ostvarenja su dojmljive. Ozračje bezizlaznosti redatelj gradi kontrapunktnim prizorima Stefanove majke kao nježne i brižne i njegovim suočavanjem s majčinom političkom nemoralnosti i bezobzirnosti kroz odškrinuta vrata spavaće sobe. Podjednako je dojmljiv i autentičan prikaz beogradskih devedesetih (usput, film je dijelom sniman u školi Vladimir Ribnikar na Vračaru, mjestu nedavnog stravičnog pokolja), a u radu s glumcima, odreda naturščicima, Perišić je upotrijebio metodu kojom ih nije unaprijed upoznao sa scenarijem, nego ih je snimao prilikom predočenja scenarija pa je na neki način Lost Country i dokumentarac o Jovanu Giniću. Sav taj trud – ako i zanemarimo moguću političku disonancu prema kojoj je cijeli Beograd bio protiv Miloševića – donekle je upropašten u posljednjoj dionici filma u kojem se pomno građena priča raspliće prebrzo i neuvjerljivo.

Perišić je 2009. godine snimio Ordinary People. Taj filmski duhovni srodnik knjige Slavene Drakulić Oni ni mrava ne bi zgazili i, neizravno, pojma „banalnost zla” Hanne Arendt, možda je i najbolji komad dugog metra snimljen o ratnim zločinima u ratu devedesetih. Mogli bismo reći kako je Perišić s Lost Country zaokružio svoje viđenje trauma suvremene srpske povijesti, ali iznad njegova djela i dalje se nadvija činjenica da mu je majka bila ministrica u SPS-ovoj vladi pa je i Stefanov konflikt donekle razumljivo stavljen u autorov autobiografski kontekst. Sam Perišić priznaje upotrebu autobiografskih elemenata u razvoju scenarija, ali bi htio svom djelu podariti univerzalni značaj. I uistinu, njegov bi dječak mogao biti Edmund iz Rosselinijevog Njemačka, godine nulte (Germania anno zero, 1948.), mogao bi biti i Bernanosov/Bressonov Mouchette iz istoimenog romana/filma. No, dojam je kako upravo autobiografski elementi – ta oprečna društvena i obiteljska nametanja koja su slomila njegovog protagonista – jesu najbolji dio i dodana vrijednost Perišićevog filma.

Ekskurzija - redateljica: Una Gunjak
Ekskurzija – redateljica: Una Gunjak

Sasvim vrstu drugu vrstu unutarnjeg konflikta, ali opet sa snažnim društvenim pečatom, proživljava protagonistica Ekskurzije Une Gunjak, bosanskohercegovačke redateljice ovjenčane prije skoro deset godina europskim Oscarom za kratki film Kokoška. S idejnim počelom u medijskim napisima o nekoliko bosanskih maloljetnica koje su navodno zatrudnjele nakon jednog izleta, film prati Iman (utjelovljuje je eterična Asja Zara Lagumdžija), djevojku iz završnog razreda jedne sarajevske osnovne škole, bistru, senzibilnu i odličnu učenicu koja, kako bi se uklopila u generacijski narativ prepun pubertetskih hormona, obznani kako je spavala s kvartovskim dečkom. Je li ona sve to izmislila kako bi bila popularnija u društvu, mi zapravo nećemo saznati do kraja filma dodatno proširenog pričama o Imaninoj trudnoći. Iako ima potpuno razumijevanje svoje funkcionalne, ali i socijalno ponešto deprivirane obitelji (tu su i noćne šihte, i tranzicijsko krpanje kraja s krajem), oko junakinje filma počne se širiti ozračje nelagode, kolegice je počinju izbjegavati, na društvenim mrežama pokreće se i grupa „AntiIman”, a još šire društvene konotacije Ekskurzija poprima kada Iman više nije poželjna na satu vjeronauka i kada roditelji njezinih kolegica i kolega zatraže hitan roditeljski sastanak koji podsjeća na light varijantu školskog sastanka iz Judeova Bezumnog pornića. Film Une Gunjak vrlo je dobro ostvarenje, redateljskog prosedea na rubu dokumentarizma, angažirano taman toliko da ne bude plakatno, glumački ga uvjerljivo nosi glavna glumica i opet je šteta što cijela priča – uokvirena četverokutom pomalo pogubljene generacije koje određuju hormonalne maštarije i trap svinjarije, razbarušenih i sluđenih roditelja, zastrašenog i paraliziranog školskog sustava te globalizirane sveopće i svenudeće seksualnosti plasirane kroz društvene mreže – nije malo vehemetnije zaokružena. Ovako ostaje nam tek intrigantno pitanje – jesu li kakva takva humanost i Iman pobijedili i je li njihova pobjeda uopće moguća?

Duhovno, a donekle i tematsko pobratimstvo s Ekskurzijom dijeli zasluženi pobjednik ZFF-ove konkurencije – Kako se poseksati (How to Have Sex, 2023.). Režirala ga je Britanka Molly Manning Walker čiji su redateljske kratke forme prošle prilično nezapaženo, ali ne i njezin rad kao direktorice fotografije te u tom svojstvu potpisuje i ovogodišnju hvaljenu humornu dramu Buntovnica (Scrapper) Charlotte Regan. Na početku filma pratimo tri britanske upravo završene gimnazijalke koje, dok čekaju rezultate mature, otputuju u grčko ljetovalište. Mjesto je to razvrata, alkohola, droge i seksa, poput fikcionalnog sveučilišta Dupont iz Wolfova romana ili vrlo stvarnih odredišta kakva su sve češća i u Hrvatskoj. S prvim opijanjem, među djevojkama se pojavljuju i razlike, Walker svoju priču usmjerava na Taz (fascinantna Mia McKenna-Bruce) koja je bitno tankoćutnija od svojih prijateljica, a k tome je i djevica. Kako zbog te činjenice biva izvrgnuta poruzi, Taz će se vidno alkoholizirana upustiti u seksualni odnos s Paddyjem, dečkom koji joj se uopće ne sviđa, a kada Paddy to pokuša ponoviti mimo Tazine želje, situacija se dodatno usložnjava. Već u tom iznimno dramatičnom trenutku Kako se poseksati? otkliznuo je iz vrlo dobrog prema odličnom ostvarenju, fokusiran na Tazinu slojevito uprizorenu unutarnju dramu, na njezinu intimu i sjetu, na njezina iznevjeravanja zahtjeva koja su pred nju postavljena, dodatno popraćena saznanjem o nepoloženom završnom ispitu.

Da je Walker majstorska profesionalna snimateljica vidljivo je, pak, iz priloženih sekvenci sastavljenih od nevjerojatno dinamičnih kadrova među kojima dominiraju oni krupni usmjereni na Tazino lice koji ističu glumačku impresivnost McKenne-Bruce, ali i autentični eksterijerni kontekst plesnih podija i bučne, gotovo nepodnošljive glazbe s raskalašenih plesnih podija što funkcionira kao katalizator psiholoških stanja glavne junakinje na njezinom mukotrpnom putu. I da se razumijemo, priča o Taz – baš kao i ona o Iman te, u nešto manjoj mjeri, o Stefanu – nije nikakva nadobudna moralka, ali je svakako priča o bijegu od daljnjih moralnih posrtanja pred nasrtajem nemoralnih posrtanja kakva zagovaraju opisana dominantna društva različitih struktura i veličina. Borba se na zadovoljstvo brojne ZFF-ove publike nastavlja. Da parafraziramo onu znanu – svijet koji ima ovakvu filmsku omladinu ne treba brinuti za svoju budućnost. Prošlost i sadašnjost su malo kompliciranija priča.

Ivan Žaknić

Ivan Žaknić

Ivan Žaknić rođen je 1972. u Korčuli. Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1997. radi na Hrvatskom radiju kao novinar, voditelj i urednik...

Svi članci

Posljednje objave