Iako je još od jugoslavenskih vremena Hrvatska služila kao lokacija za snimanje povijesnih ili fantazijskih spektakala, njena se kinematografija nije često odlučivala na takve poduhvate iz pozicije većinske koprodukcije. Kada bi to bio slučaj, teme su bile isključivo „nacionalne”, navodnici zbog toga što se koncept nacionalnog mijenjao kroz povijest za narod i narode nastanjene u današnjoj Hrvatskoj, poput (polu-legendarnih) hrvatskih srednjovjekovnih kraljeva ili Dubrovačke Republike, i to u formi dokumentarnih televizijskih serijala. Na filmu se, pak, ponekad znala potkrasti kakva kostimirana drama ili ingeniozno zamišljen ali putem pogubljen spektakl poput Tomićevog Josefa.
Za Ilire do sada nije bilo mjesta ni u hrvatskoj, ali ni u drugim zapadnobalkanskim kinematografijama. To nas možda ne treba pretjerano čuditi, budući da su bilo kakvi zapisi o ilirskoj kulturi, običajima, pa čak i jeziku, nedostupni, a da su o ilirskoj povijesti poznate tek neke generalije poput naziva većih plemena, njihovih vladara, božanstava kojima su se molili, te bitaka s Rimljanima i Keltima, i to se sve po pravilu gleda iz prizme dominantne rimske kulture. Dolaskom Slavena su svi ostaci ilirske kulture svedeni na albanski narod koji je neke od elemenata poput jezika sačuvao usprkos brojnim utjecajima slavenskim, latinskim, grčkim i turskim, a u drugim aspektima poput vjere i običaja su upravo ti aspekti prevladali.
U tom smislu, film Simona Bogojevića-Naratha Illyricvm neobično je važan artefakt, svjedočanstvo o povijesnom tragu koji su ostavili Iliri i pokušaj rekonstrukcije i rekapitulacije naših saznanja o njima, i to u formi igranog filma. U tom smislu je Narathov pristup detaljistički, etnološki i baziran na istraživanju na sličan način na koji su to radili Mel Gibson s filmom Apocalypto i Robert Eggers sa svojim filmovima The Witch i The Northman, a odlazi do te mjere da je film sniman na originalnim jezicima, u slučaju latinskog na „prljavim” dijalektima, a u slučaju ilirskog na pokušaju njegove rekonstrukcije s modernim albanskim kao polaznom osnovom za takav pothvat. Narath, doduše, nije imao sredstava kakva su bila na raspolaganju Gibsonu ili Eggersu, zbog čega on i ko-scenarist Saša Podgorelec narativnu osnovu i atmosferu filma grade oslanjajući se na prepoznatljive elemente preuzete iz nekih drugih filmova poput Miliusovog Conana barbarina i Refnovog Valhalla Rising.
Junak naše priče je Volsus (Filip Križan), pripadnik jednog od zaraćenih ilirskih plemena, Liburna. On sa svojim rodom živi skromno, opterećen rimskim porezima, sve dok njegovu kuću ne napadnu pripadnici drugog plemena, te siluju i ubiju njegovu ženu, pa se on, zgađen postupkom starješina koje ne pružaju nikakav otpor, zaklinje na osvetu, a oni ga zauzvrat prognaju iz zajednice. Nakon lutanja, Volsus će se kao sluga i nosač priključiti jednoj rimskoj jedinici koja prati dekadentnog poreznika, velikaša Marka Plautija (Pezdirc), i to pod patronatom svog suplemenika u rimskoj službi. Volsus je, inače, vispren mladi čovjek koji i sam govori nešto latinskog, što je naučio kao lađar i trgovac stokom, ali bilo kakve šanse za sigurnu karijeru u vojsci mu padaju u vodu s razvojem događaja koji uključuju poreznika i njegovu pratnju, isturenu rimsku utvrdu i centuriona Fabija (Prebil), te sukob s ujedinjenim ilirskim plemenima Japodima, Dalmatima i Desitijatima čije su vođe spremne dignuti bunu ako se Rimljani ne umjere u svojim poreznim zahtjevima.
Historiografski i etnološki gledano, Illyricvm je izuzetno zanimljiv film, pogotovo u svojim sjajno pogođenim detaljima, poput više suprotstavljenih bogova kojima su se Iliri molili, interakcije Ilira s Keltima i Rimljanima, činjenice da su u rimskoj vojsci tek manjinu činili Latini, a većinu latinizirani pripadnici drugih naroda, važnosti stočarstva i trgovine za Ilire, te činjenice da su se bitke ponekad ili možda čak uglavnom odvijale između „vojski” koje su brojale po desetak ili dvadesetak ljudi. Neki od detalja koje nam u pozadini Narath vješto servira su poznati, ali zanimljivi (poput toga da se na latinskom dosta psovalo i prostačilo, ako treba i u stihu), neki su bili previđeni, ali su se održali kao elementi političke ekonomije i davno iza Antike (principi uzimanja talaca i trgovine robljem), dok neki mogu predstavljati veliko otkriće onima koji ilirsku povijest i običaje nisu studirali, poput činjenice da su Liburni živjeli u matrijarhatu.
Međutim, čini se da ta građa koju nam Narath pokušava kroz film predati postaje smisao filma i da svome autoru odvlači pažnju od onih temeljnih filmskih elemenata poput fabule i njene vizualizacije i egzekucije. Dramaturška struktura od tri čina ovdje ne funkcionira zbog razvučenosti onog drugog koji se guši u praznom hodu, dok je akcija rezervirana za kratke bljeskove u prvom i u trećem, a ni ona nije realizirana vješto, trudu Damira Čučića u montaži unatoč, pa djeluje kao odjek relativno skromnih produkcijskih uvjeta. Također, film se ni atmosferom ne približava željenom nivou Valhalla Rising koji citira prostorima uglavnom ispražnjenim od ljudskog prisustva, te prljavštinom, prašinom i blatom kojim su pokriveni ljudi i jednostavno nema taj visceralni učinak.
Narath, doduše, vrlo dobro usmjerava glumce, što je za njega svakako bio veliki izazov, budući da dolazi iz svijeta animiranog filma, te da mu je ovo igrani prvijenac. Problem s njegovim autorskim porijeklom je, međutim, prije svega taj što do sada nikada nije radio u dugom metru i to se vidi: za Illyricvm je, čini se, imao narativnih elemenata za kratkometražni film koji je pokušao razvući na dugi format, po čemu film nalikuje još jednom ovogodišnjem regionalnom naslovu, uratku Heroji srbijanskog redatelja Gorana Nikolića smještenom u vrijeme odmah nakon kraja Kosovske bitke, ali također oslonjenom na visceralnost i pokušaj realistične rekonstrukcije povijesti. No, ako u obzir uzmemo i činjenicu da je Narath radio na jednoj posve neistraženoj temi, i to s minimumom dostupnog povijesnog materijala, onda upravo njegov pokušaj realistične rekonstrukcije povijesti postaje vrijednost za sebe koja mu donosi dodatne poene za hrabrost.
