Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Tankoćutnosti ženske animacije

Sultanin san - redateljica: Isabel Herguera
Sultanin san – redateljica: Isabel Herguera

Rokeya Sakhawat Hossain, poznatija kao Begum Rokeya, bila je slavna bengalska spisateljica, politička aktivistkinja, pionirka ženskog liberalizma u Indiji i Bangladešu, odnosno u onome što se u kolonijalno doba nazivalo Britanska Indija. Rođena je 1880. u aristokratskoj muslimanskoj obitelji što joj je, unatoč političkim i vjerskim pritiscima, omogućilo makar djelomično obrazovanje jer je ono formalno nastavila tek nakon suprugove smrti, a svoj političko-aktivistički put započela je 1916. godine osnivanjem Udruženja muslimanskih žena u Kolkati gdje je deset godina poslije organizirala i edukacijsku Konferenciju bengalskih žena, trajno posvećena cilju obrazovne uključivosti žena u život kolonijalnog, ali i kastinskog i religijski opterećenog društva. No, svoj je postprotofeminizam Rokeya, budući da međe tog pokreta nisu jasno povijesno-teorijski definirane, iskazivala i ranije u svom književnom djelu, počevši od eseja Matichur objavljenih 1904. godine. Iako se u Bangladešu dan njezine smrti 9. prosinca i danas obilježava, a BBC je svrstava na šesto mjesto najvećih građana Bengala svih vremena, Rokeyino djelo je, pogotovo van konteksta proučavanja feminističke povijesti, pomalo skrajnuto, a barem djelić te nepravde ispravljen je zahvaljujući pobjedničkom filmu dugometražne konkurencije ovogodišnjeg Animafesta.

Njegova redateljica je Isabel Herguera, Španjolka koja se školovala na američkim sveučilištima da bi je profesionalni put odveo u indijski Ahmedabad gdje predaje na tamošnjem Nacionalnom institutu za dizajn. To ju je vjerojatno naputilo i na Rokeyinu znanstveno-fantastičnu priču objavljenu 1905. koja opisuje Ženozemsku, utopijsku zemlju kojom vladaju žene dok su muškarci izolirani i zaduženi za kućanske poslove. Protagonistica filma koji na kraju dijeli ime s književnim predloškom – Sultanin san (El Sueno de la Sultana, 2023.) – postaje opčinjena iščitanom utopijom pa kreće u bjelosvjetsku potragu za njezinim oživotvorenjem. Herguera tu multikulturalnu koloritnost animacijski vješto iskorištava kombinacijom ručnog crteža, akvarela i računalne animacije, a na filmu je radilo čak desetero animatora što mu daje jedinstvenu vizualnost. Osnovni narativni koncept ostaje feministički koncipiran, no u konačnici i pomirljiv, ne toliko prema patrijarhatu i maskulinitetu, koliko prema zagovoru krajnje intimističke borbe za ženska prava i ravnopravnost koji su nažalost i danas ugroženi i to ne na pretjerano drukčiji način nego u vrijeme objavljivanja Sultanina sna. Kao takav, Herguerin film debelo se izdignuo iznad Animafestove dugometražne konkurencije koja je bila slabašnija od prethodnih godina i iz koje još vrijednosno valja izdvojiti tek Pelikan plava (Kek Pelikan, 2023.) Laszla Csakija, nagrađenog posebnim priznanjem žirija, i to prije svega zbog scenarističkih dosega, ali i kao potvrdu kinematografske vitalnosti države koja politički i društveno stenje pod Orbanovom demokraturom.

Hotel Miracle - redateljica: Nieke Deutz
Hotel Miracle – redateljica: Nieke Deutz

Puno teži posao osvajanja Grand-prixa imao je Hotel Miracle (The Miracle, 2023.) u Velikom natjecanju kratkometražnog filma. Iza njega stoji nizozemska autorica Nieke Deutz čije se diplomsko ostvarenje 1,2,3, piano! (2013.) svojedobno nadobivalo nagrada, a istim putem kroči i ovaj uradak. Priča njezina petnaestominutnog pobjedničkog filma u određenoj pojednostavljenoj mjeri podsjeća na dugometražnu igranu ekranizaciju romana Elene Ferrante Mračna kći (The Lost Daughter, 2021.) Maggie Gyllenhaal. Žena dolazi sama na odmor u ljetovalište u kojem sunce vječno sja, opuštanje, razbibriga, hrana i piće nude se u izobilju. No, nekoliko događaja povezanih s jednom drugom ženom protagonisticu tjeraju na čeznutljivu reakciju. Gorko-slatko je to ostvarenje kojem bitno pridonosi inzistiranje na nekovrsnoj snolikosti i pretežnosti pastelnih boja u klasičnoj stop-animaciji, film u kojem se jednostavnost neprimjetno pretvara u tugu i sjetnost, a tuga i sjetnost u prozirnost pamćenja i neispunjene želje, pravo malo remek-djelo.

Na pamćenju i sjeti, ali puno postojanijim nego u Hotelu Miracle, počiva i prvi izbor Animafestove publike kao i pobjednik nacionalnog natjecanja, Žarko, razmazit ćeš dite! (2024.). Iako ga redateljski potpisuje muški redateljski dvojac i taj je film utemeljen na tankoćutnosti ženskog pisma i to onog splitske slikarice, karikaturistice i spisateljice Tisje Kljaković Braić. Veljko i Milivoj Popović u raznim koautorskim kombinacijama već su dugo prva imena hrvatske animacije i na međunarodnom planu, a u svom opusu izmjenjuju uvjetno rečeno komornija, nerijetko i introspektivna ostvarenja (primjerice, Ona koja mjeri, 2008.) s onima opet uvjetno, nešto komercijalnijima u kojima se vrlo često češu o mediteranski humor i pripadajuće kolorite podatne za animaciju (najbolji primjer su Biciklisti, 2018.). Stoga se njihov odabir suradnje s Kljaković Braić čini sasvim logičnim pogotovo zato što će u šali reći kako Tisju znaju iz rodilišta jer su ona i blizanci Popović rođeni u razmaku od pet dana na splitskim Firulama.

Tisja Kljaković Braić postala je zadnjih godina velika zvijezda domaće umjetničke scene svojim karikaturama uvezenim u dvosveščanu knjigu Oni i svojim književnim prvijencem U malu je uša đava koje je ovdje predmet interesa braće Popović. I dok su Oni usmjereni na jednostavne prizore iz bračnog života, U malu je uša đava je kronika generacijskog odrastanja u cvitu Mediterana prepuna nostalgije i svima prepoznatljivog humora koji puno toga duguje i Smoji i Felliniju, odnosno društvenoj sredini izloženoj podjednakom utjecaju obrisa klasičnog patrijarhata i isto tako klasičnog mediteranskog matrijarhata toliko isprepletenih da na kraju bivaju gotovo potpuno benigni i komično podatni. Iako je, dakle, U malu je uša đava čisto književno djelo, Veljko i Milivoj Popović iskoristili su činjenicu da je njegova autorica i karikaturistica pa su joj dali da likovno osmisli početak svakog kadra filma što je rezultiralo sa 150 Tisjinih krokija od kojih je dio izložen na prigodnoj izložbi postavljenoj za vrijeme Animafesta.

Rezultat je vrlo lijep film koji će očito mnoge razgaliti, ali koji ima prilično velik formalni problem. U malu je uša đava jest knjiga s nizom kratkih priča, no sve te epizode su ipak isprepletene i stvaraju dojam jedinstva mjesta i vremena. Trinaestominutni film braće Popović uspijeva to tek djelomično. Autori su se trudili u njega ubaciti sve potencijalno najatraktivnije epizode iz predloška pa film vrvi svima prepoznatljivim nostalgičnim toponimima od kultnog pića Pipi do Josipa Broza Tita ispričanih iz vizure nadasve pametne, pomalo razmažene i prilično nestašne djevojčice. Kakvu-takvu koherentnost mu daje naracija glavne junakinje u kojoj uz samu Tisju sudjeluje i njezina kći te završni oproštaj od nikad prežaljenih babe i dide, no dojma smo da bi se atmosfera i sadržajna sabijenost predloška puno bolju prenijela u dugometražnoj formi ili u animiranom serijalu. Ali, ´ko to more platit?!

Picture of Ivan Žaknić

Ivan Žaknić

Ivan Žaknić rođen je 1972. u Korčuli. Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1997. radi na Hrvatskom radiju kao novinar, voditelj i urednik...

Svi članci

Posljednje objave